Pozdrav ekipi!
Nesto zabusavam u zadnje vrijeme, nije mi bilo do pisanja, al eto, citam malo sta se zbiva, pa sam naletio na ono sta se bebi desilo...epi napadaj...
I nakon toga su se opicila sjecanja na moja iskustva s tom strahotom koju sam dozivio 4 puta...mozda i vise, ne sjecam se...
Pocelo je 2000.god, otisli frend i ja u kucicu kraj mora, poprilicno navuceni... kupali se, rokali oko 4 puta dnevno, pili litre i lirtre vina, xanaxe...ma svasta! Uglavnom, odmor iz snova, sve pet, uzivancija... I vracamo se kuci, ostali bez dopa naravno, krpali se tabletama i golemim kolicinama trodona sljedecih 2 dana jer je bila susa u gradu.
U svo to vrijeme, moji starci su kuzili sta se zbiva i poslali me na selo kod rodbine da se skuliram malo, nesvjesni u kakvoj sam krizi. A ja pristao, ljut, ogorgen, kao utuvio sebi u glavu da se mogu maknuti i iskrizirati na suho dok sam na selu. Zajeb...
I ukrcah se ja u auto, zjenice ogroomne, tresem se, i krenuli mi na put "mog oporavka". Vozimo se u autu, sluzamo muziku...i odjednom mrak, budim se u autu s uzasnom glavoboljom, ogromna cvoruga na glavi, jezik boli... U bunilu pitam starce sta se desilo..."pao si u nesvjest, grcio si se i lupao glavom u staklo, zar se niceg ne sjecas?" Naravno, totalni blackout... I zavrsih u bolnici, neurologija, 10 dana pretraga, eeg, magnetska rezonanca i ko zna sta jos...Dali mi apaurin svaki dan, nista vise...a mene kriza tek pocinje lupati... I iz bolnice zovem tipa da mi donese dopa, roknem se u wc-u, tako par dana...i izguram izlazak iz bolnice.
Nastavio po starom, moji nisu napadaj povezivali s drogom, a ja u gorem stanju no ikada.
I tako se nastavlja razdoblje intenzivnog dopanja, svakodnevno...do kraja godine...i naravno, opet zasteka, nema robe, taman za docek 2001... i naoruzah se trodonima, alkoholom... Sve ok, nema krize, progurao sam! I prvi dan nove godine, javi mi covjek da je stigla roba, a u dzepu imam jos pola bocice trodona. Kazem sam sebi...jebiga, steta da se baci, ionako cu popodne imati dopa. I strusim u sebe pola bocice.
Nakon pola sata, probudim se u kolima hitne pomoci, opet me voze u bolnicu, al ovog puta nema boli, totalno utrnut od trodona, ulazim u hitnu s osmjehom na licu. I doktoru kazem: Eto, popio sam nedavno pola bocice trodona! Ovaj zakoluta ocima, i nakon 2 minute pojave se dva balvana od covjeka, svako me uhvati pod ruku i pravac-psihijatrija...
Razgovor s psihijatrom, vec se spremam za ostanak na odjelu al eto, pustio me nakon sta sam odgovorio, ocito ispravno na pitanja tipa: koliko je km do zagreba, imas li zelju da se ubijes, koliko je 5 puta 7... Ma svasta!!!
I tada negde staje prica s dopom, terapija, dolazi ljeto.
Lezim na plazi, cist, dobre volje...i opet, bglackout, budim se sav izgreban, oko mene ljudi, gledaju, nose me do hladovine, daju mi vode. Objasnjenje doktora...izlaganje suncu, osjetljiv mozak, eeg nesto nepravilan...
Dobio terapiju antiepilepticima, iako epilepsija nije pronadena, svi nalazi ok.
Dosla jesen, probudih se jedno jutro u uzasnom stanju, tolika dezorjentiranost...cujem kako mi sumi kompjuter, gasim ga, cujem kako tece struja kroz zice televizora...cupam sve utikace, gasim svjetla...zjenice ogromne, prakticki, mogao sam cuti da nsusjedu ispadne igla na pod, svjetlo me ubija.
I onaj osjecaj da cu sici s uma, uzas, lovim se za glavu, a unutra kao kosnica, toliko isprekidanih misli, panika, grci mi se celjust...i sjednem ja (sva sreca) . Nakon ne znam koliko probudim se na podu, tepih ublazio pad srecom. I opet neuropsihijatrici... pretrage ponovljene, zakljucak, mozak jako osjetljiv na sunce, glasnu muziku, viku, guzvu, stresove... i terapija ovog puta dupla, plus apaurini i jos nesto...
Eto, proslo 6 godina otada, nije mi se vise ponovilo, ali citavo sam vrijeme pod terapijom, ne suncam se ljeti, ne izlazim u diskoteke, jedem puno secera ujutro...
Sada je prica drukcija, na subutexu sam, stabilan, i zadovoljan sam sobom, cak i ponosan na sebe...
Zakljucak-nije bila epilepsija nego narkoepilepsija, a uzrok, osim trodona-dugotrajno rokanje bonkasima, spidom, kronicna nesanica, i dop kao slag na kraju.
Dozivotno cu se morat cuvati stresnih stanja, paziti da spavam i jedem, ne izlazim na sunce, jebiga brain damage, sta sam trazio to sam i dobio...
Stvano me jeza prode kad se sjetim tog perioda, ovim pisanjem prisjetio sam se tog uzasa, kad ti mozak jednostavno - eksplodira!
Eto, jedan fles iz moje proslosti, znam da nisam jedini koji je dozivio napadaj, ali eto, svjesan sam da cu dozivotno biti bolezljivo stvorenje, ostecena roba... Mozda psiha ide nabolje, al ocito da cu ovaj oziljak na mozgu imati dozivotno...
Malo sam se zamislio, pa gledam koliko sam toga napisao, al eto, ako nista, neka ovo bude neko upozorenje onima koji se igraju trodonima...
jago
My lost...and here we go again...
