...negde na ljeto 2002...
Uff...meni danas nesto dosadno, napisao sam jucer da me vec 10 dana pici neka temperatura, nos i grlo u kurcu...blablaaa..pa nemam bas ni snage za neke druge aktivnosti a tako bi rado otisao na trening, ma i ucio bi neki vrag, al mozak mi doslovno pluta u ovoj izmaglici lagane temperature i osamucenosti tako da mi je eto ovaj cin pisanja maloprije pao napamet kao dobra ideja da ubijem vrijeme...
Atmosfera...sunce przi...ja u zamracenoj sobi, slusam dobri stari REM, ma uzivam zapravo, nema da se zalim.
Ocigledno nisam bas psihicki jak ovih dana, tocnije vec 10-ak dana...imam konstantnu zelju za dopom koju lijecim tabletama tako da sam stalno opskrbljen xanaxima i dijazima... Jest da se osjecam tupim, ali imam filing da se nisam spreman suocit sa svime ovime sta se u tako malo vremena desilo...
Najprije ono sranje s dopom i murjom prosli petak kad su me uslikali (izvukao se za dlaku..)i otkad sam opet na Reviji, dakle...nema ni pivice vise, pa onda ono sranje koje sam dozivio prosli utorak (stara je skuzila da sam joj prosli mjesec s bankomata dignuo 500 kn)
...kasnije...
Eto, sjedoh... bez ikakvog pojma o tome sto cu i o cemu pisati...dakle ovo je tek fluidno bacanje misli na papir, bez ikakve ideje a ko zna...mozda me i dovede do neceg.
Situacija doma je katastrofalna...ali ja sve to nekako ignoriram pa se sve svodi na iskljucivo formalne razgovore tipa:jesi ucio, di si, sta si,blabla...a sa starim dnevno progovorim svega par rijeci u prolazu...ma nemam snage, volje, zelje ni zivaca ulazit u bilokakve sukobe i cim stari spomene ono njegovo»kako si to mogao napravit nakon godinu i pol apstinencije» meni dodje slabo i samo odem iz sobe. Ja znam zasto sam to napravio...nisam nakacen, niti imam zelje za dopom ali tog dana sam bas pozelio to napraviti, bez ikakve griznje savjesti...i sta je tu lose???
Ok, cinjenica je da sam i dosta pio u zadnje vrijeme tako da mi ova kvazi samokontrola uz pomoc Revije nije tako lose dosla. Neka se mozak malo postroji. Dop me stvarno nimalo nije brinuo a ispalo je sranje a jebiga alkohol kojemu sam postao dosta podlozan niko prakticki nije ni primjecivao, a poceo sam lokat opet vec od jutarnjih sati...umjereno douse, da moji ne skuze, a dobro znam kamo vodi taj put, pa vec sam bio tamo.
Ok, zakljucak: apstinencija od svega, ali tablete su mi stvarno nuzne...iako znam da mi nista u zivotu takvo ne treba.
Jebiga, nisam jos spreman...samo pitam se kako su podjeti sad ove pritiske kad pocnu...rokovi, predike o uvjetima, padanjima godine, propalom sinu....baaaaaaaaaaaa!!!! Pa sta onda da covjek napravi nego da se podeblja sacicom pilseva (kad vec drugim ne moze) i ne nervira se....mislim da je u ovoj situaciji to bolje i za mene i za starce, jer dobro mi je poznato moje stanje kad se inatim zbog njihovih jedenja govana pa onda ja napravim bas kontra od onoga sta mi drobe...Ma bio bi u stanju pocet reviu skrivat po ustima al mislim da nema smisla...nisam jos dovoljno stabilan, osjecam to. Ok, tako stvari stoje...jebote sta sam miran i stalozen u ovom trenutku...pod utjecajem alprazolama, bezbrizan, doduse bolestan, s temperaturom al ne smeta mi apsolutno nista.
Tjedan je pakleni, barem sta se tice faxa,
vrijedno skupljam potpise, laprdam s kolegama, ma neka opustena atmosfera
(barem iz moje perspektive- jutros prije faxa sam popio 6 normicha, 10 lexaurina i 6 helexa??)
Tako da sve ide ko podmazano, nema zurbe, secem se po faxu i oko faxa, promatram ljude, totalno distanciran a opet nekako zadovoljan. Ok, i temperatura mi prolazi polako, doduse jos tu i tamo 37,1 popodne ali amoxil ocito djeluje.
Eto prije 45 min sam cvaknuo jos 10 lexaurina, hehe...(ma kupio sam 2 kutije i rekoh:necu danas razmisljat o tome oce li mi ostat do ponedeljka, a uostalom mogu sutra po 2 kutije oxazepama pa sam onda stvarno osiguran barem tjedan dana a to cu i napraviti!). Dakle spokoj, mir neki me obuzeo, danas sam cak i ispit prijavio...
Atmosfera...slusam soundtrack iz Trainspotinga, citao sam ispovjedi junkija na netu i uglavnom vec se iz konteksta moze zakljuciti da mi misli cesto odlaze k Njemu, tamo gdje nema strahova, boli, tamo gdje postoji samo postojanje....
Eee ta sentimentalnost, mogu to poricati koliko god zelim, sam sebi lagati da je s tim gotovo (a vjerovatno i je s obzirom na okolnosti barem na neko vrijeme) ali eto...volim boraviti u Njegovom zagrljaju...jebiga ako sam sa sobom necu bit iskren, s kim cu! Doduse, mene cak i ova prisjecanja, mastanja, nostalgija...usrecuju tako da nemam osobitu zelju da bi se zabio al eto, sta je tu je, u mojoj glavici...kazu:jednom junkie, uvijek junkie, rokao se ti ili ne – ziva istina.
Pa duuugo od zadnjeg suta dogadalo mi se da bi se s takvom milinom i toplinom oko srca prisjecao onih slavnih dana....a u tim trenucima ne mislis na sranja, pokradene pare, zlato, knjige, testove, starce, histeriju doma...sve to nekako padne u drugi plan jer rijec je ipak o necemu jako intimnom, necemu sto ne poznaje moral i etiku, o necemu totalno egoisticnom, necemu sto zelis samo za sebe sto glorificiras stalno.
A upravo u tome lezi ta neka metafizicka ljepota svega toga, postojis samo ti, a kako je to «ja» u tim trenucima liseno svih poveznica s ovim svijetom tako je liseno i razmisljanja o posljedicama i bilocemu drugome...ti trenuci, ti sati provedeni u Njegovom drustvu dovode nekako do same srzi postojanja, kao da nisi ni ziv ni mrtav...ali nesto jesi, i imas taj filing vjecnosti nadohvat ruke, ma usudio bi se reci da se osjecas besmrtnim, vjecnim.
Eto...bila je ovo mala oda gospodinu H koji je za mene zabranjeno voce, iako je takvo najslade, no svejedno, unatoc svom glorificiranju koje sam gore nadrobio, ostajem straight, jer cak i da hocu, nemam od koga, s kim, a tu je i ReVia...
Eto, nekakva blokada je nastala u pisanju...zamislio sam se nad ovom bujicom slova koja je iz mene izasla, i nisam siguran imam li jos sta pametno za dodati...Tesko mi je pricati o emocionalnom stanju, o tome kako se psihicki osjecam, jer covjek pod utjecajem tolikih sedativa ne zeli razmisljati o tome...e sad, zasto ja to konstanstno odgadam? Vjerovatno jer se bojim suocavanja sa onim stanjem kojeg je Sartre nazvao mucnina a ja prve simptome pocinjem osjecati vec 2 dana provedena bez tableta. Pa sad, da li da krenem u rat, ili da budem i dalje ovako nosen blagim osjecajem ugode i opustenosti (umjetno izazvanim). Ako krenem u rat, mogao bi naici na opustosenost, podrucje koje je ostalo nakon nekog zajebanog nuklearnog pokusa...i sta da ja radim s time, odakle da pocnem cistiti? Moze li se uopce to dekontaminirati?? Puno sam puta tako trijezne glave, bez sedativa, pokusao funkcionirati u ovom svijetu, odlaziti na fax, treninge...ali vec prvi kontakti s ljudskom rasom ili neki dijalog u meni bi izazvao takve reakcije koje su u najmanju ruku strasne a mogu ih sazeti u ono sta zovu napadom panike...grcenje, tremor, smetenost, iskrenje svjetala...a kad bi u takvom stanju sam sjeo na neku klupicu pored faxa, stvari bi postajale zive, treperile bi i pomicale se, takva sposobnost uocavanja sitnica koje odjednom dobivaju na znacenju, zapravo misticno iskustvo(nemam bolji izraz za to). E sad, problem je sto ja u takvom stanju nemogu drugo...osim ako ne zelim zavrsiti u ludari nego lezati doma u krevetu ili sjediti na nekoj terasi i sa sigurne udaljenosti promatrati ljude....a da ne kazem kad dodjem doma pa me starci pitaju kakve su ti to oci.-..a ja se pogledam u ogledalo i ugledam razrogacene oci nekog manijaka, prosirene zjenice...ko da sam na bonkasu!!
Mozda rijesenje lezi u laganom, ali stvarno laganom smanjivanju doze tableta, nista mi drugo ne pada na pamet...Znam da fax bez njih (ili alkohola, ili dopa) ne mogu zavrsit.
Ma zasad ostajem pri starom, nakacen na tablete, tu jedinu drustveno prihvatljivu ovisnost za koju znam da me polako pretvara u ludog zombija al sta cu... E da...jedino sam primjetio da to stanje bez tableta nestaje kad sam u nekom zaista ugodnom, intimnom drustvu...ovdje govorim o curi XY i ovih 5 dana sto je provela kod mene. A sad se opet pitam:nije li i to neka vrsta iluzije...ako prouzrocuje stanje sretne tuposti i bezbriznosti kao i xanaxi recimo??? Pa sta je onda stvarno? Meni se cini i sve i nista...al nekako najblizi sam sebi bas u tim trenutcima kad sjedim kraj faxa, izludenog izraza lica, i promatram stabla kako mi pricaju, bjezim od ljudi... Eto zavidna situacija, nema sta... Uglavnom, jos nemam snage ista mijenjati!!!
...evo, toliko za sada, oci ce mi ispast od gledanja u monitor
Nastavit cu uskoro nadam se...
Eto nadam se da vas nisam preopteretio
Pozdrav svima od stvora!
My lost...and here we go again...