joj mila misty ne smijemo misliti na krivicu,jos manje zivjeti sa strahom.i mi i oni moramo znati zivjeti sa svakim uspjesnimi danom ( nisam ja toliko pametna:),vec sam naucila uz majku koja ima karcinom.
i ja sama cijelu svoju vezu taktiziram sta i kako reci, na koji nacin.
ovdje je specifican slucaj.zaista je imao mnogo problema ( mali je ovo grad, sistematski podcjenjujemo bivse ovisnike, sumnjicimo, iskoristavamo da rade na poslu a nista im ne placamo,sumnjicimo,provjeravamo...mislim da generalno okruzenje ) i logicno da neko ko nikad nije ni uspio da izgradi dovoljnu kolicinu samopouzdanja ,najmanje da ga nadje u samom sebi ( zene mislim vise rade na sebi i uce kako da budu zadovoljne malim stvarima,da se raduju sitnicama, da grade samopouzdanje,manje imaju potrebu da se osjecaju mocnim,manje su egoisticne...daju si za pravo da se osjecaju slabim da placu a da ne misle da je kraj svijeta...ovaj muskarac to ne zna ) .
konkretno se zalio na bolove u stomaku, glavobolju...ljekar mu nije mnogo pomogao .
ja nisam prepoznala ( nisam ni znala) a tako je pocelo.( ne znam kako ni u kojem momentu ,jer je samo nestao,a telefonskim razgovorom nista nisam mogla da primijetim ) kad sam ga vidjela,imala sam sta da vidim
a zaista mislim da je nuzna pomoc psihologa,terapeuta,ovisno o tome kojemogucnosti pruza mjesto u kojem zivimo.mislim na period nakon lijecenja, da uvijek imaju nekog kome mogu da se obrate izjadaju povjere , a ko ce primijetiti i uputiti.
slicno kao i sa oboljelim od sizofrenije,da znaju da prepoznaju najmanji simptom i mogucnost da se obrate za savjet ili pomoc.
jer u mojoj sredini .ne poznajem nikog ko poslije lijecenja,ima potrebu da ode psihologu.
( salim se)
