Evo me ponovo. Prvo, da se zahvalim svima na sućuti, a onda...
Ne ide tuga sa srećom...a možda ipak tako treba da bude. To je život. Neko ode, neko dođe! Bravo Omare! Prvo pa muško!
Što se mene tiče..ne znam kako da vam objasnim. Često pomislim kako bi da sam nastavila sa drogom, moj život bio bogat i ispunjen!

Ovako je starački, dosadan.
Počela sam da lupam gluposti! I pored roditelja, dok su bili živi, osećala sam prazninu, no nekada mi je zaista i prijala. Mnogo sam se namučila u vreme narkomanije i uz bolesnog muža, tako da mi se čini da se još uvek nisam opustila i odmorila! Nisam ni sada sama. Uvek neko od prijatelja dođe, imam sestru ( ne rođenu) i postala sam čak baka njenoj unuci staroj dva meseca. Radim ( ne baš prijatan i fin posao, ali iz ove kože se dalje ne može), posao me okupira, te sve češće sebe hvatam kako "bežim sa posla". Polažem dosta a sebe , na svoj izgled, ne zbog lepote, već više da bih ubila vreme. U ovim godinama teško je naći ljubav. To je najveći problem. Dovoljno sam stara, iskusna, a i povređena u životu da bih tek tako mogla da se zaljubim i poklonim poverenje nekome. I neuspešne veze su veze, ali mi je sve teže doći do poznanstva. Većina prijatelja su parovi, ja sam uvek nepar. Gde upoznati novo lice? Kako? Nije baš jednostavno! O usvajanju deteta, kao jedinka nemam šta ni misliti! Dovoljno teško i bračni parovi dolaze do dece, a pojedinac nema nikakve šanse. Žalosno, jer ima toliko napuštene dece koja bi mogla biti sretna i sa jednim roditeljem, ali zakon to ne dopušta! Zakon kaže "Bolje ni jedan nego jedan"- zdravije je! Veze za jednu noć ili one za zadovoljenje prirodnih nagona me ne ispunjavaju! Potreban mi je pre svega prijatelj i neko na koga ću moći da se oslonim! Teško!
Do tada, evo me povremeno ovde. Kupiću novi kompjuter. Promeniću frizuru. Kupići nove cipele. Napraviću veliko spremanje ili ću otići na časove agility dresure sa mojim Rokijem! Možda sretnem nekog zgodnog ljubitelja pasa?! Ko zna?