ISPOVIJEST JEDNOG STVORA...

[ONO]

...

Cudan neki dan bogami... eto nemam pametno sta za raditi pa dosao malo k vama tipkati (na terapiju). Sinoc me takav san spicio, jos uvijek mi se vrte slike po glavi...kao neki sazetak mojeg najgoreg dijela zivota...skrivanja, teske paranoje, bjezanja od murije, krize... A sta je najzanimljivije probudio sam se jaaako mokar i cvokotao zubima od hladnoce...kriza izasla iz sna. A sjecam se kako sam nedavno sanjao jurnjavu za dopom, beskonacno cimanje na mobitele, voznju po gradu, paranoju, murija nas pratila...ali, nakraju smo sredili povecu kolicinu i prvi put od kad apstiniram-uspio sam se zabiti u snu (dotad bi uvijek nesto sprijecilo da uzmem...uletili starci u sobu, prosulo se po podu...) i kad sam se nakon zabijanja u snu probudio- osjecaj kao da imam pol grama u sebi...bez pretjerivanja, probudio sam se zabijen, cijelo sam jutro bio u izmaglici nekoj.
Valjda i ovo danas...nakon sna da kriziram, probudih se u krizi... cudno ali istinito.
Od puno sam frendova (koji su prestali) cuo kako su nakon pocetka apstinencije jako cesto sanjali dop (isto uz opake paranoje vezane uz nabavku i trazenje neke jadne kapilarice) ali nitko se nikad nije uspio zabit...isti razlozi-ili bi neko uletio u sobu, ili bi out napravili... A isti su mi ti ljudi rekli tek nakon pola godine ili vise kako su se prvi put u snu zabili, i od tada su prestali sanjati takvo nesto.

Malo sam danas razmisljao o tome i sam sebe pitam, jel moguce kad se u SNU uspijes zabiti da si nekako "prevazisao" dop, odnosno da si shvatio da mozes dalje bez da precesto crvic pili po mozgu??

Eto, pisem vam malo o tekucim mislima koje mi dobiju puno na jacini ako ih zapisem (tako su i krenule one moje kronike jos prije puno godina, iz ciste potrebe da "pricam sam sa sobom"). U ovom slucaju ste i vi tu, ako ovo procitate slucajno...

Ako se neko nasao u ovim nebulozama o "doperskim snovima" ajd napisite nesto...zanima me ima li neko ovdje slican fenomen.

Eh, salica kafice pri kraju, ja ostao bez teksta (tesko mi palo...hehe) pa vam saljem jedan veliki :smt006 cijeloj ekipi!
Voli vas stvor

[ONO]

Titanik...slazem se...treba kopat, gnojit, zalijevat..mozda izraste nesto lijepo iz svega toga.
Ma nikako da prevazidjem tu neku svoju egocentricnost, prati me jos od djetinstva, a sam sam sebi uvijek bio neprijatelj br. 1, nisam druge ostecivao zbog toga.. Imam jos puno posla sam sa sobom... blokade su tu, zelim ih razbiti!

Bas kupio zanimljivi casopis koji kod nas izlazi mjesecno- ", Svjetlost" i nasao clanak o necemu o cemu sam od mnogih cuo, sa svih strana, od raznih vrsta ljudi...O onoj kljucnoj 2012 godini kad ce se sve okrenuti naopacke...
Kazu pocelo je negde 2000. , sve jace i jace ide ta "selekcija" zadrtih materjalista i egoista, fizicari su to uocili kao neki fotonski pojas koji se priblizava zemlji . Kazu da ce opstati oni koji su napravili pomak u svijesti (a i nasa borba je napredak, definitivno) a ostali ce ili biti nesretni, oboliti ili napustiti tijelo.
Neka prirodna selekcija. Ima smisla (barem iz mog kuta gledanja), bas sam se zamislio...

Ako vas zanima mogu stavit cijeli clanak na forum, ne zbog toga vjerujete li u to nego cisto u svrhu preispitivanja sebe...

Ajd cujemo se...Titanik, legendo, javi se da kaficu poijemo...tebi sa vise secera, jelda?

Ma sve vas volim i ne micem se odavde (dok me ne izbace, hehe)
Vas Stvor

[Titanik1]

Boze moj,sta ces prijatelju! Materijalisti...,ovaki,onaki-takav je zivot,takva su vremena dosla!Nema ga ko nije materijalista! Moze tvrditi neko da nije, ali u panjevima! Postovanje tebi,moze sladja,kada dodje i ako dodje do kafice!

[ONO]

Evo probao prvi put ovaj vas chat...nigde nikog...napricah se sam sa sobom, al nema veze.
Titanik...svio smo mi materjhalisti...ovi govore o pomaku svijesti, daklem da nisi cijeli zivot isti, da ti vrijeme prolazi u istom stanju uma...ne znam kako to drukcije nazvati.
Ma nije ni bitno, malo sam laprdao (za promjenu)...mogo bi se prijaviti za posao kometara dnevnih zbivanja
Caos!

[ONO]

...

Jel shvacate vi koliko je moj mozak devastiran...brain damage teski...
gledam malo sta sam pisao...stvarno se covjek zamisli...
stalno mijenjam raspolozenja...ne zbog tudjeg utjecaja jer i nema bas nekog blizu da mi nesto sugerirao.
probudim se jadan,usran, za pol sata sam euforican, sve cvate, posljepodne depresivan, lezim i zelim nestati, navecer bijesan...bla...Ima li kraja ili barem lijeka tome?
Vidim po ovim postovima sta sam nabacao da moram kod doc-a podhitno.

Mozda mi trebaju kakvi antidepresivi pored suba? Ima neko kakav prijedlog?
Da mi date savjet sta da pitam doktora da mi prepise... Lose spavam pored svega sta sam nadrobio. A mozda mi je i "zuta kuca" nuzna...?

Help, farmaceuti moji!!!!

Pozdrav od Stvora

[anci]

odi kod doc-a i pitaj za kombinaciju s antidepresivima. Ali totalno kuzim o cem pricas, dnevno 101 raspolozenje,u glavi kosmar...luda sam vec od toga, neznam jer to od nagle promjene vremena, recidiva proslog tjedna nakon par mjeseci, ili obaveza na faxu i ljudi. Mozda sve skupa. zasad koristim samo antidepresive na prirodnoj bazi i to u sto manjim kolicinama i vecim vremenskim razmacima jer mi je dosta kljukanja svim i svacim, e da fizicki napor mi je dosad uvijek pomagao...toliko se izmoris i zaspes da ne mislis na raspolozenje i ne vrtis kojekakve filmove u glavi
do pisanja
anci

[ONO]

Jutro svima!

Upravo tako Anci, 1000 raspolozenja dnevno ,

Ajd da vam opisem sadasnje stanje ukratko, tek da znate s kim imate posla.

Nazalost, teska situacija kuci kod staraca (stara mi je smrtno bolesna), izgubih volju za icim, cak prestao trenirati a to sam jako volio( bio u aikido klubu 2 godine skoro, 5 puta tjedno...i to je stvarno sljakalo,.) ma nema ni vremena za razbijanje glave s icim kad se iznojis, dobijes malo batina...legnes i zaspis ko klada.

E i pored toga prekinuh s djevojkom s kojom sam 2 godine proveo, ona me, kao str8erica zadrta,prihvatila, bilo je ok, ali ja nisam mogao vise podnositi beskrajne price o tome kako bi trebali pricat, heh...cekat uru vremena da si zacementira lice sminkom...ma ni to nije pravi razlog, shvatio sam da nakon dopa s ljudima koji nisu nikad bili u govnima na mogu pricat kao - s vama recimo, a gluma me pocela ubijati. Tuzno je kako je tesko naci nekog ko ce bit uz tebe a da te ne povuce natrag ( jer vezu s ovisnicom vec sam davno apsolvirao a ovo drugo ne sljaka, ne razumju me str8eri, blijedo gledaju i misle si valjda...koji je k... ovome a kasnije-zaobilazenje u sirokom luku...Pretpostavljam da su mnogi od vas naletili na to odbacivanje kad se vratis u drustvo cist.
Nakon prekida, naravno, praznina nastala ogromna unatoc svemu (bila se prakticki preselila i zivjeli smo u stancicu u zgradi gdje mi i starci zive... Tamo i sada boravim...malo potkrovlje, sve u drvu, kao neka kolibica s kosim stropovima pa se saginjem:-)

Pored sveg sranja jos sam prije nekih 2 mjeseca napravio recidiv (doduse s malom kolicinom...da se ne zajebem jer dugo apstiniram i na subutexu sam, pa sam ga preskocio na dva dana i lupio se! Odvratna griznja savjesti me uvatila, bas sam se osjecao...porazenim.

Otad traje to sivilo, s oscilacijama, dizanjima, spustanjima...
Jutro je obicno ok, volim se rano ustati dok svi spavaju, skuvat kaficu i dok cekam da uzavrije sub vec pocinje djelovati... Kasnije, pocnem upijati razne izjave od ljudi, vidim (uglavnom)tuzna lica, beznade, bolest u kuci...

Ali moram se pohvalit da sam nasao protuotrov za to...za sada djeluje, dao bog da potraje... Uglavnom,trenerka, slusalice na usi, cigare i setanje po obalnom putu nekih 8 km (u oba pravca), ma do iznemoglosti!.
Ponekad se pogodi da neka pjesma pokrene "ono nesto", odvale me sjecanja, melankolija i raspem se od placa, hodam ridajuci ko dijete koje je majku izgubilo...ALI, kad se vratim u stancic, osjetim smajlic na licu, odem pod tus, upalim stapic da ubije smrad carapa i opet sam sretan!

Eto vam prosjecnog dana u zivotu Stvora...

Sta se doktora i antidepresiva tice, pojma nemam sta da radim, kao sta rekoh, ponekad se odlicno osjecam a nekad bi vristao od muke zakljucan u brlogu. Ne zelim se trovati jos vise, ipak sam na terapiji, opijat je opijat, pa sad jos i neke tableturine da mi uvali... Zadnja dijagnoza je bila-bolest ovisnosti (u remisiji), anksiozno-depresivni poremecaj. Al mislim da tu ima i nekog bipolarnog...simptomi su ovdje, svi od reda...
I traje to, traje, al zbog necega se drzim, grizem i dalje necu da me porazi vlastiti um...pa zaboga moze se umom kontrolirati, samo VOLJE treba, trening uma, bildanje malih sivih.

Ajd dobro je, malo sam se izkukumavcio, malo ohrabrio i ajd...idemo opet...

Oprostite stosu vam postovi depresivni i "bljakavi"...optimizma nigdje a forum bi ga trebao sta vise! (meni kad kasnije procitam slabo dodje) a eto, pisem da mi bude bolje (i bolje mi je) pa neka cita ko hoce.

Ajd budite mi dobri, svi...

Voli vas Stvor

[Luna]

proci ce to ...vremenom. bila sam na subu 6 mjeseci. spustila se do .5mg i onda prestala. zaista nije bilo tako strasno. sub je dobar i za depru. pa jebi ga zajebavali smo se .....trovali mozak i tijelo...moramo sada i da platimo. no prolazno je. idi na info i procitaj o PAW....odlicno.

[ONO]

Ej Luna!
Ajd bas mi je drago da si se javila!

Procitah o PAW-u, cak sam i isprintao...ma sve mi je jasno, samo covjek se nakon nekog vremena zapita...ma dokle vise??? Znam da mi tu niko od vas ne moze odgovorit. Nis, strpljenje i cekaj...

Ma uzasno me udarilo isprva ta bolest majke. Sada-terminalno stanje, dakle nema povratka, pitanje vremena jebiga. Sta je najcudnije od svega, kad sam cuo za to (prije nekim mjesec dana, malo nakon zadnjeg recidiva), uzeh mob, bacih staru karticu i s s njom odose svi brojevi ljudi vezanih za pdo.
Ni na kraj pameti mi nije da uzmem. E bas necu!
Ne zato jer se bojim krize i sranja ponovnih...nego bas za inat univerzumu!
I jos nesto...puna mi je kuca tramala, codeina (dali joj za kasalj), hepta, leponexa...doslo je do toga (zalosno) da mi stara sad uzima sve zbog cega sam ja oso kvragu). Zanimljivo je da me , kao zakletog tabletomana
kojega tabla lorsilana nije mogla uljuljkati...vise te privlaci sve to.

Ko zna...mozda je sva ova bijeda s bolescu kreirana kako bi ja ocvrsnuo, kako bih se spasio (ajme kako sebicno ovo zvuci) ali zaista mi ne pada na pamet nista osim terapije i kao da sam sebi nesto ocu dokazati... Depresija i sve o cemu sam kukumavcio prije stoji, i desava se, al trpim jebiga, setam, lupam po gitari...

Jedino sta mi malo fali su ljudi, prijatelji, neko za popit kaficu...ali i to sam izabrao...Kupio sam novi broj mobitela, dao ga samo strarcima i rodbini i napravio zid oko sebe...
Niko ne zove vise mogu li sredit stogod, imam li kakav pill...al ne zovu ni oni s kojima veze s tim nemaju. Glumim sociopata, fali mi to, ali ocito je ovo faza u zivotu koju sam odlucio provest sam. A sad, hoce li mi kasnije biti ogroman problem naci nekoga za kafu i razgovor...ma zaboli me- o tom, po tom! Dovoljna mi je obitelj, more, muzika, VI!!! Stvarno nemam vise zelja. Kad vec nista ne mogu promijeniti niti koga ozdraviti...

Ugodan neki osjecaj, kad ne mislis kako su ti pukle traperice na guzici i vec mjesec dana hodam tako po svijetu, da imam bradu koju skarama "njegujem" svakih mjesec-dva, da ne moram nikoga pozdravljati ili glumiti ljubaznog momka... Ne idem u drugu krajnost, recimo da se namjerno inatim samom sebi i zapustam se, nego jednostavno nemam zelja, nikome ne nanosim bol, sebi olaksavam, nemam veza koje moram odrzavati pa da ispadam egoista... Brinem se za obitelj, osim majke i ostali su ili pukli pa su na praxitenima, ili neke aritmije, ukoceni zivci...
Samo sta ne nosim dorucak u krevet !"

Odoh ja po kruh i mlijeko...kafice vise nema, gasim cigaru...napisao sam ono sta bi inace vrtio po glavi jutros dok ne pocnem lupat po necemu....
Hvala na paznji i dovidenja!

Ajd budite dobri,
voli vas Stvor

[Jazavac]

Tempus vulnera sana!!!
To ti je jedini pravi lijek da se vratiš u normalu.

Što se snova tiče svima se to dešava prvu godinu dvije
Citirati će mo T.Z. "Sanjam te, sanjam skoro svake noći"
Ja mislim da su me u prvih nekoliko mjeseci odveli kod kakvog
psihologa ili psihijatra sto ti daje one oblačiće pa te pita na šta
te podsječa svi odgovori bi bili dop,dop,dop,dop ,dop............
Prvu godinu sam imao teških psihičkih problema.
Mislio sam da sam gotov,samo za ludare.
Drugi mjesec apstinencije sam već bio u vojsci.
Zapovjednik drka guštere nalijevo,nadesno,nalijevo nalijevo krug
čelom nazad...bla bla.
Odjednom se prenem čitav vod gleda u mene a ja se okrećem u mjestu svi stoje.
Prenem se u šatoru mrak neznam gdje sam mrak nemam zraka panika me hvata urlam smiruju me.
Hodam cestom kapuljača na glavi pogled pognut,ako naleti nek poznat ili potpuno nepoznat skrećem u sporednu ulicu.
U ranoj fazi apstinencije sam maštao kako sjedim u kafiću i čitam novine i ispijam kafu.Da ne trčim ni za čim,da sam "slobodan",da me ništa neboli,
da mi je bistro u glavi,da mi bude dosadno majku mu.
Vojim jarane da riješe dop,zamole me da ih odvezem negdje da se srede
njušim ga na 5-6 metara,automatski bljujem.
Misli i vid kao kodirani kanal nikako da se izbisti.
I tako godinu dvije tri............
Al evo bolje.

Rezime kao što rekoh vrijeme liječi sve rane,strpljenja treba more.