momak je jutros rekao da je razmislio, i da ne moze da ispuni moj uslov i rascisti sa svoja druga sa kojim je uzimao kokain, po njemu bi na taj nacin izgubio sebe, jer jednog od njih zna 15 godina, te je stoga odlucio da me ostavlja, spakovao se i odselio iz naseg stana.
znam da sad treba da kazem, uradila si koliko si mogla, a sa kokainom nisi mogla da nastavis, i sta sad, ali boli ovaj samar zivota i boli to sto sam mislila da nekog znam i da znam sa cim se bavi u slobodno vrjeme i sto sam mislila da mu je stalo do mene, i sto sam mu povjerovala i sto sam ga volila svim svojim srcem, sto sam htjela sa njim porodicu da pravim, boli sve i jedan minut proveden sa njim, i svaki osmjeh i poljubac koji sam mu dala...i sva ova ocigledno bezuspjesna borba boli, i odlasci kod doktora sa njim, i moja ruka koja ga drzi ...
ocigledno je sve bilo uzalud i ocigledno nisam bila dorasla njemu, njegovim drugarima i njegovoj porodici.....u ovoj usamljenoj borbi...

ali valjda ce jednom da prodje...
vec sutra cu da zakazem kod psihijatra, sa nadom da cu da se opet sastavim i vratim u normalu....
hvala vam,
vase slatkoodjagoda