Slučajno sam naletio na forum pa se prisjetio malo svog bivšeg života.
Naročito su me se dojmile ispovjesti pojedinih članova koje sam pročitao u dahu i u mnogim se prepoznao.

Evo ukratko nešto o mom "putu".
Odrastao sam u Splitu u vrijeme kad nije ni bilo policije za drogu.
Marihuana se pušila slobodno u kafićima.
Čast travi ali nas ekipu su počele zanimat i druge "prave" stvari.
Kako smo bili medju prvima koji su počeli sa tim nismo vidjeli propale ofucane spodobe na junku. Ni sve probleme koje takav način života donosi sa sobom. Pitanje je dali bi išta bilo drugačije da smo i vidjeli al eto.
Začas smo se mi ekipa iz ulice navukli.
A onda je počeo i rat u kom smo se slobodno drogirali onako domaćinski.
Problemi su ipak stizali prvo u obitelji zatim i u okolini jer smo zbog sve veće potrebe za lovom izlevatili sve koje smo ikako mogli.

Došlo je i ono vrjeme koje svi narkomani znaju kad više nemožeš nać zdravu venu da se pukneš.
Kad se pucaš samo da bi bio normalan i lakše kemijo lovu za drugi šat.
Prvo "odvikavanje" je potaknula moja djevojka koja nije koristila ništa od tih meni dragih derivata.
Ona je ostala trudna i mi smo kao počeli zajednički život.
I nisam se pucao neko vrjeme al brzo je to puklo. A sa tim i naša veza.
Evo samo da joj zahvalim i na ovaj način jer je bila stvarno uporna i trudila se oko mene ali mislim što se ona više trudila ja sam bio sve gori.
Propao sam do kraja ulica mi kuća bila da negnjavim pojedinostima
Heptanon na svetom kaju neko vrjeme pa opet hors i tako u krug.
Okružni zatvor Bilice mi bio druga kuća

U komunama nisam bio nikad odvratna mi je ta pomisao uvjek bila i sve mi je to djelovalo kao ispiranje mozga nekim bogom itd. Nekažem da je to loše ali meni je strašno.
I u zadnjem boravku u zatvoru gdje sam ležao zbog napada na policajca pištoljem.
Znao sam da kad izadjem biću čist par dana u vr glave i opet jovo nanovo.
Rješio sam da po izlasku odem na selo i tamo živim ma koliko mi to bilo odvratno mjesto za život ipak sam
pristao i na to samo da se ne drogiram više. Moje selo je na Baniji daleko od dalmacije i bilo kojeg grada u kon bi se lako došlo do drogerije.
I paf brzo sam se naviko na seoski život ojačao postao pravi rumeni seljak.
Niko nije znao za moju prošlost od suseljana pa nije bilo niizajebavanja s te strane.
Bilo je to 1999 godine.
Danas živim u malom gradiću jer je to selo gotovo izumrlo i živim najnormalnijim životom.