Nova na forumu

[sunce polako izlazi]

Evo i mene.Već duže vrijeme vas čitam,saosjećam,učim od vas.Nažalost kao i kod većine vas ovdje i u mojoj porodici postoji problem,brat se drogirao 4 god.Mnogo bola,suza,neprospavanih noći i dana bez osmjeha na licu.Bogu hvala za sada je sve ok.Svoju ispovjest pisaću vam čim stignem(nema se tu mnogo šta reći a da vam svima već nije doooobro poznato,fabula ista samo je pisac drugi),želim to podijeliti sa vama.Trenutno sam u gužvi,ali se sigurno čujemo,čim prije...Pozdrav za sve

[sunce polako izlazi]

Nemam mnogo vremena a tako puno imam za napisati.Počeću,a ako samo jedna osoba izvuče bar jednu korisnu riječ(da ne govorim o rečenici),biću jako srećna.Ja sam Nataša,4 godine sam starija od Jovana mog brata(on sada ima 27) i čitavog života sam bila starija sestra u pravom smislu riječi,zaštitniči nastrojena,brižna i sve ostalo(to je tako rekla bih u 90% slučajeva kada govorimo o odnosu sestra-brat).On je uvijek bio neko kome se ugađalo,podilazilo,popuštalo.Nametnuo je takav odnos od malih nogu,mi smo svi bili tu za njega kada god nas je trebao,a on nikada nije bio tu za nas čak ni kada nam je njegovo prisustvo bilo neophodno.Inače želim da kažem da smo rasli u jednoj sasvim (na oko) normalnoj porodici,kažem na oko jer kada sve ovo sada analiziram shvatam da su roditelji negdje debelo zakazali.Živjeli smo u jednom malom gradiću u zapadnoj Bosni prije rata.Još tada Jovan se izdvajao od ostale djece kako svojim talentima tako i glupostima.U 7 razredu biva prebačen zbog nediscipline u drugo odjeljenje.Otac na ratištu,majka sa nama više fizički jer je pored rata,nemaštine,brige i svega ostalog što uz to ide imala problem, brata alkoholičara,pa su naše djetinjstvo obilježile stresne situacije,njeno nerviranje,česta odsustva od kuće jer je bila jedina podrška i pomoć svojoj majci.A Jovan je lovio u mutnom... 95 god.morali smo napustiti svoj dom i otići.Doba izbjeglištva,snalaženja u drugoj državi,pokušaj stvaranja novih prijateljstava i grčevita borba da se ponovo život normalizuje neću opisivati,ali sam pomenula jer je i ta situacija bila pogodna za Jovanov lov u mutnom.Tada je već bio zagazio u pubertet i na sve eventualne kritike(kažem eventuelne jer ih nije imao mnogo,ne zato što ih nije zaslužio,već zbog toga što se tada vodila borba za opstanak pa se nije "imalo vremena")odgovarao bi rečenicom"Ja imam 16 ili 17 god.,imam pravo da radim šta hoću ostavite me na miru",i zamislite ostavljali bismo ga na miru,kakav apsurd! I tako ostavimo ga na miru danas,sutra,prekosutra, a stvar se polako i sigurno otimala kontroli.Već tada počinju njegovi prvi eksperimenti sa drogama,naravno redni br.1 marihuana.Uz nju konzumira i alkohol(čudna li čuda).Nakon 2 god. provedene u drugoj državi zbog raznoraznih razloga roditelji odlučuju da je ipak najbolje da se vratimo u naš kraj.Nismo se vratili kući(to nije bilo moguće),ali smo došli u veći grad u matičnoj državi,u njemu živimo i danas.E tu smo bili u prilici da napravimo nešto od svojih života (jer veći grad nudi automatski i vše mogućnosti),a Jovan ...pretpostavljate ni jednu od njih(pametnih)nije iskoristio,ali zato sve one odvratne,prljave i grozne objeručke je prihvatio.Nemam više vremena,nastavljam uskoro,pozz!

[sunce polako izlazi]

I tako,narkomanija uzima sve više maha...U to vrijeme pokušavam roditeljima ukazati na problem,skrećem im pažnju,međutim nailazim na nerazumjevanje,optuživanje i sl.Sjećam se jednom na moje riječi kako će Jovan postati "pravi narkoman"otac mi je povišenim tonom odgovorio"Šta misliš ti da si neka proročica pa sve znaš,neću da te čujem da više tako pričaš"!Već tada je on pored trave uzimao i trodone(to sam saznala nedavno kada mi je sve ispričao),ja sam mislila da je samo trava u pitanju jer sam mu zamotuljke pronalazila po dzepovima i kada bi ih pokazala roditeljima, on bi se stalno branio riječima"To nije moje od jednog druga je",ha ha ha,strašno,a još strašnije je to što su mu mama i tata vjerovali.2001 god, ja se udajem,mužu u miraz donosim pun kofer brige,a mom bratu nastupa ogromno olakšanje jer gubi se i to malo kontrole,ustvari pokušaja kontrole, što je do tada imao.Nastupa anarhija u pravom smislu,počeo je raditi u jednom klubu kao konobar,platu i bakšiš koji je bio više nego pristojan troši kako želi i na šta želi,izlazi gdje hoće i do kad hoće u kući nema nikakvih obaveza(roditelji su uvijek preuzimali na sebe sve),tako da se sve poklopilo njemu u korist(a da je jadan znao koliko će se tako upropastiti).Ja s druge strane strašno patim,zovem ga 1000 puta dnevno na mob.(Bože kao da će mi to nešto pomoći),trebam li reći da ni jednu noć za sve ove godine nisam zaspala a da se predhodno nisam čula sa njim da mi kaže da li je stigao kući.Zamislite kolika je to doza stresa(samo očekujem da mi se javi neka boleščina kao posljedica toga jer ne može toliko nerviranje i briga proći ne zapaženo).Pri tom moram napomenuti da sam 2002 god.dobila sina.Ni njemu a ni mužu nisam se mogla posvetiti kako treba jer mi je u svakom momentu,kada samo pomislim gdje je i šta radi srce bilo tužno...

[jana]

Samo da pozdravim Veliku sestru i da joj pozelim dobrodoslicu.Vidim da strojicki nosis suovisnicki tovar i da si jasno vidjela kako to ide sa clanovima obitelji i sa pristupom prema bolesti.Cuvaj se.

[sunce polako izlazi]

Hvala Jano na pozdravima!Sve najbolje

[sanela]

Dobro nam došla!
Pročitaj malo ovaj edukativni materijal o suovisnosti koji sam postavila.
Pozdrav i čuvaj se.

[sunce polako izlazi]

Hvala Sanela na dobrodošlici!Pročitala sam ga već,mnogo je rečeno,dopre sve to čovjeku do svijesti,ali praktično teško ga je primjeniti.Učim sebe da to postignem.Hvala još jednom,pozdrav!

[sunce polako izlazi]

Evo opet uhvatih malo vremena,pa da nastavim.I tako su prolazili dani,svaki skoro isti,samo je Jovan tonuo dublje,na naše oči,a mi ništa nismo preduzimali.Negdje krajem 2005god. on počinje raditi u jednom pisanom mediju kao novinar(uvjek je imao talenta za pisanje).Svi smo tada odahnuli misleći kako je to konačno zdrava sredina u kojoj nema poroka i dr. budalaština(kakva zabluda),ne znajući da je to tek početak.Na poslu se odmah istakao,počeo je i poziciono napredovati,ali s druge strane stvar se otimala kontroli.To se manifestovalo kroz konstantno nemanje novca(uprkos tome što je radio),zapuštanje ličnog izgleda,kupovanje najjeftinijih patika,telefona i sl.,stalno izbijanje iz kuće.Uzrok svega nabrojanog bio je njegov prelazak na heroin.Nekako je tako gurao godinu dana kada dobija otkaz na poslu.Tada su se stvari tek zakomplikovale,vrlo često je nervozan,čak i agresivan,u kuću dolazi samo da prespava,sve ostalo skoro pa mu i nije vazno(kupatilo ne koristi gotovo nikako-toliko o ličnoj higijeni,apetit se sveo na slatkiše i gazirane napitke),potpuno je postao nedostupan za svaki razgovor i svaki vid saradnje.Roditelji počinju da shvataju,počinju da vjeruju u moje riječi,ali ništa nismo u mogućnosti preduzeti.Na testove kao pristane,medjutim nikada se u dogovoreno vrijeme ne pojavi.Iz toga nam je sve jasno,ali djelom smo i olakšani jer još uvijek ostaje onaj 1% šanse i nade da griješimo(vrlo moguće da se tu radi i o ličnom sebičluku,poštediti sebe od bolne istine bez obzira što se njemu produžava propadanje).Nekako on gura,ne radi nigdje a drogira se.Ja sam svjesna činjenice da je droga u pitanju,ali tješim se:Ne, neće on nikada uzeti heroin,nije valjda toliko lud(izvinite svi sto ovo čitate,a koristili ste ga),osim toga svo vrijeme on ne pada ispod 90kg tjelesne težine,dalje odakle mu toliko novca za heroin itd.itd.Ja ga redovno zovem,zakazujem sa njim susrete(ili da dođe kod mene ili da se nađemo u gradu,jer kada god odem kod roditelja on nije kod kuće),odbija ih sve ,ali stalno obećava:"Hoću,hoću sigurno,ma 100%,samo sad ne mogu majke mi,imam nekih obaveza".(o Bože koliko sam samo puta ovo čula)Kulminacija se dešava kada on početkom 2008 odlazi od kuće sa izgovorom da ide da živi sa curom.E da,moram napomenuti da za sve to vrijeme svog drogiranja nije nikada ništa iz kuće ukaro,niti se čulo da je tako nešto uradio bilo gdje drugo,pa mi i to uliva nadu da nije heroin u pitanju(znate moje shvatanje"prave narkomanije"vezivalo se za prljave,ofucane,mršave narkomane koji bukvalno otimaju ženama po ulici torbice,eeeee kako sam samo bila neuka i glupava).I odlazi nam Jovan od kuće.Tada počinje njegova a i naša propast u pravom smislu.Nastaviću uskoro...

[klara60]

Veliki pozdrav sestri. Dobro mi je poznata tvoja potreba da sve podjelis ovdje jer istu potrebu sam i ja, kao majka, osjecala. Imas moju punu podrsku i jedva cekam nastavak, pogotovu sto si napisala ono "moj brat se drogirao" u proslom vremenu i sto ocekujem pobjedu nad velikim zlom u jos jednoj porodici, sto svakako daje nade svima nama koji vodimo slicne bitke.

[sunce polako izlazi]

Hvala Klara na dobrodošlici.Čitajući Vašu ispovjest,konkretno onaj post gdje navodite faze kroz koje je prolazila i prolazi Vaša kćerka,kao i ono kako se Vi lično osjećate,vjerujte da je situacija i kod nas skoro identična,baš sam se prepoznala u svemu! Jeste za sada je sve ok, Bogu hvala,ali slično Vama ni ja ne smijem da to kažem otvoreno i glaso kako bih htjela,da vičem od sreće,da svima dam do znanja da je dobro,NE SMIJEM JER SE BOJIM,KOD NARKOMANIJE SE NIKADA NE ZNA.Inače i moj brat je čist tu negdje kao Vaša kćerka(sutra tačno 7 mjeseci )Puno pozdrava i sve najbolje i Vama i kćerki.