Vuk wrote:Welcome!
Samo lagano, ne opterećuj se detaljima ili hronologijom, piši kako se osećaš i šta ti je na duši...i, da, uzmi šta možeš da iskoristiš, a ostalo i sve ono što ti smeta jednostavno zanemari!
Hvala na toplim rečima...
Rizikujem da me vidite kao osobu koja 'koristi patetiku'... mada ne znam što svi beže od te "jadne" reči, koju su sami toliko isforsirali, a da ni nemaju pojma šta zapravo znači.
Usput, moj problem je potreba da objasnim šta sam u stvari mislila, jer koristeći metaforu postajem isfrustirana – moja večita potreba da objasnim, objasnim šta sam mislila. Jednom prilikom, čitajući moje priče (dok sam piskarala, većina tekstova je jednostano bačena -tako ja sebe kažnjavam), moj prijatelj kog nisam videla godinama (u Grčkoj je i dalje, koliko znam), rekao mi je da je šteta što često većinu toga upropastim gomilom bezrazložnih objašnjenja opisujući šta šta znači, a to ne bi trebalo da bude moj problem, jer ko/ako razume... razumeće.
A za, otprilike, 3-4 god., možda sam ukupno dva skromna pasusa naškrabala. A pisanje (i čitanje) je... uvek će biti moja ljubav i zauzimaće posebno mesto u mom srcu. Misli zapisane, način komunikacije, mogućnost da konciznije obuhvatim milione haotičnih monologa prožetih vatrometom ideja!!! ... sve je počelo da bledi, vijuge da atrofiraju. Osećam da završavam nešto šta, u stvari, nisam ni počela.
Vuk, u pravu si. Znam. Tako bi trebalo. Ali znam da moram ispočetka, jer finese mogu sve previše pojednostaviti. Ne znam, ali mislim da je to način kojim mogu otkriti detalje, situacije, okidače.
Veliki sam emotivac, optimista, filantrop... Setih se rečenice, koju sam, nadam se dobro zapamtila, a ako nisam, eto parafraziraću (Erika J. –
Strah od letenja, čitala sam je u pubertetu, iako nisam nikada bila baš neki njen fan. Otprilike ovako: 'Večno pokušavam da ubedim prijatelje i porodicu da krvarim kada me poseku, ali mi niko neveruje, jer uvek izgledam tako živahna i samouverena.'
CMOK!