Porodicama zavisnika

[fridriceva]

Ovo je preuzeto sa ovog sajta. Valja procitati i razmisliti...


UPUTSTVO ČLANOVA GRUPA ANONIMNIH NARKOMANA PORODICAMA ZAVISNIKA

Anonimni narkomani definišu zavisnost kao porodičnu bolest, odnosno kao zaraznu i emotivno pogubnu bolest za sve kojima je stalo do zavisnika.

Tokom planiranja programa oporavka možda će članovima porodica ili drugim osobama, kojima je stalo do zavisnika, biti potrebno više pomoći i savjeta nego samom zavisniku. Zavisnost je, naime, bolest koja ima poguban uticaj na psihičku stabilnost osoba koje vole zavisnika. I što su njihovi osjećaji dublje povrijeđeni, to su oni manje sposobni pomoći zavisniku.

No, budući da je zavisnost bolest, porodice zavisnika nisu ništa više odgovorni za zavisnost svog člana, nego što bi bili odgovorni da su oni, recimo, oboljeli od dijabetesa ili tuberkuloze. Nijedna porodica nije nikada od svoga člana napravila zavisnika, pa zbog toga ni ne može biti odgovorna za njegov oporavak. Međutim, zbog nedovoljnog znanja, porodica može dopustiti da bolest prolazi neprimijećena. Zbog pomanjkanja razumijevanja i hrabrosti, ona može pristati na nemoć pred bolešću koja se razvija sve dalje i dalje.

Kako se zavisnost razvija, tako se i članovi porodica postepeno emotivno uključuju i trude u najboljoj namjeri pomoći svom zavisnom članu. No, najbolje će mu pomoći ako odmah potraže stručnu pomoć i preporuku kako da se odnose prema zavisniku. Tako će izbjeći mogućnost da podlegnu zavisnikovom obrascu ponašanja, čime bi zapravo više potpomogli razvoj bolesti, nego oporavak.

Ono što na početku svima mora biti jasno jeste da porodica čini sve što smatra dobrim, a da se bolest zavisnosti, ipak, ne zaustavlja. Najprije moramo shvatiti da problem zavisnosti nije u drogama, već u osobi zavisnika. Ipak, oporavak ne može početi sve dok se zavisnik ne ostavi droga i dok ne apstinira.

Oporavak je nalik konstrukciji gotičkog luka. Postoje nevidljivi temelji te, iako mnoge osobe mogu polagati različito kamenje u luk, onaj ključni, ugaoni kamen mora postaviti zavisnik sâm, ili se cijela konstrukcija ruši. Niko umjesto zavisnika ne može učiniti ono što on mora učiniti sâm.
Upravo je zastrašujuće u kojoj mjeri su zavisnici u stanju kontrolisati, manipulisati i ucjenjivati svoje porodice. Zavisnik se drogira, dok porodica nemoćno vrišti, plače, galami, preklinje, prijeti ili ćuti, ali svakako pokriva, štiti i brani zavisnika od posljedica njegovog drogiranja.

Ako se zavisnik i dalje nastavi ponašati kao ’mali Bog’, to je samo zato što se porodica ne zna suprotstaviti takvom ponašanju, čime dodatno kod njega potkrepljuje iluzije o svemoći, a istovremeno u sebi razvija jednako težak psihički, odnosno emotivni poremećaj.

Kako drogiranje traje, ono zavisniku nužno stvara probleme i sa sobom i sa svima oko sebe. Problemi koji nastaju su razni, ali je obrazac njegovog ponašanja uvijek isti: on je zavisnik koji se postavlja i koji traži da se prema njemu odnosimo kao da nije zavisan.
No, sve bi to još kako-tako stajalo, da on, po definiciji, posljedice svojeg drogiranja ne ispostavlja drugima oko sebe, te o njima zapravo takođe postaje zavisan.

On se ne drogira za svoj, nego za račun tih drugih (kojima je još uvijek, na ovaj ili onaj način, do njega stalo). Jer, kad god se pojave nužne nepovoljne komplikacije uzrokovane njegovim drogiranjem, on parazitski i pasivno čeka da se nešto spasonosno dogodi, odbija odgovornost za nepovoljne životne ishode, te očekuje i traži od drugih da mu pomognu i spase ga od njega samog.

Jedina istina je da su iste te droge, koje su mu u počecima njegove životne avanture s drogiranjem donosile osjećaj zadovoljstva, moći i slobode, sada strgnule masku s njega i raskrinkale ga kao nemoćnu, nezrelu, nesamostalnu i djetinjastu osobu.

Razumljivo da drogiranje u zavisnikovoj porodici izaziva anksioznost neslućenih razmjera. Porodica se dovodi u situaciju da za zavisnika mora činiti ono, što bi on sam morao preduzeti, ukoliko želi suzbiti bolest i početi proces oporavka.

Porodica zavisniku tim stavom ispisuje svojevrsni ’ček bez pokrića’, iako on sam nema novca u banci da podmiri ček. A kad anksioznost porodice, zbog nepodmirenog čeka, postane prevelika, isplaćuju ga svojim novcem.

Time se, doduše, porodica na kratke staze oslobađa anksioznosti aktuelne situacije, ali dugoročno zavisniku nudi obrazac po kojem će drugi umjesto njega rješavati probleme kad god se ovi pojave. Zavisnik uči da ga porodica neće pustiti da sam snosi posljedice svojeg drogiranja i može očekivati da će oni tako postupiti i ubuduće kad god ispiše ček bez pokrića.

Još važniji aspekt tog obrasca ponašanja bližnjih je činjenica da se nakon podmirivanja čeka od strane porodice, zavisnik oslobađa odgovornosti da to i ubuduće čini sam, i greška se iznova ponavlja. Zavisnik tako ne može razriješiti ono što su drugi već unaprijed za njega razriješili. To u stvarnosti povećava njegov osjećaj promašenosti i krivice, a istovremeno pojačava neprijateljsko držanje i osudu porodice.

Sve dok se porodica ne nauči konstruktivno nositi s anksioznošću koju bolest zavisnosti izaziva, zavisnik sve dublje upada u bolest. A to što se ni zavisnik, ni njegova porodica ne mogu suočiti sa stvarnošću zavisnosti, upravo je sastavni dio bolesti zavisnosti. Činjenica da zavisnik stalno ispisuje čekove bez pokrića, a porodica ih podmiruje, dvije su strane jednog te istog problema.
Zavisnik ni ne može naučiti odgovorno rješavati svoje probleme, ako njegova porodica, zbog vlastite anksioznosti, problem otklanja prije nego se on uspije s njim suočiti, pa ga ili sam riješi, ili u protivnom slučaju, snosi njegove posljedice. Ustaljenje ovog zloćudnog obrasca ponašanja samo uvećava zavisnikovu neodgovornost i time raste netrpeljivost u odnosima između njega i porodice.

Zavisnik tako može i dalje poricati da ima problema s drogama i odbijati pomoć, sve dok mu porodica omogućuje bijeg od suočavanja s posljedicama drogiranja. Pomoć zavisniku i porodici treba potražiti izvan kruga srodnika, prijatelja i susjeda. Jer, i pokušaji pomoći dobronamjernih članova porodice ili rodbine po pravilu podliježu istom zloćudnom obrascu i samo pogoršavaju stanje.
Najbolje je obratiti se za pomoć osobama obučenim za rad na ovom području ili iskusnim članovima Anonimnih narkomana ili Nar-Anon porodičnih grupa.

Nadalje, oporavljati se od zavisnosti isto tako znači liječiti emotivne poremećaje svih članova porodice.

Emotivno sazrijevanje porodice mora se podsticati prije, za vrijeme i poslije oporavka zavisnika. U protivnom, između zavisnika i porodice može doći do ozbiljnog otuđenja, koje usporava oporavak, a istovremeno uvećava vjerovatnost njegovog ponovnog povratka drogiranju.

Zavisnik se drogira da bi pobjegao od boli, i naučio je već kako iskoristiti svoje najbliže da bi izbjegao bolne posljedice drogiranja. Ako porodica trpi breme zavisnosti i još, uz to, snosi posljedice radi drogiranja svojeg člana zavisnika, onda tu samilosti ni ne može biti. Jer samilost, naime, znači dijeliti nečiji teret ili trpjeti zajedno sa njim, ali ne i trpjeti zbog nečijeg odbijanja da i sam trpi. U ljubavi ima i samilosti, što znači s nekim patiti i podijeliti teret. No, nije samilost patiti zbog nečije nepravednosti.

Nažalost, mnoge porodice kontinuirano pate zbog drogiranja svog člana, misleći da se to od njih zahtijeva, budući da vole zavisnika. Tragična posljedica tih tako razumljivih i prirodnih postavki je da se bolest zavisnosti njima hrani. Zbog toga je članovima porodica takođe potrebna pomoć, ako se bolest želi zaustaviti i početi proces oporavka. U suprotnom će cijela porodica početi emotivno poremećeno funkcionisati, a to nije ništa drugo nego još jedan simptom napretka bolesti zavisnosti.

Članovi zavisnikove porodice moraju dobro sagledati vlastiti odnos sa zavisnikom prije bilo kakvog pokušaja da mu se pomogne da se ostavi droga i drogiranja. U većini slučajeva, da bi se mogle očekivati bilo kakve promjene kod zavisnika, potrebne su prethodne promjene u ostatku porodice.
Nemoguće je ne činiti ništa, a očekivati da će se dogoditi nešto. Ne činiti ništa ovdje znači odustati od zavisnika i problema drogiranja, biti pregažen i iskorišćen, te uzvratiti udarac na tihi, pasivni i za porodicu destruktivan način.

Porodica i zavisnik uvijek su u nekakvom međuzavisnom odnosu. Važno je naučiti koji su međusobni odnosi obostrano destruktivni, a koji mogu biti od pomoći i porodici i zavisniku, i potom krenuti u njihovu realizaciju. Uz napomenu da pozitivan pritisak na promjenu ne može inicirati zavisnik. Zavisnik neće potražiti pomoć sve dok porodica na nesvjestan način podržava njegov zavisnički životni stil i s njim skopčano drogiranje.

Znatno je učinkovitije motivisati zavisnika da se poželi ostaviti drogiranja i prihvatiti pomoć, nego pokušavati ga svim silama držati podalje od droga. Jedini način da se ta motivacija postigne jeste prepustiti samom zavisniku odluku hoće li uzimati droge ili ne, ali isto tako znači i prepustiti mu da snosi posljedice svojega drogiranja. Pa kad one postanu toliko nesnosne, sam će poželjeti pobjeći od haosa i bola u koji njegov život pretvaraju droge.

Ali, ako želimo preduprijediti dolazak konačne, dugotrajne apstinencije, moramo zavisniku upriličiti osvještenje notorne činjenice da neugodne posljedice drogiranja daleko presežu nad onim ugodnim, i to nikako drugačije nego da dopustimo da osjeti bolne posljedice drogiranja. Ako nam to na bilo koji način ne pođe za rukom, zavisnik je opet izbjegao bol, a posljedice njegove zavisnosti ponovo snosi porodica.

[feniks-2.put]

Hvala ti na ovom postu.
Pozdrav