...
Posted: Thu Nov 20, 2008 12:06 am
Nemam pojma koliko ovo što upravo radim ima smisla, ali... Malo je ljudi s kojima mogu otvoreno razgovarati o svom životu. Čini mi se da će mi ovo koristiti... a i savet bi mi dobro došao.
Imam 22 godine, u braku sam i imam bebu od 10 meseci. Osim toga, bivša sam narkomanka. Ovo je moja priča:
Sve je počelo kada sam, sa svojih 17 godina upoznala garija (čitaj: lika) koji je bio sladak, imao je bradicu i zulufe, svirao je u bendu... i bio je notorni zavisnik. Nekih 10 godina unazad bio je na dopu i na trodonima, periodično. Ni moja dotadašnja iskustva s drogom nisu bila baš sasvim blistava (trava, cuga, speed, xerovi, eventualno bensedini), ali dovoljno je reći da mi je životni moto bio “u dopu je trip da ga nikad ne probaš”- sve može po malo, ali žuto ni malo.Što se njega tiče, on je u tom našem susretu ugledao svetlo na kraju tunela, ja sam mu bila još jedna šansa, dovljno dobar razlog da se klone svega. Na početku se to čak činilo i moguće: duvali smo, pili pivo, šetali se po parku, smejali se, slušali muziku... Naravno, on je imao i onda svoje povremene izlete, samo što sam ja bila prenaivna da to uvidim. Ipak, bilo je u svakom slučaju bolje nego kad me nije bilo. Šteta što ovakve priče nemaju srećan kraj...
Nakon par meseci sam zgutala trodose, 2 komada za početak. Varijanta je bila da ćemo samo ponekad, kad je neka svirka, kao, da on ne uzima sam, bla, bla. E onda sam ja počela da tražim svaki put kad moram da štrebam, pa kad dobijem, kao prejako me boli, pa sam sama završavala da on ne zna, pa...paf! Igla.
Ja sam jedna od blažih varijanti, moram priznati. Možda sam se intezivno drogirala (svaki dan, po polutku najmanje, ali i gram) neke 2 godine, i jos jedno šest meseci sam se kao skidala.
Više ni sama ne znam kako sam se i kad tačno, skinula. Nisam bila ni u komuni, ni u bolnici. On je dizao terapiju (trodon, flormidal, lorazepam, rivotril), pa sam ja to pila na svoju ruku, a metadon smo na crno nabavljali. Na kraju sam, neka zadnja 3 meseca, bila samo na tabletama i na čaju, dop uopšte nisam radila. U tom periodu organizam mi je totalno kolapsirao, imala sam asmatične napade, ili se danima nisam budila, ili danima nisam spavala, non-stop sam peglala, ono gadno žuto, čak sam i neki herpes dobila, na licu. I onda mi je puko film...
Samo sam se pokupila i otišla. I to ne u drugi grad, nego u drugu državu. Odj sam i fax, i dečka, i ekipu i, uspomene, kompletan dotadašnji život.
Taj deo u novoj sredini bio je najzajeb. Sa sobom sam imala samo kutiju florosa, to mi je trajalo manje od nedelju dana. Bilo mi je jezivo. Nisam jela, nisam spavala, bila sam svesna da se na neki čudan način fizički oporavljam, ali psihički sam bila unakažena.
U tom sam stanju upoznala svog sadašnjeg muža. Za moje tadašnje stavove on je bio i prenormalan. Probao je sve i svašta (OSIM DOPA!) i na tome je i ostalo, jedino što voli da zapali ponekad i malo popije “tu i tamo”. Ovoga puta on je bio moja slamka za koju sam se uhvatila kao najgori utopljenik.
Nakon godinu dana što sam se skinula sa paje (samo ganja i speed, ekseri), saznala sam da sam trudna. Odlučili smo da ćemo zadržati bebu. U trudnoći sam bila gotovo apsolutno straight. Popila sam možda jedno pivo i zapalila koju cigaretu.
Međutim, ispostavilo se da sam po ko zna koji put ispala glupača. Onako straight i apsolutno suzdržana od svega konačno sam uvidela da moj muž ima jbn problem s cugom. Što vreme više prolazi, on je sve gori. Ponaša se isto kao ja nekad: konstantno laže, nikad nema para, svima je dužan, trezan je samo rano ujutro, i onda je nadrkan i ćutljiv, pije svaki dan, a svako toliko se baš “ubije”, možda jednom nedeljno. Ne dolazi kući po par dana, 500 puta je sjbo auto, agresivan je kad je pijan, svadljiv, naporan, nesnošljiv. Posle svakog većeg sranja kune se da više nikad neće popiti ni kap. Sad nedavno, nije uopšte pio nekih 15 dana, ali je zato duvo non-stop, čak je i benzin snifo, a čini mi se da je i dop vuko ali nisam sasvim sigurna (nisam ga videla jer nije došao kući, ali kad sam ga zvala glas mu je bio onako... ma znate).
Najgore u svemu tome je što ga ja potpuno razumem. Samo, ja jednostavno nemam snage za reprizu pakla samo u 2. licu. On ionako odbija i najmanji razgovor na temu lečenja i stručne pomoći. Znam da mu tebam biti podrška, ali ne znam kako da mu pristupim. Dete pati najviše u svemu tome, bojim se za nju. Najrađe bi se ponovo pokupila i otišla na sigurno sa svojom bebom. Ja sam naučila da se nosim sa realnošću, iscrpilo me to, možda se još i nisam sasvim oporavila psihički, a nikad i neću verovatno, i sad moram sve iz početka. A i smetaju mi napadi i ružne reči, iako znam da je to samo stanje, da to nije pravi on. A najviše od svega želim da zaštitim svog anđela. Šta da radim??
Imam 22 godine, u braku sam i imam bebu od 10 meseci. Osim toga, bivša sam narkomanka. Ovo je moja priča:
Sve je počelo kada sam, sa svojih 17 godina upoznala garija (čitaj: lika) koji je bio sladak, imao je bradicu i zulufe, svirao je u bendu... i bio je notorni zavisnik. Nekih 10 godina unazad bio je na dopu i na trodonima, periodično. Ni moja dotadašnja iskustva s drogom nisu bila baš sasvim blistava (trava, cuga, speed, xerovi, eventualno bensedini), ali dovoljno je reći da mi je životni moto bio “u dopu je trip da ga nikad ne probaš”- sve može po malo, ali žuto ni malo.Što se njega tiče, on je u tom našem susretu ugledao svetlo na kraju tunela, ja sam mu bila još jedna šansa, dovljno dobar razlog da se klone svega. Na početku se to čak činilo i moguće: duvali smo, pili pivo, šetali se po parku, smejali se, slušali muziku... Naravno, on je imao i onda svoje povremene izlete, samo što sam ja bila prenaivna da to uvidim. Ipak, bilo je u svakom slučaju bolje nego kad me nije bilo. Šteta što ovakve priče nemaju srećan kraj...
Nakon par meseci sam zgutala trodose, 2 komada za početak. Varijanta je bila da ćemo samo ponekad, kad je neka svirka, kao, da on ne uzima sam, bla, bla. E onda sam ja počela da tražim svaki put kad moram da štrebam, pa kad dobijem, kao prejako me boli, pa sam sama završavala da on ne zna, pa...paf! Igla.
Ja sam jedna od blažih varijanti, moram priznati. Možda sam se intezivno drogirala (svaki dan, po polutku najmanje, ali i gram) neke 2 godine, i jos jedno šest meseci sam se kao skidala.
Više ni sama ne znam kako sam se i kad tačno, skinula. Nisam bila ni u komuni, ni u bolnici. On je dizao terapiju (trodon, flormidal, lorazepam, rivotril), pa sam ja to pila na svoju ruku, a metadon smo na crno nabavljali. Na kraju sam, neka zadnja 3 meseca, bila samo na tabletama i na čaju, dop uopšte nisam radila. U tom periodu organizam mi je totalno kolapsirao, imala sam asmatične napade, ili se danima nisam budila, ili danima nisam spavala, non-stop sam peglala, ono gadno žuto, čak sam i neki herpes dobila, na licu. I onda mi je puko film...
Samo sam se pokupila i otišla. I to ne u drugi grad, nego u drugu državu. Odj sam i fax, i dečka, i ekipu i, uspomene, kompletan dotadašnji život.
Taj deo u novoj sredini bio je najzajeb. Sa sobom sam imala samo kutiju florosa, to mi je trajalo manje od nedelju dana. Bilo mi je jezivo. Nisam jela, nisam spavala, bila sam svesna da se na neki čudan način fizički oporavljam, ali psihički sam bila unakažena.
U tom sam stanju upoznala svog sadašnjeg muža. Za moje tadašnje stavove on je bio i prenormalan. Probao je sve i svašta (OSIM DOPA!) i na tome je i ostalo, jedino što voli da zapali ponekad i malo popije “tu i tamo”. Ovoga puta on je bio moja slamka za koju sam se uhvatila kao najgori utopljenik.
Nakon godinu dana što sam se skinula sa paje (samo ganja i speed, ekseri), saznala sam da sam trudna. Odlučili smo da ćemo zadržati bebu. U trudnoći sam bila gotovo apsolutno straight. Popila sam možda jedno pivo i zapalila koju cigaretu.
Međutim, ispostavilo se da sam po ko zna koji put ispala glupača. Onako straight i apsolutno suzdržana od svega konačno sam uvidela da moj muž ima jbn problem s cugom. Što vreme više prolazi, on je sve gori. Ponaša se isto kao ja nekad: konstantno laže, nikad nema para, svima je dužan, trezan je samo rano ujutro, i onda je nadrkan i ćutljiv, pije svaki dan, a svako toliko se baš “ubije”, možda jednom nedeljno. Ne dolazi kući po par dana, 500 puta je sjbo auto, agresivan je kad je pijan, svadljiv, naporan, nesnošljiv. Posle svakog većeg sranja kune se da više nikad neće popiti ni kap. Sad nedavno, nije uopšte pio nekih 15 dana, ali je zato duvo non-stop, čak je i benzin snifo, a čini mi se da je i dop vuko ali nisam sasvim sigurna (nisam ga videla jer nije došao kući, ali kad sam ga zvala glas mu je bio onako... ma znate).
Najgore u svemu tome je što ga ja potpuno razumem. Samo, ja jednostavno nemam snage za reprizu pakla samo u 2. licu. On ionako odbija i najmanji razgovor na temu lečenja i stručne pomoći. Znam da mu tebam biti podrška, ali ne znam kako da mu pristupim. Dete pati najviše u svemu tome, bojim se za nju. Najrađe bi se ponovo pokupila i otišla na sigurno sa svojom bebom. Ja sam naučila da se nosim sa realnošću, iscrpilo me to, možda se još i nisam sasvim oporavila psihički, a nikad i neću verovatno, i sad moram sve iz početka. A i smetaju mi napadi i ružne reči, iako znam da je to samo stanje, da to nije pravi on. A najviše od svega želim da zaštitim svog anđela. Šta da radim??