Na neki način, sve počinje prije 22 god (sad mi je 29)....teška ozljeda glave i terapija barbituratima koja traje i danas. Starci me "čuvali" pravo zbog toga, uvijek okrenut samo onom najboljem, inteligencija iznad prosjeka, uzor i ponos familije. A onda, rat, 92 sam došao u Njemačku, novo društvo, novi običaji... Prvo je počelo sa laganim pijuckanjem pive, kako to već svi znamo da bezazleno kreće. Iako ja NIKAKO ne bi smio piti zbog tih barbiturata, tzv rekreativno vikend cuganje je počelo da se pojačava. Poenta vikenda sa 17 mi je bila ubiti se ko konj, tad je već u folu bila litra votke popola sa jaranom (koji je uopšte počeo piti na moju inicijativu). Uskoro smo u nekom širem društvu postali "likovi koji mogu popiti", pilo se sve što se stiglo, ne samo vikendom već u slobodno vrijeme, kad god. Pred roditeljima uvijek fin, a jedva čekam popodne da izađem vani i opet se "dobro provedem". Kad smo skontali da se situacija izmakla kontroli bilo je već kasno, alkohol nam je postao smisao svega, provod nije bio moguć bez njega. U to je došla i trava, za sada još uvijek samo pomalo i laganice, bilo nas je previše strah ne same trave nego smo izbjegavali probleme sa zakonom. Dok bi ostali plesali i skakali na rave-u, nama je prvo trebalo da se dobro napijemo da bi uopšte mogli da se pokrenemo sa mrtve tačke. U to vrijeme mi se ukazuje šansa, napuštam Njemačku i odlazim u Sloveniju, opet novi ljudi. Umjesto da se nekako uklopim u to na pozitivan način sve je ispalo drugačije. Život na moru, dostupnost neizmjernih količina trave koja je meni bila pravo jeftina, sve je to još više usralo situaciju. Rave je i dalje bio u fazonu, petak uveče do nedelje uveče je prolazilo kao u snu, uglavnom sam pretpostavljao da mi je bilo dobro jer se ničega nisam sjećao. Tada sam bio lik koji nije pušio, nije gutao bobe, (to mi je bilo previše "komercijalno") al je duvao i lokao koliko je mogao...a starci i dalje ništa nisu kontali, imali beskrajno povjerenje u mene, a ni sam ne znam kako sam sve to ustvari krio. Imalo se love, radilo se šta se htjelo, partiji, trava i votka/tequila su bili trio za koji sam živio. Međutim, najgore u svemu je to što su barbiturati meni i dalje bili 24/7 u krvi, tako da sam uvijek bio na koktelu. Iz Slovenije se vraćam u rodni grad '97., opet fulam šansu za restart, upoznajem prijeratne horsaše, starije od mene oko 5 god. Jedina sretna okolnost u tome je bila što su me previše cijenili da bi me navukli na hors, ali zato je bilo svega drugog. Trebao sam završiti srednju školu (one iz inostranstva mi nisu bile priznate), i baš u njoj dolazi do prvog outinga - prekrhan tramalom padam u nesvijest i dobijam epi napad na kontrolnom iz fizike. Roditelji zabrinuti, sve sam sveo na neku grešku u terapiji barbituratima, doktori, pregledi itd, ja i dalje po svom. Cijela moja ekipa je naravno bila "u fazonu", tako da je sve išlo po starom s tim da su se svako 2-3 mjeseca javljali napadi. Naravno, sam sebi sam negirao bilo kakvu povezanost sa cuganjem ili travom, sa druge strane nezadovoljstvo samim sobom je raslo. Imao sam fin posao, djevojku koja me voljela i trudila da me malo uspori, ja se i dalje nisam mogao odlijepiti od svog načina života kojim sam bio nezadovoljan, podsvjesno uviđajući besperspektivnost. Jednog glupog ljetnog dana, nakon svađe sa roditeljima, sam bez nekog posebnog razloga uzeo 3 table barbiturata (terapija) zalijevajući sa malo votke - sve to krišom uvukao u moju sobu. Danas ovo pišem jer me majka našla na vrijeme na podu kako pjenim na usta - htjela me zvati jer je ručak gotov. Završio sam u ustanovi, na prozoru su bile rešetke, susjedni kreveti su bili zauzeti nekim mračnim likovima kojima je krevet bio avion kojim su letjeli iznad Bahama. Iako je doktorica predlagala najmanje tri sedmice boravka, ja sam plačući uspio izmoliti roditelje da me izvuku odatle jer bih inače poludio sa ostalim luđacima (već je bilo došlo do toga da vrijeme provodim analizirajući kako je rešetka na prozoru pričvršćena planirajući potencijalni bijeg). Na pitanje "zašto" sam svalio sve na ljubavne probleme - kojih nisam imao. Slijedeći mjesec provodim u svojoj sobi, majka me njeguje, pokazuje enormno razumijevanje, nigdje ne izlazim, sve neka laganica. Ipak, postepeno se vraćam u "normalu", opet izlasci, opet se sve svelo na isto. Ipak, svijetla tačka jeste što sam počeo živjeti sa djevojkom. Kako smo hronično bili kratki sa lovom izlasci su se reducirali, počinjem (uspješno) studirati, situacija se primirila, počinjem voditi normalan život. Izlasci se reduciraju na 4-5 mjesečno a i tad je bilo love samo za pivu-dvije. Napadi "misteriozno" prestaju. Ipak, načao sam način da sve opet userem - radi gluposti dolazi do svađe i raskida, vraćam se roditeljima, a istovremeno počinjem zarađivati oko 1100€ mjesečno, i u sekundi - hop - sve se vraća skoro na staro. Studij stavljam na "stand-by", nisam stizao Opet izlasci, opet cuganje i duvanje, jedina kontrola je bila ta što sam po svaku cijenu čuvao posao. Napadi se vraćaju, 2 mi se dešavaju i na poslu, treći mi se napad dešava za volanom, gubim vozačku, zadnjih 7 dana ugovora nisam ni radio. Čudo je što nisam nikoga potkačio autom, samo manja materijalna šteta, meni ništa osim čvoruge. Lakša depresija, auto mi je ipak dosta značio - u njega sam krhao dosta love, ipak brzo sam skontao da me to sve ne ometa u cuganju - pokazujem ko fol snagu tme što sam smanjio duvanje. Vraćam se studiju, sa 27 nanovo počinjem "studentski" način života (beskrajna opijanja), ipak ispite dajem redovno. Upoznajem sadašnju djevojku, sa njom mijenjam đir, "spadam" na litru vina te par lexića na veče. Tako počinje krug sastavljen od pivke, vina, ponekad tequila, uz sve to lexići i sve to svako veče, te redovni napadi - svako 2-3 mjeseca. I sve to opet uz poricanje bilo kakve veze između napada i cuge (gdje je sad ona natprosječna inteligencija). Ipak, krajem aprila, ležeći u krevetu uz užasnu glavobolju što od mamurluka od sinoćnje seanse što od napada to jutro, odlučujem prekinuti sa svim tim. Od tada nisam uzeo kap alkohola, povukao dim trave, jedino što je ostalo jest kutija i po cigareta na dan a ovih dana završavam diplomski na temu "Mladi i droge" na studiju socijalniog rada). (BTW, tako sam i došao do foruma, tražeći po netu neke statistike za diplomski)
.Iako su problemi sa pamćenjem ostali, napada nema već 4.5 mjeseca, danas mi je glavni fol informatika, sve ovisnosti od ranije sam zamijenio računarom i djevojkom koja je isto tako smanjila svoju cugu na maximalno 0,4 litre vina ili litru pive vikendom - tendencija totalno prestajanje kao i ja. Danas se zajedno borimo sa time da prestanemo pušiti i uživamo u svemu onome što ranije nismo vidjeli od alkohola, trave, lexića....šetamo na čistom zraku, planiramo zajednički život, kuhamo dobra jela. Kako nam je dobro....neopisivo.