Forum za podršku u oporavku

Sanjala sam sinoc oca... razgovarali smo o bratu, odnosno ja sam mu pricala...

Brat je promijenio posao, sada radi terenski - dostavljac knjiga. Ima jako puno obaveza, puno putuje, nosi, slaze, sredjuje... Pola dana je "medju koricama". Ostatak provodi vrijeme sa psom, porodicom... u treninzima...
Isplivaju ponekad neke bojazni... da mu se sta, ne daj Boze, ne dogodi... To je bio i ocev strah, oduvijek, za sve nas.
Kazem mu ja Sinoc: I ja sam, tata, brinula kako ce da vozi toliko (ipak su za njim "iskustva" bez tih iskustava), ali, tata, ako Bog misli da treba nesto da se dogodi, dogodice se. Necemo ga spasiti ako ga drzimo u lancima!

Budim se... i nisam tuzna. Pretocim svoj san i u ovo Obracanje - svakim danom, koje vise ne brojim, samouvjereniji smo, cvrsci, cistiji... Zivot se nastavlja, bez lanaca, kontrola... Zivimo jednakim zivotom, jer jednaki smo - i brat, i majka, i ja...
Sve ono lose, daleko je... Daleko, jer smo MI krenuli naprijed, a ono je ostalo tamo... u onim devedesetim, dvijehiljaditim... Mi disemo sada!

Porodica je, pise u jednoj knjizi, sudbina covjekova!

Sve teče...
Brat je postao ujak! Njezan je i dobar! Radi, puno putuje, trenira... Ponekad malo nervozan, ali onda ode na trcanje... Nema vise price o zivotu za nama. Ne osjecamo potrebu - vise bi licilo na podsjecanje kakav je bio, kakvi smo bili, a cemu to?! Jednaki smo i upravo u tome lezi, cini mi se, najjaca snaga za apstinenciju... svih nas!

Grlimo vas vasa vjerovatno najmladja clanica i ja

=D> Čestitke majci, ujaku, sestri....i sve najbolje.
Divno je čitati ovakve vijesti na ovom forumu!
Pozdrav

Super!!! Baš mi je drago zbog sviju vas
Sve najbolje... od srca.

Hvala vam mile moje, evo nisam vise trudna, a place mi se

Svi smo mi jedno u ovome!!!

Iskreno vas sve pozdravljam!

Panta rei...
Trenira, druzi se sa nama, sa bebicom, psom... Zavisni od sjecanja, ali apstiniramo od razmisljanja !
Cujem, mnogi su iz njegove ekipe sa kojom je isplivavao, pali. A mnogi su bili tako cvrsti... Bilo je trenutaka tada kada sam negdje zeljela da i moj brat bude tako jak... u prici... I eto... Nekad je i ta tisina jako oruzje!

Tata je otisao spokojan, rekao mi je brat prije nekoliko dana.

Znam da je otisao takav. Znam. Ne zelim da razmisljam o tome previse. Najveca sam p.zda! Tata je bio... zavisnik. Otezavao je, ali, znam, sve mu je tesko padalo...

Tako je moralo...

Davno sam naucila da u jednu brazdu svoga srca sklanjam svoje patnje... Bez previse razmisljanja, analize... "Plakacu sjutra".

Ljubim vas, dragi ljudi!

U tisini shvatimo ,da smo ucinili ono sto smo mogli.Najbolje sto smo mogli.Nema niko da se izbori sa mojim vlastitim sjecanjem,do ja sama.
Kad pocne da me obuzima grc ironije,kad ga osjetim negdje u stomaku,ili vidim na ogledalu,kazem sama sebi,samo disi i budi...Budi,onakva kakva jesi,bilo kome pravo ,bilo kome krivo,to nije tvoj problem...Budi danas,i samo budi.Ne uporedjuj,ne otvaraj vrata strahu,ne prebrojavaj koji su i kako pali.Ne boj se...Pozdrav.

Moji dragi ljudi, kako ste?

Mi zivimo Cisti!

Ponekad razmisljam o vremenu za nama... Kao da se sve desavalo tako davno. Kao da sam gledala neki strasan, jako stresan film... i pri samoj pomisli na njega, znam da ga ne bih mogla gledati ponovo!
Cudna osjecanja!

Ne znam sta ga je zapravo podiglo - njegova zelja (koja mozda prvih pola godine i nije bila tu jer je on tako zelio, vec jer je tako negdje trebalo da bude), podrska nase porodice ili ljubav!
Znam da na kraju mozda nije ni bitno, mozda od svega po malo...
Ali, jedno znam - izlaz mora da postoji!

Voljela bih da mi Jana javi dobre vijesti... da su Klara i Majka iskreno spokojne, da je Otac i dalje jak i ponosan na sina, da je Cibukarda i dalje, kao dijete, radostan zbog svoje djece...
Voljela bih zaista da ste isplivali!!! I da se nikad, nikad vise ne vratimo u taj pakao!

Evo ,imam i ja dobre vijesti,Fridricceva.Mi smo cisti.radimo,djete raste,volimo biti lijepi kao sa zurnala,zivimo u lijepom ,otmenom kvartu,materijalo nam je izgleda jos uvijek jako vazno,ali ima malo i duhovnog,izmedju prvih bora tirdesetih..Uglavnom,nije gore...ostecenja mozga vidljiva u trenutku,kod sposobnosti zakljucivanja,prikrivamo jednim mekanim ,sarmantnim gestovima,i sa puno gestikuliranja,ali,dobro je..dobro je..kako je bilo,dobro je...Samo da se ovako odrzimo,i vrijeme ce nesto popraviti...Pozdrav i svako dobro..

jana wrote:Evo ,imam i ja dobre vijesti,Fridricceva.Mi smo cisti.radimo,djete raste,volimo biti lijepi kao sa zurnala,zivimo u lijepom ,otmenom kvartu,materijalo nam je izgleda jos uvijek jako vazno,ali ima malo i duhovnog,izmedju prvih bora tirdesetih..Uglavnom,nije gore...ostecenja mozga vidljiva u trenutku,kod sposobnosti zakljucivanja,prikrivamo jednim mekanim ,sarmantnim gestovima,i sa puno gestikuliranja,ali,dobro je..dobro je..kako je bilo,dobro je...Samo da se ovako odrzimo,i vrijeme ce nesto popraviti...Pozdrav i svako dobro..

Srce mi je zaigralo!!! Puno, puno ste me obradovali i puno se radujem zbog vas troje!

Ostanite jaki, dosledni... i budite bezbrizni! Sve ce biti dobro!
Puno ste me obradovali!