Forum za podršku u oporavku

Torreu fala...
Sto se tice ovog sto je Sanela napisala, moje je iskustvo takvo da sam ja znao kako cu se osecati kad pocnem da se drogiram. Znao sam od vrlo malih nogu da kad uzmem nesto spolja na trenutak popravim sebe, a droga je imala sve te potrebne elemente da mi ucutka glasove i da mi opustenost i mir. Stoga droga nije uzrok, nego simptom bolesti koju imam. Lek kako ju je nazvao doktor Torre i jos mnogi drugi. Ono sto je uzrok u ovakvoj postavci je spiritual malady ili ti bolest duse, emocija i nemogucnost da sa njima zivim. Ono sto sam birao je kombinacija droga da bih postigao odredjeni osecaj. Sve dok nisam potpuno otupeo. Ja sam bolestan a to svakako nisam birao. I kao sto Vuk rece, zbog toga mi nije bitno ZASTO sam se razboleo, nego kako da se ne razbolim jos vise. Zaista sam ludeo kada su doktori, odredjeni i neodredjeni, govorili da je izvor moje bolesti zapravo taj pocetak drogiranja, ubedjivali me da je normalno da sada kada sam prestao, budem jednog dana izlecen. Poenta mog neslaganja je u tome sto je moje normalno, "izlecen sam" stanje = drogiran sam. Ako jednog dana zaboravim na to, da li ja "biram"da ponovo dovedem sebe i sve oko mene u "normalno" stanje? Mislim da ne biram, jer to sto ne radi kod mene i dalje je prisutno i na meni je izbor da se podsecam toga. Zato moje izlecenje traje celog zivota, dan po dan. I to je ono sto mogu da biram. Da budem ono sto jesam. I iznutra i spolja.

Mislim da je taj mazohizam koji pominjes, Dita, samo jedan od simptoma koji su deo tvoje ili vase zajednicke duhovne zapustenosti ili kvara na spojevima. Jer momenat "uzivanja" u tome nije "normalno" stanje. Ali meni, tebi, ljudima poput nas je sasvim razumljivo i prihvatljivo. Pa, zaista, godinama nismo znali za bolje. Ono sto me interesuje je taj momenat "stvaranja" situacije da bi u njoj uzivala? Taj momenat, da li je tebi, sa tvoje strane prepoznatljiv? Da li ti mozes da utices na njega i da ga zaustavis? Imas li tu svest?

Pa, trebalo je da dođem do toga da shvatim da je tako nešto u mojoj/našoj situaciji „normalno“ i prihvatljivo, a trebalo je i da naučim prepoznati. Mislim da sam došla do toga. A uspjela sam si i priznati (to je bio teži dio).
Jesam svjesna tih momenata i situacija, ali znam da trebam raditi na sebi…Dobro je što nisam više sama i što nismo sami u tome…
Hvala na razumijevanju Joesspappa!

joesspappa wrote:Stoga droga nije uzrok, nego simptom bolesti koju imam...

... I kao sto Vuk rece, zbog toga mi nije bitno ZASTO sam se razboleo, nego kako da se ne razbolim jos vise...

Slazem se, naravno, da je i za zavisnika i suzavisnike, za pocetak, najbitnije upravo to kako da se izlijeci, a ne zasto je obolio. Ali, cini mi se, za pocetak, jer mislim da je vecina krenula tim lavirintom zbog necega... Davno sam razgovarala sa mladicem, koji se lijecio sa mojim bratom. Govorio mi je da mu je droga bila "lijek" da se ne osjeca ruznim, glupim, stidljivim, povucenim...
Dok nije obolio, znao je, kaze, da izbjegava susrete sa curama, jer se odmah znao spetljati u razgovoru sa njima... Hvatala bi ga neka neopisiva trema... ludilo...
"Bilo mi je lakse da izmislim razlog zbog cega moramo da odlozimo susret, samo da me ne bi ta nelagodnost uhvatila", kaze.
Onda je kasnije, nazalost, stupio u pakt sa drogama. Tada se osjecao vaznim, pametnijim, opustenijim... I onda je uslijedilo sta je uslijedilo...

Prestao je da se drogira i nakon godinu apstinencije, osjecao je iste nelagode - tremu, stidljivost, lupanje srca... prilikom nastupa pred vecim brojem ljudi, pred neznancima...

"Droga nije rijesila moj problem", kaze.

I... onda je odlucio da, uz pomoc strucnjaka, pobjedjuje svoje napade panike, koji su MOZDA bili glavni uzrok zavisnosti, koja je nastupila.

Da ne duzim...

PS Dan po dan!

Juce smo sahranili oca!

I previse mi je tesko! Iznenadna smrt i iznenadna neopisiva tuga!!!

Brat se drzi dobro! Moj suprug je razgovarao sa njim o svemu... pa i o porocima...

"Ja bih oca izdao kad bih i cigar zapalio", kazao mu je brat.

Necu se pitati zasto je bas sada morao da ode, kada smo, hvala Bogu, poceli svi u familiji da disemo... Samo cu da odbolujem uz vjeru, jaku vjeru da ce na Nebu naci mir, a mi snagu da cisto i zdravo u dusama nastavimo!

Sto god da napisem na ovakav post ,bojim se da ce zvucati pateticno, ali jednostavno ne mogu ga preci,kao da ga nisam primjetila. Bez obzira sto se ne znamo licno, ipak mnogi od nas ovdje na forumu dijele svoja najdublja osjecanja, svoje dogadjaje koje mozda nisu nikome drugom povjerili i eto zajednicka nedaca nas na neki nacin spaja.

Fridriceva, saosjecam sa vasom boli, a na ovo

fridriceva wrote: Necu se pitati zasto je bas sada morao da ode, kada smo, hvala Bogu, poceli svi u familiji da disemo...

mozda i je on i cekao bas to da bi mogao mirno otici.

Primi moju sućut.

Moje saučešće....

Hvala vam, dragi ljudi!

Borba za brata nas je naucila da zivimo dan po dan (bez velikih ciljeva, planova...). Tako cemo, uz Bozju pomoc, prolaziti i kroz ovaj bol.

"Koliko god nam stvari izgledale lose, jos uvijek ih mozemo pogorsati drogiranjem..."

Da nam se ovo desilo dok nismo znali sta je zavisnost i apstinencija, majka i ja bismo oblijetale oko brata... ugadjale mu... strahujuci da oceva smrt ne bude okidac za recidiv.

Brat je juce od 11 do 16 casova isao u bolnicu, MUP... da zavrsava dokumentaciju za oca. Htio je da on sam sve to zavrsi.
Nastavio je sa treninzima, pomaze majki oko pripreme drva...

Trudicemo se da i dalje zivimo bez precutkivanja ni radosti, ni straha, ni tuge...

Grlim vas!

Taj bol,kao otkrivenje,sa kojim moras zivjeti,i disati,i gurati dalje...
Nase porodice,nase vlastito «kosovo polje«gdje padaju glave i duse i sve sto smo mislili da smo...
Na kraju ostanes sam ti i Bog ,pa dokle ko dogura..
Moje saucesce ,fridriceva!

Svi smo mi zavisnici od sjecanja... u zivotu od plastelina!

Kazu ljudi, dostojanstveno smo podnijeli i podnosimo ovu bol. Da, odgovaram... A onda, kao dijete okrzanih koljena u igri, utrcim u kupatilo i placem. Ali, "nije Bog corava macka da ne zna sta radi"...

Brat radi... Jak, dobar... Hvala Bogu... I sve vrijeme je bio jak. A, ja se nisam plasila. Nisam se plasila da li ce mozda tatin odlazak biti okidac... Nisam htjela ni da razgovaram o tome sa njim. Nisam htjela da ovaj nas dolazak na Raskrsnicu iskoristim kao ispit za brata. Samo sam ga pustila da odboluje na svoj nacin, kao sto je i on pustio mene... Dan po dan! Ne sileci se, i dalje se drzimo programa. Ne brojeci dane koliko je cist. Koliko smo zdravi. Neka tece...

Iskreno vas sve pozdravljam, gdje god da ste... Bog neka vas cuva!