Mozak mi ključa.
Imam na stotine novih prijedloga za ideju. O budućem življenju " plus za mene "! Misli i dalje naviru - neprestalno naviru. riječi su me očistile, one donose ispunjenje. Pretjerane misli. (opterećavanje svakojakim glupostima) Možda je misli moguće kontrolisati u izvjesnoj mjeri, ali se teško može izvesti da čovjek uopšte ne razmišlja. Joj, kad bi se to moglo izvesti, kako bi mi pojedinci bili rahat.
Ne uspijevam da odvojim jednu misao od druge. Često nisam u stanju da se sjetim šta sam mislila napisati. Pa se prepustim olovci, papiru, muzici, cigareti, pleju itd...
Nikako ne mogu bježati od stvarnosti jebote pa ne mogu iz ove kože. Ma samo umjereno i pametno bićemo mi svi na dobrom putu. Naravno mi smo svi priznavali da je život težak zadatak. Zato smo svi prisegli lakšim putem gudriranjem, naročito zbog kratkog vremena koje ostaje od početka dana. Znam da sve ovo moram proći, proživjeti sama,
obećavam da neću širiti negativne vibracije. Hvatam sebe kako lovim zrake sunca, ko budala najveća na balkonu, joj nemojte mi zamjeriti inače, nebulozno pišem, vjerovatno sam i sama takva. I ako mi se neka sjeta uvukla, onog momenta kada sam shvatila da se temperatura neće popeti iznad 30 stepeni. Kako vrijeme prolazi može postati zapetljano, razlikovati stvarne događaje od doživljaja koje trenutno proživljavam.
PAMĆENJE NEMA POSEBNE PROSTORIJE, ZA STVARI KOJE SAM PROŽIVJELA NAGLEDALA SE SVEGA I SVAČEGA U SVOM PATETIČNOM ŽIVOTU ILI STVARI KOJE SAM UMISLILA.
Kao npr. - Ja nikad se ne mogu navući ni na kakvu drogu, a pogotovo ne na koku, a pa tek sadvidim dase može navući. Dok je ostalo društvo uzimali koku, normalno svi su jeli i pili, ali na mene je to totalno drugačije djelovalo, dovoljno je reći da sam smršala 8 kg. i psihički otišla ne toliko, ali dovoljno još ja nisam svoja. Pa ipak ponekad pomislim da me pamćenje vara. Kad pomiješam te dvije kategorije , to je najblaže rečeno neprecizna formulacija.
RIJEČI SAME NAVIRU, NE MOGU VLADATI NJIMA, BAŠ SAM NEBULOZNA. KAD PROČITATE MOJU ISPOVIJEST LJUDI RECITE MI DA LI SAM NEBULA.
Dobro, inače pišem poeziju i tekstove. Ponekad mi se dešava da u mene gledaju kao u brkatu ženu iz cirkusa. Osjećam se kao da mi na čelu piše smrad nogu
Ne znam zašto, ali to su trenuci drago zemljo otvori se i neka se čini kao da me nikad nije ni bilo. Ne želim da vjerujem , a ponekad vjerujem da sam tako "bezbojna" .- Šta učiniti da budem "bojna", ali ne crnom bojom - da li da stavim jednu nogu u jednu kantu, a drugu u drugu. A ni to ne želim, polovično je. U stvari ne želim biti premazana čitavom paletom boja, ne bih se snašla. Ako odaberem par boja da li će one uspjeti da me oraspolaže ?!!!!???
Boje imaju svoj pozitivni smisao, razdraganost, osjećaj da težim ka nečim snažnijim i boljim. Upitah se sad - kakav je čovjek koji je bezbojan razmišljam ......
Mislim da mu nije loše. Podnosi svakojake nedaće, opterećuje se (ili se ufura) u nepostojeće (kod nas) postojeće probleme. U stvari mi se samo tješimo, tješimo sami sebe, valjda pomaže. Barem meni jer se ispucavam pisanjem. Olovka i papir su moji najbolji drugovi uvijek bili, a sada i tipke. Nema uvijek dobrih dana, pogotovo kao danas grozota (posrala bih se po čitavom svijetu)
Bože dragi, šta me snađe. Osjećam se potištenom, plače mi se, aurliče, ma ne znam šta mi se sve ne radi, samo da ovo prođe. Sad sam dobra, pa loša. Sami prenosi i fleševi. Ne mogu više pisati.
Nastavlja se....
LJUBAV KOJU POKAZUJEŠ DRUGIMA PODSTAKNUT ĆEŠ IH DA TI UZVRATE LJUBAV, RADOST TI DAJE SNAGU
JEDNO OPRAVDANJE ZA OVO ZAMORNO LIJEČENJE:
je ono ludo zadovoljstvo prestanka
