Nova na forumu

[jana]

Da,ta nas iskustva mjenjaju.Vise ne mozemo biti iste osobe.Hod od spoznaje do pomirenja je dug i mukotrpan.To je jedna licna drama svakog suovisnika,gdje svaka odlika personaliteta dolazi do izrazaja.Ja,ja sam samo radila.Mislila sam ,kupovat cu vrijeme na neki koristan nacin,kad je oko mene vec sve destrukcija.Jednovremeno,vrebala sam momenat kada cu moci da djelujem.On je dolazio ishitreno,i ja sam se uvijek osjecala nepripremljena i nedorasla zadatku.
Najvise se sjecam jednog dana uoci Bozica.Jutro.cekali smo autobus na istoj autobuskoj stanici.Nismo progovorili ni rijeci.Samo tri metra jedna od druge,sa jos nekoliko ljudi koji su cekali,snijeg je padao,ona mrsava kao slamka,ide na posao,a idem i ja.To je valjda Bog htio da se osvjedocim,koliki je ponor izmedju nas,i daljina.

[sunce polako izlazi]

U svakom Vašem odgovoru ili komentaru,prepoznajem sebe.Nemam šta dodati jer je sve rečeno,Vi to mnogo dobro radite.Ono što moram reći jeste da Vam se divim,i Vama i svima ovdje a i (možda će glupo zvučati)sebi.Troši to nas ljudi moji žestoko,a mi odoljevamo i opstajemo!

[sunce polako izlazi]

I prošao je taj mjesec nekako,stalno sam odlazila,obilazila ga,hrabrila,a on je obećavao i obećavao.Sa roditeljim sam se dogovorila da po izlasku dođe kod mene,jer ću mu se (smatrala sam)bolje posvetiti od njih(zaposleni su,neupućeni u problem,slabi na njega).Moram napomenuti da sam tada kao i sada imala bezrezervnu podršku muža,da nije tako bilo ništa ne bih uspjela.Dovodim ga kod sebe,uopšte ne razumijem problem narkomanije(a čudim se roditeljima na neupućenosti)i odlučujem da ga liječim,ja(hahahahaaha) svojim riječima,bodrenjem i podrškom.Sve u svemu da ne dužim previše priču,bila sam uz njega koliko je god to tražio,obećavao je mnogo a nije dao ništa.U ta 3 mjeseca "kućnog pritvora",napravio je recidiv.Našao je načina,podmetnuo mi je lika za kojeg je tvrdio je da osim cigareta nema nikakav drugi porok,iz ugledne je porodice,fakultetski obrazovan.Nasjela sam(sve ovo predhodno nabrojano je tačno,nemojte misliti kako u visokom društvu nema narkomana),puštala ga s njim da izađe na kafu,a oni su radili to što su radili.Provaljujem da je navučen i tada nastupa očaj,bijes,beznađe,kajanje,1000 pitanja...Slomljena sam,kritikujem ga i žalim istovremeno.I tada on radi jedinu ispravnu stvar u životu,iako sam u to vrijeme smatrala da griješi(mislila sam da mu je to još jedan od načina),zahtjeva samoinicijativno da ide na liječenje.Kaže mi:"Ti to ne znaš,htjela bi,ali mi ne možeš pomoći,radiš sve a meni je samo gore,potrebana mi je stručna pomoć".Odgovaram ga na sve načine da ne ide,plašim se,jer ako je to radio u mojoj kući,šta će tek biti tamo.Ne uspjevam ga odgovoriti,odlazi na kliniku.Nije bilo odmah mjesta,čekao je nekoliko dana,on nestrpljiv,a ja samo molim Boga da ga ne prime.U tom međuvremenu odvodim ga kod sveštenika,priča sa njim i kako kaže shvata dosta.Primaju ga na kliniku,sa sobom nosi te riječi i savjete sveštenika,za koje će se kasnije ispostaviti da su bile i te kako od koristi.Kreće liječenje,svaki dan odlazim u obilazak,ponekad i 2 puta.Koristim svaku priliku da razgovaram sa dr,sada tražim i za sebe pomoć jer uviđam da ne mogu više.Najviše me poražava misao :"Šta je sve mogao da nije postao to što je postao",to me ubija,melje iznutra.Povjeravam se dr,a ona mi kaže:"Nemojte to raditi od sebe,ON NIJE MOGAO BITI NIŠTA DRUGO NEGO OVO ŠTO JE SAD,DA JE MOGAO ON BI BIO".Tu rečenicu pamtiću dok me ima,puno mi je rečeno tim,uspjevam sebe da umirim.Učim svakog dana, učim o narkomaniji,učim od dr,čitam sve na šta naiđem vezano za tu temu,razmjenjujem iskustva sa suovisnicima na klinici,otkrivam i ovaj forum(ovo nisam rekla reda radi,zaista je tako,jako puno sam naučila i ovdje,hvala vam svima na tome).Svakih 4-5 dana testiraju ih,nakon svakog testa otpusnu listu dobija neko ili više njih jer su pozitivni.On odoljeva,a ja strjepim do ludila,samo očekujem da me pozovu i saopšte mi da dođem po njega,već smišljam sledeći korak.Od njih 16 koliko ih je bilo kada je došao ostaje 4-oro,svi drugi pretpostavljate ili pozitivni ili samoinicijativno napuštaju liječenje.Sve mi to uliva još veći strah,ne vjerujem da će izdržati,ali on uspjeva izgurati tih 21 dan,koliko je propisano.Moli me,preklinje da pitam dr da ostane još.Sada polako uviđam da tu postoji volja,uspjevam srediti sa dr da ostane još toliko.Proveo je dakle ukupno 42 dana na liječenju,nije napravio nikakvu glupost,jako sam u to vrijeme ponosna na njega,pokazujem mu to, ali doziram da ne bi zloupotrebio. Kaže mi kako je uspio najvećim djelom jer je shvatio neke stvari onda kada je razgovarao sa sveštenikom.42-dana dolazimo po njega muž i ja da ga vodimo na ugradnju implanta(mi smo mu ga predložili i pristao je).Nakon isteka 3-mjesečnog implanta prešli smo na blokatore.Dajem mu ih vrlo oprezno i kontrolisano(i dr mi je u šali rekla da sam surova,naravno slaže se da tako i treba),rastopim ga u vodi,popije i sjedi u prostoriji najmanje 20 min. onda može kud hoće(obično do druge sobe,hhahaha).Dobar je sarađuje,javlja mi se redovno,ne izlazi do kasno,promijenio je društvo.Veoma bitna stvar, prije 2 mjeseca počeo je da radi takodje u pisanom mediju,voli taj posao,ispunjava ga.Sve u svemu njegova apstinencija(evo kucam u drvo,da zlo ne čuje)traje od dana odlaska na kliniku tj.od juna mjeseca.U narkomaniji nema garancija,jako se bojim,ali i nadam u najbolje.

[sunce polako izlazi]

E da,zaboravih reći,dr ga je uključila u grupu(grupna terapija odlazi njih nekoliko svakog utorka),jer ga smatra motivisanim.Borba traje,prešli smo jako malo,ne zna se šta će biti,moram se nadati najboljem.Kada se završilo njegovo liječenje na klinici rekla sam dr,to i sada mislim:"Vama hvala beskrajno,ali smatram da u pojedinim situacijama može samo Bog pomoći,a jedna od takvih mislim da je ova.Na to mi je ona odgovorila:"Da Bog je dobar pomoći će".
Uzdam se u njega i u njegovu dobrotu.Kasnije ću vam pisati o problemima koje trenutno imamo a vezane su za proces na sudu koji se protiv njega vodi zbog neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga i naravno hepatitis C.Za sada toliko!

[jana]

Drago moje sunce,narkomanija se dogadja obrazovanim ljudima i ljudima srednjeg i visokog staleza.Moj problem,ovdje ,na zapadu,gdje zivim nakon rata ,jeste u tome sto drzava,sa svojim instrumentima socijalne politike,nema nacina da direktno utice na tu populaciju.Pravis li pare,i placas li taksu,ti nisi problem u drustvenoma smislu.Inace,javna je tajna da medju populacijom zurnalista,frizera,esteticara ,i tkz,umjetnickih i hazarderskih zanimanja,ima dosta narkomanije.Ja sam«progledala« onda kada sam kao poznavaoc sistema,jer to mi je bila profesija koju sam donijela ovdje u koferu,mogla da se uhvatim za malu unuku.Da bih mamu i tatu «svrnula« ja sam lijepo otisla pravo u Centar za zastitu djece u glavnom gradu drzave u kojoj zivim.Razgovarala odmah sa direktorom,jer znadoh da «riba uvijek smrdi od glave«Iskoristila svu pamet,iskustvo,znanje,i postigla da roditelji budu pod kontrolom sociologa,kriminologa i psihologa.Izdejsvovala sam da animiram jos neke institucije sistema,i da kuca u bog zna kako «vidjenom kvartu« u glavnom gradu i biznis oca budu pod prismotrom policije.Eto,to sam ti uradila ja,mala bosancica,koja nije odstupila od svojih zakona ponesenih iz Bosnie.Sta je god ko ,sebi je,a ja sam bosanska majka,za mene je samo nebo granica.Ja sam rodila djete,zdravo,normalno,skolovala ga,povukla dobro za sve to ,i za mene nema autoriteta ni para,ni klase.,ni nista kao prepreka u mojoj borbi.U konceptu manipulacije je stalni lajt motiv zasjeniti,odvuci paznju od problema paravanom lijepih stvari,no,to mene nije zavaralo nikada.
Eto,tako dodjoh do neke tacke postojanja kad se stvari pocinju mjenjati,kad je bolest «pod kontrolom«,kad igraci vidjese da nije vise pametno igrati igre,i...sad zasad su trijezni,lijepi,milina ih pogledati brate.To se kod nas kaze ,Bog ti da,a sejtan uzima...

[sunce polako izlazi]

Jana, imate pp!

[klara60]

Sunce,
ne pises na svojoj temi, a bas me zanima kako vam (tebi i bratu) ide-nadam se dobro...Pozdrav!

[sunce polako izlazi]

U posljednje vrijeme sam jako zauzeta,bas nikako da nastavim.Što se tiče situacije,za sada je sve pod kontrolom,apstinencija traje,na njemu primjecujem ogrommne(pozitivne)promjene iz dana u dan,ide redovno na grupnu terapiju i kontrole.Ono oko čega smo trenutno preokupirani jeste hepatitis C i sud.Nadamo se pozitivnom ishodu u oba slucaja.Sve vas ljubim i pozdravljam,nastavicu na svojoj temi čim prodje ova frka.

[sunce polako izlazi]

nastaviću na svojoj temi, ,i ja sam flipnula pošteno kad ne uviđam da je OVO MOJA TEMA!

[ivon]

to što ti brineš o bratu je ok.,ali ne smeš da zapustiš svoju porodicu,pogotovu dete.Svi koji to bolje znaju od tebe i od mene ti kažu da jedino on mora da u svojoj glavi prelomi da li hoće da pomogne sebi ili neće,bar sam ja to tako shvatila citajući ispovesti bivših ovisnika.Nikad ne zaboravi da tvoj brat ima roditelje,a da si ti roditelj svom detetu,posveti mu se maksimalno jer se posle nikada ne nadoknadi izgubljeno.