Cao cokapeace i svi ostali!
Thanx na odgovoru i podrsci, jaako puno mi to znaci...svjestan sam da ima ljudi u puno tezim situacijama koji se bore i mic po mic izranjaju iz tih brloga (coka-svaka ti cast...citao sam tvoju ispovijed i znam sta si sve prosla).
Imao sam i ja nekoliko "izleta" u nepoznato, odnosno, na strejt mjesta. Svaki je dosad zavrsio napadom panike, gutanjem po nekoliko apaca i onda bijegom natrag kuci... Ma stojim okruzen ljudima, gledam kako se nasmjeseni zabavljaju, piju (ja ne pijem, ne smijem zbog neuroloskih problema), i plesu i sta ja znam sta sve ne, a ja...izbezumljen s upitnicima iznad glave "pa sta ja pobogu radim tu" Nikakvog poriva za komunikacijom, ni muzika me ne dize...toliki nedostatak hormona zadovoljstva da se ne mogu pomaknuti. Ono sta je kod mene jos otezavajuca okolnost je nedostatak drustva, bilokakve ekipe s kojom bi mogao nekao izaci...ma ne mora to biti ni izlazak, makar kavica ili setnja. Ali, deset godina droge je ucinilo svoje, i u to vrijeme svi ljudi koje sam poznavao a nisu se dotakli droge zive nekim drugim, meni dalekim zivotima, svi me znaju kao narkomana (zivim u relativno malom mjestu) i oni su se, dakako, zatvorili za druzenje s takvim kao sta sam ja. A u tih 10 godina stekao sam puno dobrih frendova, doduse svi smo bili braca po dopu, ali svejedno je tu bilo povjerenja i zajebancije i svega dobroga. A sada, nakon toliko vremena, jedan je umro od OD, drugi guli tri godine u zatvoru, treci kako cujem krade po supermarketima i raznim mjestima da bi dosao do para i zivi na ulici, jedan je u komuni u spanjolskoj...sve se raspalo, a kada sam se izvlacio iz kandi dopa i napokon nekako izvukao, niko nije krenuo za mnom, tj niko se nije uspio ili htio skinuti..ostadoh jedini iz drustva koji je odlucio stati... oni svi i dalje lutaju u potrazi za dnevnom dozicom.. I tako sam ja karticu od mobitela namjerno bacio u smece i maknuo se od njih. Tu zapocinje moj novi zivot, dani, tjedni i mjeseci borbe sa crvom, terapije, najprije hepovi pa subutex, pa jos sam i epilepsiju pokupio tijekom faze klanja trodonima i sad pijem te antiepileptike, ne smijem se izlagati buci, jakom svijetlu, i svemu sta inace spada u neki normalni izlazak dakako ni alkohol ne smijem ni primirisati...tako da sam podosta sjeban, cak i fizicki ogranicen...ma ostecena roba
...
Nasao sam neku utjehu u sebi samom, dosta sam radio na sebi zadnjih godinu i po otkako sam strejt, trenirao, ucio svirati, igrao igrice...i stvorio svijet u kojem mi je bilo ugodno, u kojem sam se osjecao siguran i sta je najvaznije, cr4v je poceo sve manje biti prisutan...
Sada sam u fazi trazenja posla, pocela se javljati zelja za vracanjem u "zivot", imam nekih planova, makar sam jaako lijen da se potrudim oko toga...stalno me nesto vraca natrag u taj svoj jebeni brlog, jazbinu, u sigurnost i bezbriznost. Osjecam se ko socijalni i emocionalni invalid. I onda si mislim, da nisam preskocio mozda koji bitan korak u skidanju, da mi nije mozda trebala komuna da tamo, okruzen "kolegama" pocnem ponovno pricati, raditi nesto, smijati se cak... Ovako stojim na mjestu, gledam kako zivot prolazi pored mene, i pitam se hocu li ikada opet uskociti u "vlak", mozda i ostvariti svoje davne zelje za putovanjima, zavrsetku fakulteta, pa i da si nadem kakvu djevojku koju cu voljeti...a vec sam zaboravio sta ta rijec znaci...
Dakle, imam zelje, ali nemam poticaja, svaki put kada krenem javi se onaj glas slabica iz mene i govori kako ja to ne mogu, kako se nema smisla truditi, da sam preslab. A kad se sjetim koliko sam energije imao prije, bio uvijek onaj koji je zabavljao ekipu, organizirao odlaske na partije, ma mogu reci da sam zivio punim plucima... I gdje je sad taj stvor? Zar je moguce da je tih jebenih 10 godina zivota u iluzornom svijetu uzelo i ono malo volje sto mi je ostalo?
Razmisljam si da odem nekom psihijatru, da se upisem u planinarsko drustvo
, da pronadem negde ljude koji me ne znaju kao "narkomana" s velikim N na celu, ljude koji ce imat priliku da me upoznaju bez predrasuda...a ovdje svi svakoga znaju, i maloko ne zna sta sam i ko sam... Mozda bi se trebao odseliti, probati iznova negde drugde?
Eto, prepun sam dilema, pitanja, strahova, blokada...ali, postoji tracak zelje koji me mozda izvuce, samo da mrdnem lijenu guzicu koja je navikla biti na "toplom". Definitivno mi treba drustvo, pa zaboga zaboravit cu pricat s ljudima, hehe!
Znam da je ovaj post jedno veliko kukumavcenje i samosazaljivanje, odise beznadem i nije nimalo poticajan...al u zadnjue vrijeme imam potrebu pisati, pa makar ovdje, gdje se motam vec dve godine, tu sam uvijek nailazio na ljude slicne meni, i puuno jadnih dana mi je spasio upravo ovaj forum... Eto zato vas gnjavim, odnosno kukam...
Jooj kako pateticno zvucim, odoh ja jer cu deprimirati citav forum
Jos malo izbacivanja govana, i opet mi je godilo pisanje, i hvala forumu na postojanju!!
Pozdrav veliki svima!
voli vas Jago
My lost...and here we go again...
... Jesi li ti jedini preostali romantični primerak muške vrste ?! 
