dinela wrote:Cestitam ti i ja, nisam znala da je toliko

.
Osim toga sto si pomislio , sta si jos pomislio... Mislim da li je ista u tebi proradilo nakon 10 god cistoce,.. Ili, nadam se

, nakon toliko vremena ipak vas prodje zelja.
Heh, cesto srecem narkomane po gradu, kao i svi... nikad ne proradi nista...
Ali, jednom narkoman-uvek narkoman... desi se jednom u recimo dva meseca da sanjam da se drogiram... ma da, nema pravila... nekada to ne sanjam tri-cetiri meseva, nekad sanjam i dva puta za mesec... to je valjda i normalno... to je iskustvo koje se ne moze zaboraviti... dugogodisnje i visegodisnje iskustvo... ja sam sa dopom poceo jos u srednjoj skoli, druga. ili treca godina srednje, secam se da je tada premijer SFRJ bio Ante Markovic, a sa tim raskrstio tek januara 96, ili 97 godine... ne secam se tacno, ali znam da je bio januar u jednoj od te dve godine....
Dakle, sto se tice snova, kada se probudim, najsrecniji sam na svetu sto je to bio samo san. Ja u sustini jako lepo zivim... Imam onoliko novca koliko mi je potrebno, prohtevi mi nisu veliki, imam divne prijatelje...najbolje na svetu, u posao koji radim sam zaljubljen, izlazim retko jer mi grad vec odavno nije zanimljiv, volim da ulazem svoju zaradu u posao koji radim i u ulepsavanje svog zivotnog prostora (a imam lep stan), sa komsijama sam o.k., ali ni sa kim u bliskim odnosima, ljude koji mogu da udju u moj zivot biram po tome koliko mi oni kao osobe odgovaraju, imamo li , ili nemamo zajednicka interesovanja, a ne po tome da li mi neko zivi u blizini, ili da li je neko samnom u krvnom srodstvu... Mnogo vise volim svoje iskrene i proverene prijatelje, jer su zasluzili da mi budu prijatelji, a rodjaci su mi rodjaci zahvaljujuci spletu okolnosti, kao i sto su komsije slucajno tu negde blizu... prijatelje sam sam birao, komsije i rodjake nisam mogao da biram... moj svet je moj svet i mogu da kazem da sam u njemu srecan. Bio bih jos srecniji da imam dete kojem bih prenosio svoje znanje, ali, glupo bi bilo da je savrseno, dobro je i ovako...
Kada je dop u pitanju, pamtim lepe trenutke, ali pamtim i one ruzne, a ruznih je bilo neuporedivo vise. Sa ove vremenske distance mogu da kazem da se mnogo, mnogo vise gubi nego sto se dobija, kao i da postoje stvari koje dop donese i koje se vise ne mogu ispraviti. Jedna od njih je i HCV. Dop ti mnogo vise uzme nego sto ti da, a da ti samo obecanje, koje ne ispuni. Dop mu dodje nesto kao laz pretochena u prah, ali laz koja izaziva velike posledice, cista zla, ali uverljiva laz. Mislim da potpuno izlechenje od narkomanije ne postoji, jer ostaje trauma, uvek ostajes crna ovca za odredjene krugove u drustvu, uvek ostajes to sto jesi, a od sebe ne mozes pobeci. Glupacima je u sustini najlakse u zivotu... Ne razmisljaju ni o chemu i neznaju ni sta im se desilo, uvek nadju dezurnog krivca za promasaje u svom zivotu, a od prihvatanja sopstvene odgovornosti ... he, he... nema nista od toga...
Kada bi mi Bog podario jos jedan zivot, verujem da istu gresku ne bih ponovio, ali, ko zna... mozda bih napravio neku drugu, isto tako katastrofalnu... Verujem da bih taj drugi zivot posvetio radu. Ja sam covek koji sebi postavlja velike ciljeve, a sto je cilj veci, potreban je i veci rad. Jedini put do uspeha je temeljan i mukotrpan rad i moj post narkomanski zivot je posvecen velikom i mukotrpnom radu. Ne mogu da kazem da se taj rad ne isplati, isplati se... Ostvario sam mnoge svoje klinacke snove, doduse, nisu mi vise tako bitni kao sto su bili nekada, ali...ipak... ostvario sam ih, a to ne podje u zivotu svakome za rukom. Jenostavno, ono u cemu sam uspeo ostavim za sobom i umesto da se radujem tome, postavim sebi jos visi cilj. Do sada mi je uvek uspevalo i da taj cilj dosegnem, ali... MNOGO TREBA DA SE RADI, a cak i uz najveci rad na svetu, mislim da je zivot prekratak da bi se dotiglo savrsenstvo, godine lete i svaki trenutak treba koristiti za licno usavrsavanje. Vredis onoliko koliko znas i koliko razumes svet oko sebe. Zato i zalim za godinama potrosenim na narkomaniju. Bio bih jos veci expert u svom poslu da sam krenuo ranije, ali, sa druge strane, na zalost, nista u zivotu nije savrseno, pa ni ljudi nisu savrseni, a ja sam bio u jednom periodu zivota samo manje savrseniji od ostalih.... I bio sam strasno tvrdoglav i gluv za sve sto mi se kaze. Uvek je moralo nesto da mi se obije o glavu, da bih ja ukapirao da gresim. Tudja iskustva i saveti nikada nisu pomagali i morao sam da platim cenu za to. Zato danas... ni u sta se ne upustam tek tako i debelo razmislim o svemu pre nego sto donesem odluku. Trudim se da stvari sagledam iz svih uglova i da cujem sta drugi o tome misle. Naucio sam skolu o tome kako tvrdoglavost i licno jednoumlje moze da se osveti.
Dakle, kako bi u meni moglo da "proradi" bilo sta sto bi me moglo povuci nazad u narkomaniju? Ja odlicno znam sta je dop. Osetio sam ga itekako, a mogao sam proci i gore. Znam kako sam ziveo u to vreme, a znam i kako zivim sada. Odricanje od jedne gotovo zivotinjske pozude mi je donelo srecu i mir... Spokojan zivot, vredne radove koji zamnom ostaju i ostajace, mogucnost da se obradujem jutru i da vece ne cekam sa strahom... Uzivanje u najobicnijim stvarima koje ljudi obicno i ne primete i dozvole da zivot protutnji pored njih, a zbog vecite zurbe i grcha ne vide lepe stvari u zivotu, a one su vec tu, samo cekaju da budu primecene... postoje svuda oko nas... u parku, na ulici...
Neka, hvala... ne zelim da se budim oznojen, da varam prijatelje za novac, da se bojim policije, da spavam kao onesvescen i da budem srecan (tacnije da mislim da sam srecan) samo kada polu ustondiran sedim u poslasticarnici...
Vise volim da mi dan ulepsa neki deciji osmeh, cvet u parku, oblachic na nebu, igranje sa psom, da ujutro prosetam parkom i na klupi procitam novine, a potom se vratim kuci da uradim nesto lepo, sto ce nekom drugom da ulepsa dan...