Pitanje o dnu
Moderator: sanela
Re: Pitanje o dnu
Postoji Vud..postoji,ali izgleda da je razlicito za svakoga,a i dubina i zaglib su tu *relativne velicine*..jbg...ide se dalje..dokle?! ~Ko to zna....
...I havent moved from the spot where you left me
This must be a bad trip
All of the other pills, they were different
Maybe I should get some help...PINK ~Just like a pilll~
This must be a bad trip
All of the other pills, they were different
Maybe I should get some help...PINK ~Just like a pilll~
Re: Pitanje o dnu
Izvini ~ *Vudd*,lose sam ti procitala nick.
*Ovo~ono* jer ovo da shvatim kao sarkasticnu primedbu,ili si mislila na drugi nacin? Jer mi je sarkazma dovoljno inace,a i na ovom forumu ja za tebe dodjem kao Dinosaurus,samo me nije bilo duze vreme,mozda su to neke vase nove fore?!
*Ovo~ono* jer ovo da shvatim kao sarkasticnu primedbu,ili si mislila na drugi nacin? Jer mi je sarkazma dovoljno inace,a i na ovom forumu ja za tebe dodjem kao Dinosaurus,samo me nije bilo duze vreme,mozda su to neke vase nove fore?!
...I havent moved from the spot where you left me
This must be a bad trip
All of the other pills, they were different
Maybe I should get some help...PINK ~Just like a pilll~
This must be a bad trip
All of the other pills, they were different
Maybe I should get some help...PINK ~Just like a pilll~
Re: Pitanje o dnu
nešto se i meni mota DNO po glavi.. dno kao ultimativno zlo koje nije moguće preživeti (za odredjeni broj ljudi) ili svojevrsna odskočna daska, o koju se narkoman odrazi i započne let ka životu bez droge..
kako god ga opisao, meni se ono OČIGLEDNO još nije desilo. bez obzira na gomilu loših iskustava, onih sa kraja društvene lestvice, pa i sa kraja linije života, meni kao da treba još mnogo mnogo do tog ličnog dna..
na žalost sa svojim gotovo dvodecenijskim "stažom" i ugrožavanjem svega, od pojedinačne bezbednosti do minornih stvari, tipa dobrog raspoloženja.. nikako da se prenem i skontam gde sam, šta sam i šta to radim..
kad razmislim: sve znam.. ili mi je makar, sve poznato..
znam šta imam i šta ću nemati, ako nastavim ovako. znam cenu svakog artikla na polici.. i opet:NIŠTA.
da li postoji obrazac, ili makar sličnost u "postizanju" dna!?
kako ubrzati proces? kako (ovoliko glupom, koliko sam ja) narkomanu objasniti da je ovo kraj!? da ovako dalje ne može?! da je dogorelo do nokata i da je ovo zaista poslednji voz za evakuaciju??!!
zaista, ako neko zna odgovore, neka se javi. posebno, ako je neko iole upoznat sa mojom situacijom te bi mogao da prepozna najbolji način koji bi me izveo odavde, neka mi se slobodno javi.
kako god ga opisao, meni se ono OČIGLEDNO još nije desilo. bez obzira na gomilu loših iskustava, onih sa kraja društvene lestvice, pa i sa kraja linije života, meni kao da treba još mnogo mnogo do tog ličnog dna..
na žalost sa svojim gotovo dvodecenijskim "stažom" i ugrožavanjem svega, od pojedinačne bezbednosti do minornih stvari, tipa dobrog raspoloženja.. nikako da se prenem i skontam gde sam, šta sam i šta to radim..
kad razmislim: sve znam.. ili mi je makar, sve poznato..
znam šta imam i šta ću nemati, ako nastavim ovako. znam cenu svakog artikla na polici.. i opet:NIŠTA.
da li postoji obrazac, ili makar sličnost u "postizanju" dna!?
kako ubrzati proces? kako (ovoliko glupom, koliko sam ja) narkomanu objasniti da je ovo kraj!? da ovako dalje ne može?! da je dogorelo do nokata i da je ovo zaista poslednji voz za evakuaciju??!!
zaista, ako neko zna odgovore, neka se javi. posebno, ako je neko iole upoznat sa mojom situacijom te bi mogao da prepozna najbolji način koji bi me izveo odavde, neka mi se slobodno javi.
"this is my final fit, my final bellyache with no alarms and no surprises, no alarams and no surprises, no alarams and no surprises, please!"
- PROČITAJ ME
- Posts: 865
- Joined: Tue Sep 25, 2007 8:46 pm
- Location: bosna
Re: Pitanje o dnu
Sjećam se jednog svog takoreći najvećeg dosegnutog dna...Već sam bila navučena 3 i pol god. na kokainu... izlaza nisam vdjela, počela sam da gubim razum, bukvalno jer su mise dešavale strašne stvari, napravili bi party u kući, došl bi masu raje preko 30 koliko me sjećanje služi.... trajalo je to valjda 2 3 dana..... ali ja se ni dan danas ne sjećam da mi je iko ušao u kuću a kamli izašao..
Party je prošao kako je prošao, malo nešta se sjećam u blicevima, nsila sam iz bašte, gdje je bio bazen, klupe, deke po livadama, razbacanih boca svuda po mm preljepom vrtu, i nosila sam veliku tacnu punu prljavih ćaša za pranje, penjala se velkim stepenicama do dnevnog boravka......
U jednom momentu sam pala, skotrljala se sa svim tim čašama, stakla oko mene kao u priči... pala sam u nesvjest, od izdrogiranosti, nsam ništa danimaaaaa jela, tada sam imala oko 40 kg. živi kostur, ljude je bilo strah gledati u mene, mislili su da neću još dugo živjeti.....
Ja tada toliko nisam bila svjesna toga.
Usljedio je za par dana još jedan party, opet ista sizuacija.... osvjetlila film skroz....
Kada je sve to prošlo, dečko onako preprićava dogadjaje sa derneka, ja gledam glupa ko tele, nemam pjma o čemu priča, uopće.... NIŠTA, AMA BAŠ NIŠTA.
velim ja njemu idem sa drugaricom na pićence tu do čaršije, a ja ko muha bez glave, otišla sam u ustanovu za mentalno poremećene pacijente, ni dan danas mi nije bilo jasno kako sam uoće uspjela pronaći to mjesto, jer je smješteno u jednom djelu najobičnije stambene zgrade u Sarajevu...
Upadam tu molim doktoricu za pomoć, čim me vidjela proslijedila me drugoj dok. psihijatrici.... ja sam se tu otvorila i rekla sve, da mi treba pomoć, da ne mgu više ovako, da mi da neke tablete za spavanje, jer sam bila totalno propalo, isrpljena i neispavana.... jednom rječju skoro mrtva..... tresla sam se ko prut, jer mi je već trebalo nekoliko lajni kokaina ili kristala... svejedno...
tu sam ostala razgovarajući sa još dvije doktorke, koje su me saslušale, propisale neke antidepresive, tablete za spavanje, itd... uputile me na kliniku, na koj naravno nikada nisam otišla.
Razlog što nisam otišla bio je.... to što sam se vratila majcii ocu u svoj grad.... Ljudi me primili, iako je bilo malo izgleda da ću preživjeti.....
Ali uz njihovu pomoć, podršku, uz redovnu ishranu i svu moguću ljubav i gotivu koju su mi pružili ja sam danas ovdje živa.
trebalo je tačno 6 mjeseci da dobijem samo 2 kilograma.... tek nekada kasnje sam se počela malo po malo oporavljati..
Ali od tog perioda života ja nisam nikada se u potpunosti oporavila.
Danas sam hvala Bogu, dobro, što je bitno dobro sam i u glavi....
Ali posljedice su takve da se neke stvari nikada neće moći promjeniti.... mislim na oporavak.
Ali to je sam jedno moje dno, za koje mogu reći da je bilo najgore.
poslije je bilo ponovno padova i uspona....
Svaki put sam se digla hvala dragom Bogu..... ali sada kažem da zaista nemam snage, života, živaca da ponovno padam... da dosežem neka kao nova dna....
Zar ih nije bilo previše.... kod mene jeste i to na stotine, na žalost...
I sada mi zna biti teško, posebno poslije komune... ali trebala mi je komna da vidim i osjetim na svojoj koži da se zaista može živjeti bez opijata. ma bez ičega....
samo zdrav i normalan život, koji nije uopće tako loš, ni crn kako ga mi sami sebi znamo zabiberiti..... bude dana kada je mnogo teško, ali strpim se i prodje.
Pa na ovom svijetu je sve prolazno. Ništa novo nema pod suncem. grijat će nam ako mi želimo da nam je toplo i ugodno....
Ali opet kako kome, meni je bila potrebna zajednica da uvidim da mi može uvjek grijati....
ALI nikada se ne zna..... ja guram dalje stim što samu sebe svaki dan ubjedjujem da mogu.... izdržati bez svega.....
Nafuram se i to je to... koja čudna životna furka.... ali ide dobro....
Eto ja se raspisa o dnu.... ma samo sam imala potrebu da nešto podjelim sa vama večeras.....
Idem gledati neki film.
Pozdrav za ekipu..... Jaca.
Party je prošao kako je prošao, malo nešta se sjećam u blicevima, nsila sam iz bašte, gdje je bio bazen, klupe, deke po livadama, razbacanih boca svuda po mm preljepom vrtu, i nosila sam veliku tacnu punu prljavih ćaša za pranje, penjala se velkim stepenicama do dnevnog boravka......
U jednom momentu sam pala, skotrljala se sa svim tim čašama, stakla oko mene kao u priči... pala sam u nesvjest, od izdrogiranosti, nsam ništa danimaaaaa jela, tada sam imala oko 40 kg. živi kostur, ljude je bilo strah gledati u mene, mislili su da neću još dugo živjeti.....
Ja tada toliko nisam bila svjesna toga.
Usljedio je za par dana još jedan party, opet ista sizuacija.... osvjetlila film skroz....
Kada je sve to prošlo, dečko onako preprićava dogadjaje sa derneka, ja gledam glupa ko tele, nemam pjma o čemu priča, uopće.... NIŠTA, AMA BAŠ NIŠTA.
velim ja njemu idem sa drugaricom na pićence tu do čaršije, a ja ko muha bez glave, otišla sam u ustanovu za mentalno poremećene pacijente, ni dan danas mi nije bilo jasno kako sam uoće uspjela pronaći to mjesto, jer je smješteno u jednom djelu najobičnije stambene zgrade u Sarajevu...
Upadam tu molim doktoricu za pomoć, čim me vidjela proslijedila me drugoj dok. psihijatrici.... ja sam se tu otvorila i rekla sve, da mi treba pomoć, da ne mgu više ovako, da mi da neke tablete za spavanje, jer sam bila totalno propalo, isrpljena i neispavana.... jednom rječju skoro mrtva..... tresla sam se ko prut, jer mi je već trebalo nekoliko lajni kokaina ili kristala... svejedno...
tu sam ostala razgovarajući sa još dvije doktorke, koje su me saslušale, propisale neke antidepresive, tablete za spavanje, itd... uputile me na kliniku, na koj naravno nikada nisam otišla.
Razlog što nisam otišla bio je.... to što sam se vratila majcii ocu u svoj grad.... Ljudi me primili, iako je bilo malo izgleda da ću preživjeti.....
Ali uz njihovu pomoć, podršku, uz redovnu ishranu i svu moguću ljubav i gotivu koju su mi pružili ja sam danas ovdje živa.
trebalo je tačno 6 mjeseci da dobijem samo 2 kilograma.... tek nekada kasnje sam se počela malo po malo oporavljati..
Ali od tog perioda života ja nisam nikada se u potpunosti oporavila.
Danas sam hvala Bogu, dobro, što je bitno dobro sam i u glavi....
Ali posljedice su takve da se neke stvari nikada neće moći promjeniti.... mislim na oporavak.
Ali to je sam jedno moje dno, za koje mogu reći da je bilo najgore.
poslije je bilo ponovno padova i uspona....
Svaki put sam se digla hvala dragom Bogu..... ali sada kažem da zaista nemam snage, života, živaca da ponovno padam... da dosežem neka kao nova dna....
Zar ih nije bilo previše.... kod mene jeste i to na stotine, na žalost...
I sada mi zna biti teško, posebno poslije komune... ali trebala mi je komna da vidim i osjetim na svojoj koži da se zaista može živjeti bez opijata. ma bez ičega....
samo zdrav i normalan život, koji nije uopće tako loš, ni crn kako ga mi sami sebi znamo zabiberiti..... bude dana kada je mnogo teško, ali strpim se i prodje.
Pa na ovom svijetu je sve prolazno. Ništa novo nema pod suncem. grijat će nam ako mi želimo da nam je toplo i ugodno....
Ali opet kako kome, meni je bila potrebna zajednica da uvidim da mi može uvjek grijati....
ALI nikada se ne zna..... ja guram dalje stim što samu sebe svaki dan ubjedjujem da mogu.... izdržati bez svega.....
Nafuram se i to je to... koja čudna životna furka.... ali ide dobro....
Eto ja se raspisa o dnu.... ma samo sam imala potrebu da nešto podjelim sa vama večeras.....
Idem gledati neki film.
Pozdrav za ekipu..... Jaca.
Između izvjesnog i neizvjesnog - postoji tanak led.
Re: Pitanje o dnu
hajd o dnu,
mislim da je pitanje kljucno da bi se narkic spasio.neko je napisao da nepostoji a neko da je individualno,slazem se sa obe varijante i mislim da je u pitanju rupa bez dna i da uvjek ima gore.granica se svremenom pomjera,izgubi se percepcija zapravo vishe nije bitno.
moj problem je bio shto u zivotu sam negativne stvari uvjek zatamnio a svjetle momente izdiazao.kad je najgore,isto tako prodje,provedesh vikend u zatvoru,na najebenijoj krizi zivota,izadjesh i zabijesh se na prvu.paradox kao sve sto je vezano za gudro.greshka je sto se drogama prikace pozitivni atributi i covjek se samo na to koncentrishe,u jednom momentu kao dodirnuo sam dno ali kad se sredim...sve se zaboravi.
to neko dno danas je zestok motiv da se odrzim clean,mora da postoji motiv,bilo kakav ali mora...
1% se iscupa prije nego shto dodirne to neko dno,nazalost cini mi se da je neophodno
dobra tema
outlaw
mislim da je pitanje kljucno da bi se narkic spasio.neko je napisao da nepostoji a neko da je individualno,slazem se sa obe varijante i mislim da je u pitanju rupa bez dna i da uvjek ima gore.granica se svremenom pomjera,izgubi se percepcija zapravo vishe nije bitno.
moj problem je bio shto u zivotu sam negativne stvari uvjek zatamnio a svjetle momente izdiazao.kad je najgore,isto tako prodje,provedesh vikend u zatvoru,na najebenijoj krizi zivota,izadjesh i zabijesh se na prvu.paradox kao sve sto je vezano za gudro.greshka je sto se drogama prikace pozitivni atributi i covjek se samo na to koncentrishe,u jednom momentu kao dodirnuo sam dno ali kad se sredim...sve se zaboravi.
to neko dno danas je zestok motiv da se odrzim clean,mora da postoji motiv,bilo kakav ali mora...
1% se iscupa prije nego shto dodirne to neko dno,nazalost cini mi se da je neophodno
dobra tema
outlaw
Re: Pitanje o dnu
često mislim o dnu... često pravim proračun da li sam već na dnu, da li sam blizu njega, bilo u odlasku ili dolasku..
i onda, nekako ne previše vezano za samu temu dna, padne mi sledeći traktat na pamet (jesu li vas nasmejale OBE stvari u poslednjoj rečenici?? TRAKTAT & PAMET)...
čini mi se da postoje ljudi, grubo nazivani mazohistima, koji su jednostavno navikli da žive na taj neki teži način; pod težim okolnostima... negde su pokupili taj obrazac, takav način rešavanja svake pa i njsitnije stvari u životu..
čim se vratim na psihoterapiju, porazgovaraću na ovu temu sa lekarom.. mislim, gotovo sam siguran da sam ja takva osoba.
osim kada je reč o odnosima unutar moje porodice (supruga i dete), naprosto želim da je sve oko mene sranje. ne mogu tačno baš da opišem i pojasnim ovo što sam upravo rekao.. al nekako, znam da mi je sasvim čudno kada je sve OK. kada uradim nešto dobro za sebe..
volim da boli, tako nekako.
stvarno ne znam kako bih živeo i funkcionisao, kada na sebi ne bih imao tonu tereta, tmurnih misli i crnih osećanja.. prosto, moram da budem skenjan, da bih to bio ja..
migao bih, nestručno, satima da pišem o ovome.. ali, ponavljam, najbolje je da se prvo posavetujem sa svojim advokatom, pardon, terapeutom..
tu je negde i ključ mog bežanja od blokatora i svakog drugog vida neda za izlečenjem..
npr. potrebno je sasvim malo da se, uz pomoć legalnih, na recept kupljenih medikamenta , dođe do negatovnog rezultata na testu za otkrivanje opoida u organizmu.. al ja, pred kraj terapije, obavezno uradim dop.. na taj način imam dve (ako ne i više) poslastica.. prvo se osećam kao slabo i nesposobno govno.. onda supruga krene da se nervira, dere na mene, potom pati. javlja mojoj sestri (koja je br. 2 u ajciji spasavanja mog sorry ass-a od droga.. onda se i ona totalno potrese 8a kod kuće ima dva predivna razloga radi kojih joj dodatni stresovi sa budalama koje jednostavno voli jer su ista krv i meso i na svetu osim jedno drugog, nemaju nikog).. dakle, stvorim sebi vrhunsko sranje i onda, jedino tada, srećan, plivam u njemu..
ponoviću se, moram o ovome sa svojim psihićem, al, nekako , morao sam i ovde da se istresem malo. posložim misli i osećanja, kako bih se spremio za taj razgovor, koji takodje iz gorenavedenih razloga, izbegavam nedeljama..
i onda, nekako ne previše vezano za samu temu dna, padne mi sledeći traktat na pamet (jesu li vas nasmejale OBE stvari u poslednjoj rečenici?? TRAKTAT & PAMET)...
čini mi se da postoje ljudi, grubo nazivani mazohistima, koji su jednostavno navikli da žive na taj neki teži način; pod težim okolnostima... negde su pokupili taj obrazac, takav način rešavanja svake pa i njsitnije stvari u životu..
čim se vratim na psihoterapiju, porazgovaraću na ovu temu sa lekarom.. mislim, gotovo sam siguran da sam ja takva osoba.
osim kada je reč o odnosima unutar moje porodice (supruga i dete), naprosto želim da je sve oko mene sranje. ne mogu tačno baš da opišem i pojasnim ovo što sam upravo rekao.. al nekako, znam da mi je sasvim čudno kada je sve OK. kada uradim nešto dobro za sebe..
volim da boli, tako nekako.
stvarno ne znam kako bih živeo i funkcionisao, kada na sebi ne bih imao tonu tereta, tmurnih misli i crnih osećanja.. prosto, moram da budem skenjan, da bih to bio ja..
migao bih, nestručno, satima da pišem o ovome.. ali, ponavljam, najbolje je da se prvo posavetujem sa svojim advokatom, pardon, terapeutom..
tu je negde i ključ mog bežanja od blokatora i svakog drugog vida neda za izlečenjem..
npr. potrebno je sasvim malo da se, uz pomoć legalnih, na recept kupljenih medikamenta , dođe do negatovnog rezultata na testu za otkrivanje opoida u organizmu.. al ja, pred kraj terapije, obavezno uradim dop.. na taj način imam dve (ako ne i više) poslastica.. prvo se osećam kao slabo i nesposobno govno.. onda supruga krene da se nervira, dere na mene, potom pati. javlja mojoj sestri (koja je br. 2 u ajciji spasavanja mog sorry ass-a od droga.. onda se i ona totalno potrese 8a kod kuće ima dva predivna razloga radi kojih joj dodatni stresovi sa budalama koje jednostavno voli jer su ista krv i meso i na svetu osim jedno drugog, nemaju nikog).. dakle, stvorim sebi vrhunsko sranje i onda, jedino tada, srećan, plivam u njemu..
ponoviću se, moram o ovome sa svojim psihićem, al, nekako , morao sam i ovde da se istresem malo. posložim misli i osećanja, kako bih se spremio za taj razgovor, koji takodje iz gorenavedenih razloga, izbegavam nedeljama..
"this is my final fit, my final bellyache with no alarms and no surprises, no alarams and no surprises, no alarams and no surprises, please!"
Re: Pitanje o dnu
Mislis, takav nacin bezanja od svake pa i najsitnije stvari u zivotu.7474 wrote:negde su pokupili taj obrazac, takav način rešavanja svake pa i njsitnije stvari u životu..
Postoji gomila jednostavnijih, a i prilicno jeftinijih resenja (ako ih tako mogu nazvati – mada... bolje citaj nacina) da krajnji efekat bude bol7474 wrote:volim da boli, tako nekako.

Nemoj ovo shvatiti kao savet

Elem, bolelo bi te sigurno i kada bi npr. uzeo cekic i mlatnuo se po prstima, a ono sto je najbitnije bolelo bi samo tebe... Medjutim, kako tvoje razocarenje ne bi bilo potpuno, kada je nanosenje bola svojim najblizima u pitanju, postoji i utesna nagrada... U takvoj situaciji bi se i oni sigurno protresli, samo ne u meri na koju si ih „naucio“

Re: Pitanje o dnu
Pawa,
ne kažem da je bilo šta od ovoga dobar način ili dobro rešenje, samo kažem da je to MOJE rešenje..
ne kažem da je bilo šta od ovoga dobar način ili dobro rešenje, samo kažem da je to MOJE rešenje..
"this is my final fit, my final bellyache with no alarms and no surprises, no alarams and no surprises, no alarams and no surprises, please!"
Re: Pitanje o dnu
Nik jasno ti je da je drugi deo mog prethodnog posta bio ironican i da ispravan nacin za resavanje bilo kakve sporne situacije ne moze biti ni onaj koji sam ja, a jos manje onaj koji si ti naveo. Sve je to daleko od realnog resavanja pa cak i najsitnije stvari u zivotu i verujem da ti to jako dobro znas.
I jos nesto...
I jos nesto...
Zar drogu nije vecina vas u pocetku uzimala, upravo da bi se oslobodila tone tereta, tmurnih misli, crnih osecanja, skenjanosti, itd? Sada ispade da ne mozes/te „cist/i“ da funkcionises/te bez stvari (stanja, osecanja) koje najveci broj vas navodi kao glavne razloge za sam pocetak svog drogiranja. Molim te, ako ti nije tesko i ako imas volje, pokusaj da mi objasnis ovu, po meni, neverovatnu kontradiktornost koja je mom mozgu prilicno komplikovana za prihvatanje7474 wrote:stvarno ne znam kako bih živeo i funkcionisao, kada na sebi ne bih imao tonu tereta, tmurnih misli i crnih osećanja.. prosto, moram da budem skenjan, da bih to bio ja..
