Već neko vrijeme vas pratim, pa evo da i ja ovdje ostavim dio svoje priče kojoj samo fali kraj, a nadam se, bit će sretan.
Upoznala sam ga preko nekih prijateljica. Iskren, otvoren, susretljiv i nježan, brzo me osvojio. Nije mi trebalo mnogo da shvatim da je po svemu dečko za mene... sve se činilo savršenim... ljubili smo se tih prekrasnih mjesec dana... uživali u slatkoj zaluđenosti... a onda mi je rekao ono što sam nekako i sama već bila naslutila. 2 godine je bio ovisnik o heroinu, zatim godinu dana na heptanonima. Rekao je da se želi skinuti, da ne može živjeti tako, a ja tako mlada, ako mislim da se ne mogu nositi s njegovim problemom neka ga ostavim što prije, ali ako imam snage, da mu dam priliku i da će se dokazati. Brzo se prijavio na lječenje u Vinogradsku bolnicu, na odjel psihijatrije i ovisnosti. Bio je tamo nešto manje od mjesec dana. Uspješno su izveli transfer na subutex. Ja sam ga vani čekala s nadom, vjerom, nisam ni u jednom trenu posumnjala u njegove namjere... Pisali smo si skoro svakog dana i izmjenili pisma kad je izašao van. Prvih tjedan dana sve je bilo u redu, a tada je počeo pucati. Nervoze, svađe oko sitnica... trebalo mi je vremena da se priviknem na grubu realnost, na to da ta borba nije tako laka kako se činila na početku... trebalo mi je vremena da shvatim da sam samu sebe uvjeravala da će biti jednostavnije. Ubrzo je napravio recidiv, pa još nekoliko puta... vidjela sam da se polako vraća svom problemu, da je nestao entuzijazam i svi oni planovi oko sretnije budućnosti. Što je najvažnije, u toj sam priči ostajala uz njega jer sam nekako shvaćala da to ne radi zato da bi povrjedio mene... jednostavno je ovisnost bila jača. I sam mi je nekoliko puta rekao da ne zaslužuje takvu kao što sam ja, tj da ja zaslužujem i trebam sigurnost koju mi on teško može pružiti. Rekao je da je moj problem što imam previše razumjevanja... s druge strane to mu je nekako i pomoglo. Neznam hoće li ovdje itko shvatiti što se to između mene i njega dogodilo, ali stvar je u tome da sam ja imala prema njemu pristup kakav njegova okolina nije. Nisam ga okrivljavala, postavljala ultimatume, provjeravala ga ili prjetila... bila sam strpljiva, kad bi mi došao nadrogiran pokušavala sam razgovarati s njim o tome na smiren način bez optuživanja. Uskoro mi je počeo sam govoriti kad ima želju uzeti heroin, nije to pokušavao sakriti... Jednom smo čak vodili razgovor o tome kako on misli da mi nije dovoljno stalo jer nisam "oštra" prema tome što radi. Tad sam mu rekla da mu želim pokazati kako se nitko oko njega neće boriti, toliko koliko on sam mora... Ja sam samo tu kao podrška, netko ko mu skrene misli kad ima loš dan... Ne pokušavam se praviti pametna, ali stvarno mislim da mu je to pomoglo. Sad je prošlo pola godine od cjele te priče. Zajedno smo. Sretni smo. Svjesna sam da tu nije kraj... dapače, mislim da nas čeka još mnogo težih situacija i da smo tek na početku prave borbe. Ali uz njega sam. I on je uz mene kada treba.
Tjeram i svoj život... studiram, družim se i volim. Redovno idemo na kontrole, negativan je na droge i bolesti. Dobro, jedina boljka mu je joint tu i tamo, ali i meni je
Neznam što bih još rekla, osim da sam spremna boriti se ne protiv njega, već zajedno s njim protiv ovisnosti. I da, znam da će se naći onih koji neće razumjeti, ali nije poanta da netko razumije... neznam... samo želim ostaviti i jednu možda malo pozitivniju priču, koja će, nadam se, imati pozitivan kraj...
