Samo za danas - hrvatski prevod

[oci boje meda]

.9. veljače

Samoprihvaćanje

"Kad prihvatimo sebe, možemo prihvatiti i druge u svoj život,
bezuvjetno, vjerojatno po prvi put."

Od naših najranijih sjećanja, mnogi su se od nas osjećali kao da nikada nisu pripadali. Bez obzira na to koliki je skup ljudi oko nas, uvijek smo se osjećali odvojenima od gomile. Bilo nam je teško uklopiti se. Duboko u sebi mislili smo da bi nas, ako im dopustimo da nas upoznaju, drugi mogli odbaciti. Vjerojatno je naša ovisnost počela nicati u ovoj klimi egocentričnosti.
Mnogi od nas su skrivali svoju patnju otuđenosti prkosnim držanjem. Svijetu smo u afektu govorili: "Ne trebaš me? Pa dobro, ne trebam ni ja tebe, nikoga od vas. Imam svoju drogu i mogu se pobrinuti za sebe!" Kako je naša ovisnost rasla, oko sebe smo podizali sve više zidove.
Ovi zidovi počeli su se rušiti kad smo pronašli prihvaćanje od strane drugih ovisnika u oporavku. Uz pomoć tog prihvaćanja počeli smo učiti važno načelo samoprihvaćanja. A kad počnemo prihvaćati sebe, možemo dopustiti drugima da sudjeluju u našem životu bez straha da će nas odbaciti.

Samo za danas: Ja sam prihvaćen u NA; Ja pripadam. Danas nije opasno pustiti druge u moj život.

[oci boje meda]

10. veljače
Zabava!

"Naša predodžba o zabavi mijenja se u oporavku."


Kad pogledamo unatrag, shvaćamo da nam je, dok smo se drogirali, naša predodžba o zabavi bila prilično čudna. Neki bi se od nas dotjerali i krenuli u klub. Plesali bismo, pili i drogirali se do jutra. Više nego jednom, na kraju bi sve završilo potpunim neredom. Ono što smo tada nazivali zabavom, sada zovemo ludošću.
Danas se naš pogled na zabavu promijenio. Zabava je danas za nas šetnja uz more, promatranje igre delfina dok iza njih zalazi sunce. Zabava je odlazak na NA piknik ili gledanje komične predstave na NA konvenciji. Zabava je urediti se i otići na večeru i ne brinuti hoće li doći do nereda oko toga tko je što i kome učinio.
Uz pomoć milosti Više sile i udruženja Anonimnih narkomana, naše poimanje zabave se radikalno promijenilo. Danas kad smo budni da vidimo izlazak sunca, to je obično zbog toga što smo prošlu noć ranije zaspali, a ne zato što smo zamućenih očiju nakon noći drogiranja napustili klub u 6 ujutro. I kad bi to bilo sve što smo dobili od Anonimnih narkomana, bilo bi dovoljno.

Samo za danas: Ja ću se zabavljati u svom oporavku!

[oci boje meda]

11. veljače
Iz prokletstva u blagoslov

"Postali smo veoma zahvalni tokom svog oporavka...
Mi jesmo bolesni, ali se oporavljamo."


Aktivna ovisnost nije bila šala; mnogi su od nas iz nje jedva izašli živi. Ali prazna priča protiv bolesti ovisnosti, kukanje oko toga što nam je ona napravila, žaljenje samog sebe zbog stanja do kojeg nas je dovela – takve stvari nas mogu samo zarobiti u duhu ogorčenja i ljutnje. Put prema slobodi i duhovnom rastu počinje tamo gdje ogorčenost završava, sa prihvaćanjem.
Patnja koju nam je donijela ovisnost ne može se poreći. Ipak, ova bolest je bila ta koja nas je dovela u Anonimne narkomane; Bez nje ne bismo ni tražili niti našli blagoslov oporavka. Kako nas je izolirala, ona nas je prisilila da potražimo društvo. Kako je uzrokovala našu patnju, tako nam je dala iskustvo potrebno da pomognemo drugima – iskustvo koje nema nitko drugi, i zbog kojeg je naša pomoć jedinstvena. Bacivši nas na koljena, ovisnost nam je pružila mogućnost da se predamo brizi Višoj sili koja nas voli.
Mi nikome ne želimo bolest ovisnosti. Činjenica je ipak da mi ovisnici već imamo tu bolest – nadalje, bez te bolesti možda se nikad ne bismo otisnuli na svoje duhovno putovanje. Tisuće ljudi traže puninu života kakvu smo mi našli u NA: prijateljstvo, smisao i svrhu, te naš svjesni kontakt s Višom silom. Danas smo zahvalni za sve što nam je donijelo ovaj blagoslov.

Samo za danas: Ja ću prihvatiti činjenicu da sam bolestan, i slijedit ću blagoslov svog oporavka.

[oci boje meda]

12. veljače

Živjeti u ovom trenutku

"Žalili smo zbog prošlosti, užasavali se budućnosti,
i nismo bili presretni zbog sadašnjosti."


Dok ne iskusimo liječenje koje se događa kad radimo Dvanaest koraka, teško da možemo izjaviti nešto istinitije od navoda u naslovu. Mnogi od nas dođu u NA spuštajući glavu od srama, misleći o prošlosti i želeći da se vrate nazad i promijene je. Naša maštanja i očekivanja za budućnost mogu biti tako ekstremna da već na prvom spoju s nekim već razmišljamo kojeg ćemo odvjetnika uzeti za razvod braka. Skoro svaki događaj navodi nas da se sjetimo nečega iz prošlosti, ili da počnemo snivati za budućnost.
Na početku je teško ostati u sadašnjosti. Čini se da naše brige neće prestati. Mučimo se trudeći se da jednostavno uživamo. Svaki put kad vidimo da naše misli nisu usredotočene na ono što se događa upravo sada, možemo moliti i pitati Boga koji nas voli da nam pomogne izaći iz takvog stanja. Ako žalimo zbog prošlosti, iskupljujemo se živeći drugačije danas; ako se užasavamo budućnosti, nastojimo danas živjeti odgovorno.
Kad radimo korake i molimo svaki put kad shvatimo da ne živimo danas i sada, primijetit ćemo da nam se to dešava puno rjeđe nego prije. Naša vjera će nam pomoći da živimo samo za danas. Proživjet ćemo sate, čak i dane, kad će naša puna pažnja biti usmjerena na sadašnji trenutak, a ne na žalosnu prošlost ili zastrašujuću budućnost.


Samo za danas: Kada u potpunosti živim svaki trenutak, ja se otvaram radostima koje bi mi inače mogle promaknuti. Ako mi bude teško, ja ću moliti za pomoć Boga koji me voli

[oci boje meda]

13. veljače

Veze koje nas spajaju

"Tako dugo dok je ono što nas veže jače od onoga
što nas razdvaja, sve će biti dobro."

Mnogi od nas osjećaju da bi bez NA sigurno umrli od svoje bolesti. Zato je njegovo postojanje naše uže za spašavanje. Ipak je nesloga povremeno prisutna u životu Anonimnih narkomana; moramo naučiti konstruktivno odgovoriti na destruktivne utjecaje koji se ponekad javljaju u našem udruženju. Ukoliko odlučimo biti dio rješenja umjesto problema, idemo u pravom smjeru.
Naš osobni oporavak i rast NA na određeni način su uvjetovani održanjem dobre atmosfere oporavka na našim sastancima. Da li želimo pomoći grupi u konstruktivnom rješavanju sukoba? Težimo li, kao članovi grupe, raditi na problemu otvoreno, iskreno i pošteno? Želimo li promicati zajedničko dobro svih naših članova prije nego neku vlastitu ideju? I, kao sluge od povjerenja, uzimamo li u obzir kako bi naši postupci mogli utjecati na novopridošle?
Služenje drugima može istaknuti i ono najbolje i ono najgore u nama. Ali putem služenja često dolazimo u dodir s nekim svojim izraženijim karakternim nedostacima. Izbjegavamo li obaveze služenja drugima radije nego da se suočimo sa onim što bismo mogli naći u sebi? Ukoliko imamo na umu snagu veze koja nas drži zajedno – naš oporavak od aktivne ovisnosti – sve će biti dobro.

Samo za danas: Ja ću nastojati služiti svom udruženju. Neću se bojati otkriti tko sam

[oci boje meda]

14. veljače

Iskrenost i duhovnost

"Pravo na Boga kako ga shvaćamo je potpuno i bezuvjetno.
Zbog toga što imamo to pravo, neophodno je da budemo
iskreni u svom vjerovanju ukoliko želimo duhovno rasti."

Na sastancima, uz sok ili kavu, u razgovoru sa svojim sponzorom, mi slušamo naše prijatelje iz NA kako govore o svom shvaćanju Više sile. Bilo bi lako "ići sa strujom" i složiti se s nečijim vjerovanjem. Ali baš kao što se nitko umjesto nas ne može oporaviti, tako ni nečija duhovnost ne može zamijeniti našu vlastitu. Moramo iskreno tražiti shvaćanje Boga koje je dobro upravo za nas.
Mnogi od nas započinju ovu potragu molitvom i meditacijom, a nastavljaju svojim iskustvima u oporavku. Da li je bilo slučajeva kad smo dobili snagu koja nije naša vlastita i koja nam je pomogla suočiti se sa životnim izazovima? Jesmo li pronašli put kad smo smo ga u teškim vremenima tiho tražili? Za kakvu to Silu vjerujemo da nas je vodila i jačala? Kakvu Silu tražimo? Odgovorima na ova pitanja, razumjet ćemo svoju Višu silu dovoljno dobro kako bismo se osjećali sigurno i s povjerenjem je zamolili da preuzme brigu za našu volju i živote.
Posuđeno shvaćanje Boga može nam pomoći neko kraće vrijeme. Ali na duge pruge, moramo pronaći svoje vlastito shvaćanje Više sile, jer je ona ta Sila koja će nas nositi u našem oporavku.

Samo za danas: Ja tražim Silu veću od mene samog koja mi može pomoći da duhovno rastem. Danas ću iskreno preispitati svoja vjerovanja i doći do svog vlastitog shvaćanja Boga

[oci boje meda]

15. veljače
Buđenje duha

"Zadnje što smo očekivali bilo je buđenje duha."

Malo je nas došlo na prvi sastanak Anonimnih Narkomana žudeći za moralnim preispitivanjem ili vjerujući da je u našim dušama postojala duhovna praznina. Nismo mogli naslutiti da ćemo se upustiti na putovanje koje će probuditi naš uspavani duh.
Kao glasna budilica Prvi korak nas vodi k polusvijesti – iako u tom trenutku ne moramo biti sigurni hoćemo li izaći iz kreveta ili pak spavati još samo pet minuta. Nježna ruka koja nam lagano protresa ramena dok radimo Drugi i Treći korak povod je da ustanemo, protegnemo se i zijevnemo. Trebamo obrisati san s očiju kako bismo napisali Četvrti i podijelili Peti korak. Ali radeći Šesti, Sedmi, Osmi i Deveti korak, počinjemo primjećivati lakoću u svom hodu i osmijeh na svom licu. Naš duh pjeva pod tušem kako poduzimamo Deseti i Jedanaesti korak. I onda primjenjujemo Dvanaesti i izlazimo iz kuće u potrazi za drugima koje treba probuditi.
Ne moramo ostatak svog života provesti u duhovnoj komi. Možda ne volimo ujutro ustati, ali jednom kad izađemo iz kreveta, gotovo uvijek nam je drago da jesmo.

Samo za danas: Kako bih probudio svoj uspavani duh, ja ću koristiti Dvanaest koraka

[oci boje meda]

16. veljače

Vjerni osjećaji

"Kad odbijemo prihvatiti stvarnost današnjice, mi
poričemo vjeru u svoju Višu silu. To samo može
uzrokovati više patnje."

Neki dani jednostavno nisu kakvi bismo htjeli da budu. Naši problemi mogu biti tako obični, kao što su potrgana vezica za cipele ili stajanje u redu za blagajnu u dućanu. Ili možemo doživjeti puno ozbiljnija iskušenja, kao što su gubitak radnog mjesta, doma ili voljene osobe. Kako god bilo, često tražimo način kako da izbjegnemo vlastite osjećaje, umjesto da jednostavno priznamo da su ti osjećaji bolni.
Nitko nam ne obećaje da će sve biti kako želimo kad se prestanemo drogirati. Zapravo, možemo biti sigurni da život ide dalje, bez obzira drogirali se mi ili ne. Suočavat ćemo se s dobrim i lošim danima, s lijepim i ružnim osjećajima. Ali više nikada ne moramo bježati od bilo kojih osjećaja.
Možemo iskusiti bol, žalost, tugu, ljutnju, razočaranje – sve one osjećaje koje smo nekad izbjegavali uz pomoć droge. Otkrivamo da te osjećaje možemo proživjeti čisti. Nećemo umrijeti i svijet neće nestati samo zato što se ne osjećamo dobro. Učimo vjerovati da možemo preživjeti sve što nam dan donosi.

Samo za danas: Ja ću pokazati svoju vjeru u Boga tako što ću proživjeti današnji dan kakav god bio.

[oci boje meda]

17. veljače

Nositi poruku, a ne ovisnika

"Možemo ih analizirati, savjetovati, uvjeravati, moliti za njih,
prijetiti im, tući ih ili zatvoriti, ali oni neće prestati
dok to sami ne budu htjeli."

Vjerojatno je jedna od najtežih istina s kojima se moramo suočiti u svom oporavku ta da smo nemoćni u odnosu na ovisnost drugoga kao što smo nemoćni u odnosu na svoju. Možda mislimo da bismo, ako smo doživjeli duhovno buđenje u vlastitom životu, trebali biti u stanju uvjeriti drugog ovisnika da pronađe oporavak. Ali postoje ograničenja u onome što možemo učiniti da pomognemo drugom ovisniku.
Ne možemo ih prisiliti da se prestanu drogirati. Ne možemo im darovati rezultate koraka ili rasti umjesto njih. Ne možemo ukloniti njihovu samoću ili bol. Ne postoji ništa što možemo reći kako bismo uvjerili uplašenog ovisnika da preda njemu blisku bijedu ovisnosti za zastrašujuću nesigurnost oporavka. Mi ne možemo uskočiti u kožu drugih ljudi, braniti njihove ciljeve ili umjesto njih odlučiti što bi im bilo najbolje.
Ipak, ako prestanemo pokušavati primjenjivati silu nad tuđom ovisnošću, možemo im pomoći. Oni mogu rasti ako im dopustimo da se suoče s realnošću, koliko god ona bila bolna. Možda postanu produktivniji, kako oni to shvaćaju, ako ne pokušamo to raditi umjesto njih. Oni mogu postati autoriteti u svom životu, jedino ako smo mi autoriteti samo u svom vlastitom. Ako prihvatimo sve ovo, možemo postati ono što bismo trebali biti – nositelji poruke, a ne ovisnika.

Samo za danas: Ja ću prihvatiti da sam nemoćan ne samo u odnosu na svoju ovisnost, već i u odnosu na bilo čiju. Ja ću nositi poruku, a ne ovisnika

[oci boje meda]

18. veljače

Partnerstvo oporavka

"Tako dugo dok idem polako i obavezujem se da ću
zajedno sa svojom Višom silom učiniti najbolje
što mogu, znam da ću danas biti zbrinut."

Mnogi od nas osjećaju da je temeljna obaveza u oporavku ona koju imamo prema svojoj Višoj sili. Znajući da sami nemamo snage ostati čisti i pronaći oporavak, mi ulazimo u partnerstvo sa Silom većom od nas. Predajemo život brizi svoje Više sile, i zauzvrat, ta Viša sila nas vodi.
Ovo partnerstvo je ključno da bismo ostali čisti. Uspješno proći prve dane oporavka često se čini najtežom stvari koju smo ikad napravili. Ali snaga naše predaje oporavku i sila Božje ljubavi dovoljni su da nas vode, samo za danas.
Naš udio u ovom partnerstvu znači da napravimo najbolje što možemo svaki dan, da se otvorimo životu i radimo ono što se od nas traži, da primjenjujemo načela oporavka kako najbolje znamo. Obećajemo da ćemo raditi najbolje što možemo – ne praviti se da jesmo, niti se pretvarati da smo nadljudi, već jednostavno raditi korak po korak na putu oporavka. Kako ispunjavamo svoj udio u partnerstvu oporavka, mi doživljavamo ljubav Više sile koja se brine za nas.


Samo za danas: Ja ću poštivati svoju obavezu u partnerstvu sa mojom Višom silom.