Ovo gdje ja idem je isto kao povrsina Mjeseca.
Znam sigurno da ima komuna na Klisu i da ima mjesta, tamo salju oni iz Reto centra...
neke moje gluposti i to...
Moderator: sanela
Dupe
DUPE
zaboravljen u tudjem gradu,
sa posljednjih deset maraka dok mi
postidjeno suskaju u dzepu,
sa ovim venama na kojim uvijek mozes naci mnostvo uboda,
sa jeftinom rakijom od koje
oci ispadaju dok je pijes;
bez uzvisene ljubavi pod mojim pokrivacem,
bez ushicenih osjecanja da me
oplemene,
bez barkice da u njoj nehajno plovim
duz kicme zemljine kugle,
bez ruzicastih flamingosa da
malo ukrase prizore koji me
okruzuju;
tako sam eto
danas
u 26. godini zivota
dupetom konacno pao na
samo
dno.
ispog mog
dupeta nema vise niceg
tamo gdje se zavrsava moje dupe
vec zapocinju
besmisao i nistavilo.
BL, 08.09.05.
zaboravljen u tudjem gradu,
sa posljednjih deset maraka dok mi
postidjeno suskaju u dzepu,
sa ovim venama na kojim uvijek mozes naci mnostvo uboda,
sa jeftinom rakijom od koje
oci ispadaju dok je pijes;
bez uzvisene ljubavi pod mojim pokrivacem,
bez ushicenih osjecanja da me
oplemene,
bez barkice da u njoj nehajno plovim
duz kicme zemljine kugle,
bez ruzicastih flamingosa da
malo ukrase prizore koji me
okruzuju;
tako sam eto
danas
u 26. godini zivota
dupetom konacno pao na
samo
dno.
ispog mog
dupeta nema vise niceg
tamo gdje se zavrsava moje dupe
vec zapocinju
besmisao i nistavilo.
BL, 08.09.05.
Sori, znaš mene, moram malo zajebavati ...
Dr Dzekil i Mister Hajd
ponekad si vise doktor Dzekil, a
ponekad
ipak vise
mister
Hajd
ponekad se probudis
tek oko 2 popodne u
potpunoj izolaciji od svijeta
mamuran i izlisan i ucrnjacen
bez zrnca leprsavosti i entuzijazma u tijelu i
totalno klonuo na polju psihe,
i ono prvo sto te doceka kao zraci izlazeceg sunca na istoku
su
neke namjere veoma sklone
suicidu kao
najatraktivnijem od svih
raspolozivih
rjesenja.
dok se ponekad probudis bistrog uma
svjestan da ovako vise
ne ide, i
u potpunosti rijesen da
stupis u radni odnos, ukljucis se u drustvene
tokove,
obrijes se i okupas i promijenis zavjese i
posteljinu,
nadjes djevojku
kupis automobil, podignes kredit
uklopis
se u postulate modernog doba...
i onda nekoliko dana uspijevas u tome :
zujis naokolo kao radilica,
trgujes dijamantima i naftnim busotinama na
Vol Stritu dok ti vjetar profita pirka kroz cuperke,
izbjegavas svako unosenje alkohola da bi u
krevetu uvijek bio na nivou,
buljis u tv ekran kao u grudi neke vrele zene,
pruzas puni doprinos podizanju imidza BiH u svijetu,
druzis se sa curama i
hitro se javljas na telefon kad te one zovu,
budis se vec u 5 ujutro a
kad se probudis
prvo sto te doceka su
mnoge nadahnute ideje o
dzogingu i
jutarnjoj gimnastici...
ali ova faza ne traje dugo :
u nocima dok se
poezija radja i grmljavina ne prestaje
opet se zavlacis u
duboku jamu transformacije
iz koje cjelokupna
tvoja licnost
obasjana bljeskom male munje
uvijek izbaulja
bolesno
preobrazena.
ponekad si vise doktor Dzekil, a
ponekad
ipak vise
mister
Hajd
ponekad se probudis
tek oko 2 popodne u
potpunoj izolaciji od svijeta
mamuran i izlisan i ucrnjacen
bez zrnca leprsavosti i entuzijazma u tijelu i
totalno klonuo na polju psihe,
i ono prvo sto te doceka kao zraci izlazeceg sunca na istoku
su
neke namjere veoma sklone
suicidu kao
najatraktivnijem od svih
raspolozivih
rjesenja.
dok se ponekad probudis bistrog uma
svjestan da ovako vise
ne ide, i
u potpunosti rijesen da
stupis u radni odnos, ukljucis se u drustvene
tokove,
obrijes se i okupas i promijenis zavjese i
posteljinu,
nadjes djevojku
kupis automobil, podignes kredit
uklopis
se u postulate modernog doba...
i onda nekoliko dana uspijevas u tome :
zujis naokolo kao radilica,
trgujes dijamantima i naftnim busotinama na
Vol Stritu dok ti vjetar profita pirka kroz cuperke,
izbjegavas svako unosenje alkohola da bi u
krevetu uvijek bio na nivou,
buljis u tv ekran kao u grudi neke vrele zene,
pruzas puni doprinos podizanju imidza BiH u svijetu,
druzis se sa curama i
hitro se javljas na telefon kad te one zovu,
budis se vec u 5 ujutro a
kad se probudis
prvo sto te doceka su
mnoge nadahnute ideje o
dzogingu i
jutarnjoj gimnastici...
ali ova faza ne traje dugo :
u nocima dok se
poezija radja i grmljavina ne prestaje
opet se zavlacis u
duboku jamu transformacije
iz koje cjelokupna
tvoja licnost
obasjana bljeskom male munje
uvijek izbaulja
bolesno
preobrazena.
-
Igla.U.Plastu.Sijena
- Posts: 76
- Joined: Wed Jun 01, 2005 11:21 pm
hej Vlado, ti si jedan od onih Big Lebovsky tipova (ako nisi gledao film, obavezno pogledaj), i pravo vjerujem da ćeš biti OK.
znaš kako ide, Kad nešto pravo jako želiš, cijeli svemir se uroti da to ne dobiješ
(koelho je lažov) tako da ti želim da pobijediš taj svemir, jer si dobar igrač.
znaš kako ide, Kad nešto pravo jako želiš, cijeli svemir se uroti da to ne dobiješ
(koelho je lažov) tako da ti želim da pobijediš taj svemir, jer si dobar igrač.vraćam se odmah!
Nikad cuo za Big Lebovskog. Ko je taj ? Neki trgovac nekretninama ?
***
FILM (proza u stihu ili neko tome slicno sranje)
ovo je gotovo istinit dogadjaj koji se
bio odigrao prije dosta
godina.
moja tadasnja simpatija i ja
bili smo tek na pocetku, tek na pragu niza uzbudljivih dogadjanja
sto ce nam dobri stari zivot kasnije prirediti i
bio je mjesec
avgust, u egzoticnoj Finskoj mnoge usamljene vrle gospe
opijale su se likerima od ruzinih latica kucajuci sonete sjetne
a mi smo
sjedili u
nekom bioskopu pod
otvorenim
nebom, u toj pitomoj toploj noci.
ipak, zauzeli smo prilicno
nezgodna mjesta negdje na obodu
tribina, sitni kamencici
utiskivali su nam se u dupe kao Hristove rijeci u usi
sv. Petra, a pokretni aparat za kokice
proizvodio je
nesnosnu buku, pustoseci
bubne opne
u krugu od sez-
des-
etak
metara. nije mi bilo jasno kako je moguce da jedan
aparat za kokice bude toliko glasan
ali pretpostavljam da je ovaj konkretni primjerak umjesto plina koristio
drugi izvor energije, mozda ga je pokretao neki
atomski reaktor
ili je bio na mlazni pogon...
bilo kako bilo
neko je, ocito iziritiran
bukom, gadjao kamenom prodavca kokica i pogodio ga u
glavu, ovaj je bolno ciknuo i skocio na tribine i dohvatio
prvog covjeka za kragnu, nastade metez,
guranje i saketanje, ubrzo se umijesalo jos
dvoje ili troje ljudi,
psovke i uvrede pocele su da
pljuste kao ljetne kise, jedan tip cipelom je nagazio neku zensku a
ona ga zviznula torbicom posred face, hrskavica u
nosu je prsla, odnekud je doletjela papuca
za plazu i
aterirala mi u krilo, i tako
umalo da izbije opsta
tuca, na svu srecu svijest i razum su pobijedili i
publika se primirila a
uvrijedjeni kokicar odgurao je svoj prokleti aparat
dalje niz korzo, i zaustavio ga ispod neke
palme, da tu
nastavi da brunda.
naravno, svoju simpatiju nisam bez razloga
doveo u
ovaj
bioskop,
doveo sam je da je, jebiga,
poljubim, nikada se ranije nisam poljubio u
zivotu i bio bi to moj prvi,
registrovan u spisima modernog
pjesnistva...
(nisam neki prorok, ali kontam da ce,
jednom, kad mene vise ne bude,
ova stvar stajati u policama Narodne Biblioteke a
malo ko se danas moze pohvaliti
podatkom da opis njegovog prvog
poljupca pociva u toj svetoj riznici misli...)
svi moji jarani, sudeci iz njihovih prica, vec odavno su
ovjerili neku curu, i ja sam bio jedini iz drustva koji
je na tom polju zakazao i svaki put kad bi se
poveo razgovor o nasim seksualnim zivotima
bilo me pomalo sramota; nazalost, nisam bio dovoljno
bistar i mastovit da izmislim neki fiktivni seksualni uspjeh,
slijepo sam se drzao istine i cinjenica,
i tako sam
tumarao naokolo postidjen od drkanja do drkanja dok su
svi drugi djecaci srecno trpali
svoje
djevojcice.
ali eto, tog ljeta madam fortuna se i meni nasmijesila,
upoznao sam to divno stvorenje iz Novog Sada, odsjela je u
kamperskim kucicama u maslinjaku ispred
obale i nosila svoju aureolu i
drazesne zute majice koje su joj otkrivale pupak i
voljela je
dugo da pliva naokolo po moru dok bih se ja cvario na suncu,
i poslije,
nakon sto bi iskocila iz vode,
klimnula bi potvrdno glavom sa ocima izvan svakog zla kad bih
joj predlozio da
skocim do trafike i donesem joj
krofnu ili nesto. u startu smo
bili iskljucivo u fazonu da se druzimo i tako to, ali
nesto kasnije, kako su prolazili sekunde i minuti,
probudile su se jos neke
ambicije a za to krivo je more,
i eto, sada smo bili sjedili u tom bioskopu i
trebalo je nekako skupiti muda i poljubiti je,
cinilo mi se da ce sve to u mraku
ici puno
lakse, gdje niko nece moci da vidi tvoju ruku dok se
smjeshta
preko njenog
ramena. i tako sam sve raspolozive snage i koncentraciju
usmjerio u tom
pravcu. okej, imao sam odredjenu dozu
treme, grlo mi se osusilo a ruke mi malcice drhtale kao da sam jeo
visoki napon, no sada nije bilo povratka
natrag iz trematozne situacije koju sam
sam zamijesio. A znao sam da ni njoj nije svejedno posto,
kada se okrenula prema meni dok sam joj nesto govorio,
provalio sam da
je njene oci zaposjeo neki cudan
brilijantski
sjaj...
i tako, cekajuci da se to
najzad
dogodi, zatomili su reflektore i ostali smo
nekoliko trenutaka prekriveni plastom tame a
onda je na platno
iskocio
tipicni
americki kaubojac.
nekoliko uvodnih kadrova zasnovanih na
plavom nebu bez ijednog oblacka i kaktusima i pijesku i
ne toliko zivopisnim prostranstvima prerije i
drvenim montaznim kucicama sklepanim od grube kedrovine,
pretpostavljam.
sat i po vremena nista specijalno se ne desava na platnu,
najdosadniji film koji sam ikada otisao da gledam.
scenario
nikakav, a gluma ispod
svake kritike. osnova radnje vrti se oko
jednog tipa u bijeloj
kosulji koji tumara od saluna do
saluna i loce viski koji poslije povraca po zapustenim nuznicima
divljeg zapada i
povremeno na sav glas iznosi pred nas
sovinisticke
konstatacije da
su sve zene kurve i olos, da nam one samo stvaraju glavobolje,
da je njihovo prisustvo u nasim zivotima totalno izlisno i
da ih sve treba poslati dodjavola,
plus
razne druge
bestidne stilske figure na njihov racun. ono sto je cudno je
to da mu
tokom cijele projekcije filma
kosulja ostaje savrseno cista. volio bih da znam
kako je to uspio da izvede. jebes ga, mozda ih je
mijenjao transparentno, nekom svjetlosnom brzinom neuhvatljivom
ljudskom oku...
i tako
jedno sat i po on samo pici od saluna do saluna i loce viski i
povraca utrobu u zapustene WC solje i vrijedja
zenski rod...
ali onda dolazi zavrsna scena,
koja donekle spasava film :
bijela kosulja i masa drugih
likova crvenih noseva
locu svoj viski u salunu okruzeni
prijatnim hostesama i zvucima razdrndanog klavira.
i odnekud, eto nje, silazeci niz drveno stubiste,
misteriozno stvorenje
skriveno iza lepeze od paunovog perja zesce drecavog spektra boja
noge duge kao slapovi Nijagare
(a u ocnim dupljama dva draga kamena - sto bi reko Njegos)
i cjelokupna prisutna populacija
muskaraca
ostaje sokirana njenom ekstra pojavom. odakle li je
ova iznikla ? - pitaju se svi oni.
dalje,
dama, uz nekoliko biranih pufnastih poteza paunovim perjem kroz
zadimljeni vazduh, unosi nemir u
njihove alkoholisane
psihe
i nedugo zatim :
sljedece sto vidimo su bijela kosulja i jos jedan covjek
sa strokavim masnim sesirom stoje suprotstavljeni
na mjesnom trgu, spremni za
revolveraski dvoboj, uhvaceni u zamku ubilacke strasti.
bijela kosulja totalno je odlijepio za damom sa lepezom cim ju je
prvi put ugledao na stepenicama i sada je bio
tu da spasi njenu cast, koju je ukaljao
tip sa sesirom iznoseci na damin racun nekoliko
neumjesnih
zivotinjskih
komentara. jos tada, dok su sjedili u salunu
neki glas je prisao bijeloj kosulji i sugerisao mu " taj tip je okorjeli ubica,
likvidirao je vec sest serifa u teksaskom okrugu...
nemoj se kaciti sa njim... "
" ma jebes strokavog morona ", odgovorio je samouvjereno bijela kosulja,
" ubicu ga i potom otici da se pocastim sladoledom... "
nastupa nekoliko trenutaka tisine
duboke kao kitova utroba,
dok vjetar fijuce kroz
nozdrve, a napetost u zraku postaje
gotovo
opipljiva...
i onda, sijevanje par munjevitih pokreta oko futrole sa revolverom i
sljedece sto saznajemo je
da je tip sa sesirom ipak imao brze reflekse i prvi pogodio,
uslijedila je izvjesna nevjerica u grimasi na licu bijele kosulje,
pogled mu se zakovao za
sunce u zenitu,
" o ne, ovo ne moze biti istina, mora da sve ovo samo, jebiga, sanjam ",
kao da su nam to govorile njegove oci,
a onda se presamitio i
prostro se na zemlju,
i ostao tu
da lezi
nepomican u
prigodnom
oblacicu prasine
sa crvenim
cvijetom u grudima...
kamera je onda presla na damu koja je sokirana ispustila lepezu
i zaplakala u nevjerici dok joj je prilazio ubica sa strokavim sesirom i
grabio je za
ruku i
zatim je grubo odvlacio dolje, u pravcu
motelske
sobe. svi ostali ljudi su skinuli sesire u znak
male paznje prema hrabrosti bijele kosulje a zatim ih
natukli natrag preko usiju i
vratili se svojim picima i svojim zenama i svojim
kancelarijskim stolovima i svojim
idiotskim uzaludnim egzistencijama...
i tako se zavrsio film.
eto kako je zivot ponekad zut ponekad siv,
pomislih.
***
FILM (proza u stihu ili neko tome slicno sranje)
ovo je gotovo istinit dogadjaj koji se
bio odigrao prije dosta
godina.
moja tadasnja simpatija i ja
bili smo tek na pocetku, tek na pragu niza uzbudljivih dogadjanja
sto ce nam dobri stari zivot kasnije prirediti i
bio je mjesec
avgust, u egzoticnoj Finskoj mnoge usamljene vrle gospe
opijale su se likerima od ruzinih latica kucajuci sonete sjetne
a mi smo
sjedili u
nekom bioskopu pod
otvorenim
nebom, u toj pitomoj toploj noci.
ipak, zauzeli smo prilicno
nezgodna mjesta negdje na obodu
tribina, sitni kamencici
utiskivali su nam se u dupe kao Hristove rijeci u usi
sv. Petra, a pokretni aparat za kokice
proizvodio je
nesnosnu buku, pustoseci
bubne opne
u krugu od sez-
des-
etak
metara. nije mi bilo jasno kako je moguce da jedan
aparat za kokice bude toliko glasan
ali pretpostavljam da je ovaj konkretni primjerak umjesto plina koristio
drugi izvor energije, mozda ga je pokretao neki
atomski reaktor
ili je bio na mlazni pogon...
bilo kako bilo
neko je, ocito iziritiran
bukom, gadjao kamenom prodavca kokica i pogodio ga u
glavu, ovaj je bolno ciknuo i skocio na tribine i dohvatio
prvog covjeka za kragnu, nastade metez,
guranje i saketanje, ubrzo se umijesalo jos
dvoje ili troje ljudi,
psovke i uvrede pocele su da
pljuste kao ljetne kise, jedan tip cipelom je nagazio neku zensku a
ona ga zviznula torbicom posred face, hrskavica u
nosu je prsla, odnekud je doletjela papuca
za plazu i
aterirala mi u krilo, i tako
umalo da izbije opsta
tuca, na svu srecu svijest i razum su pobijedili i
publika se primirila a
uvrijedjeni kokicar odgurao je svoj prokleti aparat
dalje niz korzo, i zaustavio ga ispod neke
palme, da tu
nastavi da brunda.
naravno, svoju simpatiju nisam bez razloga
doveo u
ovaj
bioskop,
doveo sam je da je, jebiga,
poljubim, nikada se ranije nisam poljubio u
zivotu i bio bi to moj prvi,
registrovan u spisima modernog
pjesnistva...
(nisam neki prorok, ali kontam da ce,
jednom, kad mene vise ne bude,
ova stvar stajati u policama Narodne Biblioteke a
malo ko se danas moze pohvaliti
podatkom da opis njegovog prvog
poljupca pociva u toj svetoj riznici misli...)
svi moji jarani, sudeci iz njihovih prica, vec odavno su
ovjerili neku curu, i ja sam bio jedini iz drustva koji
je na tom polju zakazao i svaki put kad bi se
poveo razgovor o nasim seksualnim zivotima
bilo me pomalo sramota; nazalost, nisam bio dovoljno
bistar i mastovit da izmislim neki fiktivni seksualni uspjeh,
slijepo sam se drzao istine i cinjenica,
i tako sam
tumarao naokolo postidjen od drkanja do drkanja dok su
svi drugi djecaci srecno trpali
svoje
djevojcice.
ali eto, tog ljeta madam fortuna se i meni nasmijesila,
upoznao sam to divno stvorenje iz Novog Sada, odsjela je u
kamperskim kucicama u maslinjaku ispred
obale i nosila svoju aureolu i
drazesne zute majice koje su joj otkrivale pupak i
voljela je
dugo da pliva naokolo po moru dok bih se ja cvario na suncu,
i poslije,
nakon sto bi iskocila iz vode,
klimnula bi potvrdno glavom sa ocima izvan svakog zla kad bih
joj predlozio da
skocim do trafike i donesem joj
krofnu ili nesto. u startu smo
bili iskljucivo u fazonu da se druzimo i tako to, ali
nesto kasnije, kako su prolazili sekunde i minuti,
probudile su se jos neke
ambicije a za to krivo je more,
i eto, sada smo bili sjedili u tom bioskopu i
trebalo je nekako skupiti muda i poljubiti je,
cinilo mi se da ce sve to u mraku
ici puno
lakse, gdje niko nece moci da vidi tvoju ruku dok se
smjeshta
preko njenog
ramena. i tako sam sve raspolozive snage i koncentraciju
usmjerio u tom
pravcu. okej, imao sam odredjenu dozu
treme, grlo mi se osusilo a ruke mi malcice drhtale kao da sam jeo
visoki napon, no sada nije bilo povratka
natrag iz trematozne situacije koju sam
sam zamijesio. A znao sam da ni njoj nije svejedno posto,
kada se okrenula prema meni dok sam joj nesto govorio,
provalio sam da
je njene oci zaposjeo neki cudan
brilijantski
sjaj...
i tako, cekajuci da se to
najzad
dogodi, zatomili su reflektore i ostali smo
nekoliko trenutaka prekriveni plastom tame a
onda je na platno
iskocio
tipicni
americki kaubojac.
nekoliko uvodnih kadrova zasnovanih na
plavom nebu bez ijednog oblacka i kaktusima i pijesku i
ne toliko zivopisnim prostranstvima prerije i
drvenim montaznim kucicama sklepanim od grube kedrovine,
pretpostavljam.
sat i po vremena nista specijalno se ne desava na platnu,
najdosadniji film koji sam ikada otisao da gledam.
scenario
nikakav, a gluma ispod
svake kritike. osnova radnje vrti se oko
jednog tipa u bijeloj
kosulji koji tumara od saluna do
saluna i loce viski koji poslije povraca po zapustenim nuznicima
divljeg zapada i
povremeno na sav glas iznosi pred nas
sovinisticke
konstatacije da
su sve zene kurve i olos, da nam one samo stvaraju glavobolje,
da je njihovo prisustvo u nasim zivotima totalno izlisno i
da ih sve treba poslati dodjavola,
plus
razne druge
bestidne stilske figure na njihov racun. ono sto je cudno je
to da mu
tokom cijele projekcije filma
kosulja ostaje savrseno cista. volio bih da znam
kako je to uspio da izvede. jebes ga, mozda ih je
mijenjao transparentno, nekom svjetlosnom brzinom neuhvatljivom
ljudskom oku...
i tako
jedno sat i po on samo pici od saluna do saluna i loce viski i
povraca utrobu u zapustene WC solje i vrijedja
zenski rod...
ali onda dolazi zavrsna scena,
koja donekle spasava film :
bijela kosulja i masa drugih
likova crvenih noseva
locu svoj viski u salunu okruzeni
prijatnim hostesama i zvucima razdrndanog klavira.
i odnekud, eto nje, silazeci niz drveno stubiste,
misteriozno stvorenje
skriveno iza lepeze od paunovog perja zesce drecavog spektra boja
noge duge kao slapovi Nijagare
(a u ocnim dupljama dva draga kamena - sto bi reko Njegos)
i cjelokupna prisutna populacija
muskaraca
ostaje sokirana njenom ekstra pojavom. odakle li je
ova iznikla ? - pitaju se svi oni.
dalje,
dama, uz nekoliko biranih pufnastih poteza paunovim perjem kroz
zadimljeni vazduh, unosi nemir u
njihove alkoholisane
psihe
i nedugo zatim :
sljedece sto vidimo su bijela kosulja i jos jedan covjek
sa strokavim masnim sesirom stoje suprotstavljeni
na mjesnom trgu, spremni za
revolveraski dvoboj, uhvaceni u zamku ubilacke strasti.
bijela kosulja totalno je odlijepio za damom sa lepezom cim ju je
prvi put ugledao na stepenicama i sada je bio
tu da spasi njenu cast, koju je ukaljao
tip sa sesirom iznoseci na damin racun nekoliko
neumjesnih
zivotinjskih
komentara. jos tada, dok su sjedili u salunu
neki glas je prisao bijeloj kosulji i sugerisao mu " taj tip je okorjeli ubica,
likvidirao je vec sest serifa u teksaskom okrugu...
nemoj se kaciti sa njim... "
" ma jebes strokavog morona ", odgovorio je samouvjereno bijela kosulja,
" ubicu ga i potom otici da se pocastim sladoledom... "
nastupa nekoliko trenutaka tisine
duboke kao kitova utroba,
dok vjetar fijuce kroz
nozdrve, a napetost u zraku postaje
gotovo
opipljiva...
i onda, sijevanje par munjevitih pokreta oko futrole sa revolverom i
sljedece sto saznajemo je
da je tip sa sesirom ipak imao brze reflekse i prvi pogodio,
uslijedila je izvjesna nevjerica u grimasi na licu bijele kosulje,
pogled mu se zakovao za
sunce u zenitu,
" o ne, ovo ne moze biti istina, mora da sve ovo samo, jebiga, sanjam ",
kao da su nam to govorile njegove oci,
a onda se presamitio i
prostro se na zemlju,
i ostao tu
da lezi
nepomican u
prigodnom
oblacicu prasine
sa crvenim
cvijetom u grudima...
kamera je onda presla na damu koja je sokirana ispustila lepezu
i zaplakala u nevjerici dok joj je prilazio ubica sa strokavim sesirom i
grabio je za
ruku i
zatim je grubo odvlacio dolje, u pravcu
motelske
sobe. svi ostali ljudi su skinuli sesire u znak
male paznje prema hrabrosti bijele kosulje a zatim ih
natukli natrag preko usiju i
vratili se svojim picima i svojim zenama i svojim
kancelarijskim stolovima i svojim
idiotskim uzaludnim egzistencijama...
i tako se zavrsio film.
eto kako je zivot ponekad zut ponekad siv,
pomislih.
-
mise en place
- Posts: 439
- Joined: Wed Oct 26, 2005 5:16 pm
- Location: banja luka
za duvla
e covs ,tek pomalo imam snage ili zivaca da citam neke od tvojih stihova ili proze ne znam bas ali bez obzira hvala ti na izrecenim mislima,divne su,odvratne ,nebeske i ovozemaljske...bez obzira super ih je citati eto ,ove prilike i pozdrav od Banjalucanina d.
-
Igla.U.Plastu.Sijena
- Posts: 76
- Joined: Wed Jun 01, 2005 11:21 pm
Big Lebovski...uzmi film, radio ga je Coen..sve će ti se samo rećiVlado_M wrote:Nikad cuo za Big Lebovskog. Ko je taj ? Neki trgovac nekretninama ?
neke lude životne okolnosti dovode do zamjene identiteta..i sad se naš junak Lebovski mora maknuti iz kuglane i sa omiljenog mu šanka..a svojim načinom i filozofijom osvoji svijet (filmsku publiku).vraćam se odmah!