To me po malo zabrinjava. Da li pisati uopšte kad nemaš ništa preterano pametno da pišeš?
Mogu spominjati R., i apsurde koji uz to idu...
Mogu pisati o ljubavi...
Mogu o životu...
Mogu o ničemu posebno...
Sve u svemu besmisao. Ali i poenta čitavog ovog mog ovog pisanija jeste besmisao i kako ga prepoznati, kako ga razumeti.
Kako se odbraniti.
Sad već puno serem, stvarno.
Ali dobro, ovo bar dokazuje da mi nikada nije bilo problematično da napišem pismeni iz srpskog...

Ma šta god i noćas da zapevam, vući će na sevdalinku...
I to neku ljutitu....
Ja sam uvek tražio obične ljude,
koji su živeli obično,
zdravo i normalno,
vezane za zemlju,
za vodu i vazduh,
za zvezde,
za kišu,
za trešnju,
za konja i kera,
za prirodu.
Piše na početku bookleta kompilacije Zvonka Bogdana, i ko god da ga je to napisao, bio je žestoko u pravu...
Ne znam kako upadoh u ovo neko iščašeno raspoloženje. Biće da ima veze sa približavanjem Nove godine ili nekog drugog praznika, i sa tim što mi se pola društva oženilo-ženi, druga polovina šeta decu ili je u drugom stanju, a ono resto što ostade ide u ...
Brutal...
Eh...
Samo obične ljude tražim... Normalne...
I vodu i vazduh i zvezde i njihov odsjaj u očima...
Eh...
Piše mi se nešto noćas, al' se bojim da noćas sve što kažem vući će na sevdalinku, što reče jedan stihoklepac...