Jebeš perike Sonja, sada su ionako u modi androgena a-la-Kraftwerk bića. A i nismo valjda u mJetal fazonu, zar ne?

Đavo za preCednika, i ti fazoni hahaha. Ok, možda je na red došao i glam rock revival (ionako se trenutno samo reciklira prošlost).
Dobro, za trenutak ću se manuti veselih dosetki i posvetiti sivoj stvarnosti. Nema ’leba i seksa od rokenrola na ovim prostorima. Ima samo droge. Aha, tu smo dakle!... E, baš nismo! Strejt sam ko đubre ovih dana. Samo spavam, učim i čitam novine. Dobro, skidam i neku nepoznatu muziku, ali to je nebitno.
Uhvatilo me neko melanholično-euforično raspoloženje u kombinaciji sa emo-tripovima. Mojoj malenoj sestričini nikli prvi zubi... Buljim u nju i osećam nekakvu grižu savesti. Ne znam ni sam zbog čega. Buljim u fotografiju jedne devojke koju dugo nisam video, a ni čuo. Opet ne znam zbog čega.
Trenutno mi odgovara ovakva situacija: širom otvorenih očiju gledam niušta. Bolje nego da kao neki neimenovani osam sati dnevno ljuljam testise u nekoj erkondicioniranoj konzervi.
Sa druge strane, matorci prebacuju mojoj izgubljenoj generaciji koja se truje konzervama i jede stojeći. Ipak, ja iskreno volim velegrad. I, zaista želim da se bavim nečim duhovnijim od jurcanja za kupusom koji ću da kiselim i čuvam u buretu. I mislio sam da mi se dopada svakodnevni život na dugme. Zaista ne čeznem za bilo čim domaćim, unikatnim, već, naprotiv, za serijama sa žigovima garancije i kvaliteta, koji bi mi produžili vreme za čitanje, muziku, šetnje i ljubav. Tragao sam za unutrašnjom, a ne spoljnom toplinom i punoćom. I nisam mogao da znam da će se život na dugme loše primiti na ovom tlu, da će taj život od samog početka biti pokvaren, rasparen, pokraden, i nadasve skup... O, da, preveliku cenu plaćam. Međutim, izlaz nije u tome da svako u svojoj kutiji za šibice nastoji da napravi univerzum. Veliki gradovi jednostavno nisu za to projektovani. Boli me kjurac, sve je to prošlost. Možda.
Možda sutra i bude nešto od mene. Možda sutra i imam da saopštim nešto novo. A možda i nemam.