Miklosiceva 9 - Prica Vlade M. (sa starog foruma)
Moderator: sanela
-
katarinadimedici
- Posts: 430
- Joined: Sat Apr 16, 2005 3:25 am
hehehhe
a sta sam ja svasta rekla...ccc.....
nista od toga! Trebala sam se vec vratiti iz Hong Konga.....razdjeliti pklone, spremiti stvari, pa skoro i zaboraviti da sam uopste i bila!
Trebala sam zavrsiti magisterij i vec uveliko raditi doktorat......Imati svoje pacijente-no nisam ni pocela magisterij a i sama sam pacijent
Trebala sam vec imati svoj stan sa lijepim stvarima....i dobru platu od koje bih redovno placala sve racune, jedan dio stavljala na stednu, i ostalo meni......medjutim nit' imam svoj stan-jedva zadrzah svoju sobu (umalo mi je oduzese )....stvari su mi relativno lijepe...a stednu ni nemam. Oduzeli bi mi je u banci kad bih je otvorila....koliko im love dugujem 
ali rekla sam da cu se prestati drogirati(dopom)....i prestala sam....sace 4mjeseca cistoce
.
ali sve ostalo.....se jos nije desilo.......valjda ce! Mislim ipak sam REKLA da cu ih odraditi-trebalo bi da znaci nesto, to sto sam rekla, i po dva tri puta....zar ne? 
a sta sam ja svasta rekla...ccc.....
nista od toga! Trebala sam se vec vratiti iz Hong Konga.....razdjeliti pklone, spremiti stvari, pa skoro i zaboraviti da sam uopste i bila!
Trebala sam zavrsiti magisterij i vec uveliko raditi doktorat......Imati svoje pacijente-no nisam ni pocela magisterij a i sama sam pacijent
Trebala sam vec imati svoj stan sa lijepim stvarima....i dobru platu od koje bih redovno placala sve racune, jedan dio stavljala na stednu, i ostalo meni......medjutim nit' imam svoj stan-jedva zadrzah svoju sobu (umalo mi je oduzese
)....stvari su mi relativno lijepe...a stednu ni nemam. Oduzeli bi mi je u banci kad bih je otvorila....koliko im love dugujem ali rekla sam da cu se prestati drogirati(dopom)....i prestala sam....sace 4mjeseca cistoce
. ali sve ostalo.....se jos nije desilo.......valjda ce! Mislim ipak sam REKLA da cu ih odraditi-trebalo bi da znaci nesto, to sto sam rekla, i po dva tri puta....zar ne?
Da vidimo jesam li zaboravio pisati ?
... Cika Dule tog dana nije isao na rekreaciju sa nama. Mozda doce nisu smjele da ga puste napolje plaseci se pokusaja bijega, mada, cisto sumnjam da bi Dusan u onakvom stanju mogao da pobjegne Pajketu, sve da ga celavac ganja trceci na rukama... A mozda je Boro samo zelio da izbjegne nemilu scenu kakvih je na klinici prethodnih dana bilo i previse. A mozda su smatrali da bi svjež vazduh i priroda ubili Dusana, visevjekovnog kafanskog lesinara. A mozda su i ocekivali da svakog trena odapne, pa da ga zakopaju u dvoriste klinike, dok ostatak raje iz stacionara i dnevne bolnicew razdragano juri sa loptom. Ko zna ?!...
Bilo kako bilo, bila je to prilicno jadna rekreacija. Jednostavno, falilo nam je ljudi i duha jer je dobar dio ekipe zatocen na vrhu nesrecne bolnice-kule. Sve u svemu, meni je prijala. Rasteretila me je. Oslobodila nervoze i to. A i ubio sam jos par cistih casova, sto je, jebes fa, prava premija. Ne uzimati psihoaktivne supstance – najjebeniji zadatak na svijetu; jebes penjanje na Maunr Everest, jebes olimpijsko zlato u maratonu ili veceru sa bolidom Paris Hilton...
Ali, poslijepodne tog suncanog jedanestog jebenog dana je za pricu. To nikada necu zaboraviti, ponijecu desavanje sa sobom i u vjecna lovista i vazda se smijati... Ne, nije se Dusan povampirio i poceo da sise krv jadnim stanovnicima kuce pakla, ne, nije Kristina odlucila da skine majicu i svima nam pokaze grudi, niti sam ja ubio zvijer u sebi, gladnu narkotika.
Bilo je to pred veceru, taman sto sam odradio spiku 1 na 1 sa dragom doktorkom Nevenkom i lebdio u fotelji u nekom stanju polusna, mastajuci o pravom odmoru u srcu Pacifika sa njom kao licnim terapeutom, maserom duha, tijela i materijalnog produzetka duse... Neba je fizicki bio tu, pored mene, za stolom, ali duh mu je i dalje ostao zarobljen u dimenziji X. Tupo je gledao ispred sebe... Cimer je spavao u sobi, nesto ga je, jebiga, tog dana mucio zub. Nije bilo ni cika Duleta, mozda ga se madam Smrt konacno docepala ili ga je dr Dobrica dobro upucao.
A gdje je bila Kristina ?... Ma, garant se napucavala u svojoj sobi, cesljala i to, cisto da vadi mast muskom dijelu populacije.... Ipak, ubrzo se pojavila, nekih deset minuta pred veceru (19.00). Sa koferima u rukama... Na veceru sa koferima u rukama ?!.... Cak i meni, dokazanom genijalcu i najpametnijem covjeku na svijetu, nista nije bilo jasno. Normalno, sakrio sam se iza shale, ali morao sam izgledati kao riba na suvom – zabezeknuto...
- Hej, Kristina, jaranice, je li to kontas ostatke vecere trpati u kofere za kasnije ? – rekoh, nasmijavsi se zbunjeno.
I ona se nasmijala. Zestoko. Neumjereno, vise nego sto je to shala zahtijevala... Kao da je cula najsmijesniju stvar na planeti. Meni, naivcini, to je mnogo prijalo, naravno...
- Mozda nocu imas zesci apetit, a ? Kad prodje ponoc, ti otvoris kofere i navalis na snicle i pohovani teleci mozak, zar ne ? – nastavio sam u istom fazonu.
- Hahahahahhaha... Ma, nije to... Vlado, zar ne znas da idem kuci ?
- Sta ? Otkud to ? Pojma nemam.. – fakat sam se iznenadio.
- Pustio me Boro na tri dana u Podgoricu. To mu nesto dodje kao proba za normalan zivot... Odoh sad avionom.
- Opa, a da nije carter let ribo ? Avion specijalno za tebe... – opet se nasalih u pokusaju da sakrijem ljubomoru i bijes.
Pa ja sam bio taj koji je juce htio kuci i umjesto avionske karte dobio kao nagradu vreli poljubac u dupe sprave dr Dobrice. A mozda joj muz pobjegao iz zatvora, ili ga pustili na par dana, pa sad hoce da se razvale od seksa... Ona svakako kod Bora ima specijalan tretman.
- Nije. Imam redovan let sad u osam. – rece.
Zatim mi pridje i poljubi me. U obraz... Ostadoh zatecen. Nisam se dosjetio ni da odreagujem donjim dijelom tijela.
- Cuvaj se, curo. – rekoh.
-
- I ti, Vlado...
- Aha... Hoces da ti ponesem kofere ?
- Ne moras. Zamolicu Gorana (tjelohranitelja).
I tako, Kristina lagano ode.. Da budem iskren, bilo mi je prilicno cudo, ali sta, jebiga, ja znam ?!... Da imam u glavi mozak umjesto govana, vjerovatno bih se sada setao ovdje u bijelom mantilu i pacijentima dijelio tablete poput Dede Mraza i sestre stipkao za guze... Ne bih bio to sto jesam. Narkoman. Samoubica.
Kristina je u medjuvremenu sisla na recepciju u prizemlju kucetine. Rekla Neli da joj da 70 Eura za taksi i avionsku kartu, jer, jebesga, treba ici kuci. Zacudo, Nela nije imala pojma za tu odluku velikog maga i bila je zatecena skoro koliko i ja. Valjda... Ili mozda vise. Ili manje... Ali dala joj je repa za avionsku kartu i pozvala taksi i zamolila je da kod kuce bude dobra velika djevojcica. Goran tjelohranitelj, u stilu velikog dzentlmena, odnio joj je kofere do taksija. Mahao joj je dok je odlazila sa glupavim telecim osmjehom na licu.
Tako nas je za vecerom bilo samo dvoje : pisac ovih zajebanih redova i njegov zajebani apetit i Neba biljka. Dusan je vjerovatno ponovo iscezao u svijet strave i uzasa, iz kojeg je jutros izronio, a Ivan se i dalje borio sa zuboboljom... Veceru je posluzivala Sabina. 5 tanjira a 2 covjeka za stolom, morala joj se upaliti lampica u glavi da nesto ne stima.
- Hej, a gdje su ostali ? – pitala me je.
- Ivan je ispao iz stroja veceras, boli ga zub i lezi u sobi. Dusan, kao sto znamo, ne jede meso. On sise krv ljudima u noci punog mjeseca, a Kristina je otisla kuci... – objasnih lucidno.
- Sta ? Kako ? – naglas je razmisljala.
Zatim je otisla na sprat ili medjusprat. Daljnje kretnje joj nisam pratio, posvetio sam se pilecim krilcima. Divno su mirisala. Volim pileca krilca. I jogurt volim uz pileca krilca... Vecera je bila ukusna. Ali je kratko trajala.
Pola sata kasnije stize veliki mag klinike, gospodar nasih dusa... Koracao je sigurno, odajuci karakter pravog vodje, lidera nase sjebane ekipe... Mi smo se tada vec patili na foteljama uz TV program. Mi – Neba i ja.
- Hej.... Hej, Vlado ! – rece mi, ignorisuci Nebojšu. – Gdje su ostali ?
- Koji ostali ?... Mislite na Ivana ?! Eno ga u sobi, jebe ga zub... Dusan je ponovo presao u svijet sjenke, valjda...
- Aha... A gdje je Kristina ? – pomislih garant trik pitanje, hoce da me jebe u mozak zato sto sam juce zelio ici kuci.
- Pa, pustili ste je kuci. – mirno rekoh.
- Sta ? Kako ? Gdje ?
- Ama kazem vam, cura otisla kuci prije pola sata...
Doca zastade par trenutaka valjda porucavajuci moje lice da bi bio siguran da se ponovo ne zajebavam. Onda krenu ka trpezariji, napravi par koraka, okrenu se, ponovo vrati u sobu za boravak. Podboci se i pogleda kroz mene. Usta su mu bila dovoljno otvorena da u njih uleti Kristinin avion npr... a onda se tip odluci i pojuri ka recepciji... A ja skopcah stvari. Bosanac...
Jebote, cura pobjegla... Cura hladno otisla. Elegantno. Mastovito. Sa stilom, gospodski... i lagano se zacenih od smijeha. Cim se oduprijeh prvom naletu, odmah razgulih u sobu da ispricam Ivanu. I on je vristao od smijeha...
Te veceri na klinici nije vrijedilo pravilo da „mir i tisina predstavljaju dio lijecenja“. Dezurno osoblje je bilo postrojeno. Bik Koji Urla je dokazivao svoje impozantne glasovne sposobnosti... Bolnica je gorjela. Psovke. Kletve. Prijetnje.
Kad se sve smirilo Nela je dosla do nas, u dnevni boravak sjela na kauc i pocela plakati . Bila je sva zajapurena u licu, a oci su se otvarale i zatvarale i stezale se i opustale; iz njih su kapale suze, velike kao srce dvogodisnjeg djeteta. Suze su klizile niz obraze a ona ih uklanjala dlanovima. Nekoliko komada joj je ipak promaklo i one su produzile dalje i ubrzo zatim nestajale na krajevima usana. Izvukla je iz dzepa papirnatu maramicu i istresla nos. Onda je prekrila lice sakama i nekoliko trenutaka nije uopste plakala, vec samo kao tiho ridala. Mora da me je cula kako se vrpoljim od neprijatnosti, pa je pokusavala da se obuzda.
Cinilo se na trenutak da je glavni nalet prosao i da ce se uskoro smiriti. Medjutim, onda se uhvatila za stomak i nastavila da place, doduse ne toliko intezivno; sada je, cini se, plakala dosta umjerenije, svjesna mog stupidnog prisustva. Zbunjen do maloumnosti otisao sam do DVD-a i stavio nesto od Vivaldija. Cetiri godisnja doba, mislim. Racunao da ce stari Antonio Toni V. ipak ovladati situacijom i naci nacina da izbezumljenu i uplakanu Nelu vrati u normalu. Medjutim ne: i stari vuk je ovaj put omanuo... Suze su i dalje tekle i lile i tekle i lile i tekle. Tresla se cijelim telom i plakala i plakala i plakala bez kraja, punom silinom. Bilo je to dosta zajebano iskustvo, makar i za mene. Mislim, njene suze naokolo i sve ostalo. Nikada ranije u zivotu nisam vidio nista slicno.
Kasnije, dok sam strpljivo cekao da me flormici pocnu raditi, poceo sam shvatati stvari. Prvo, Nela nije samo Noge, ima i dusu. Drugo, Kristina je pobjegla i to nije dobro. Nije dobro za Nelu, za doktora, za kliniku. Nije dobro za Kristinu. Vise joj nisam zavidio. Sest dana prije mene je dosla. Znaci, izlazi izbezumljena na ulicu sa 17 dana cistoce, prepustena sama sebi... Kolike su joj sanse ?... Odjednom mi se klinika nije napustala, barem te noci. Bilo je toplo. Ivan je ravnomjereno disao. I zvuci motora u daljini... Tama...
... Cika Dule tog dana nije isao na rekreaciju sa nama. Mozda doce nisu smjele da ga puste napolje plaseci se pokusaja bijega, mada, cisto sumnjam da bi Dusan u onakvom stanju mogao da pobjegne Pajketu, sve da ga celavac ganja trceci na rukama... A mozda je Boro samo zelio da izbjegne nemilu scenu kakvih je na klinici prethodnih dana bilo i previse. A mozda su smatrali da bi svjež vazduh i priroda ubili Dusana, visevjekovnog kafanskog lesinara. A mozda su i ocekivali da svakog trena odapne, pa da ga zakopaju u dvoriste klinike, dok ostatak raje iz stacionara i dnevne bolnicew razdragano juri sa loptom. Ko zna ?!...
Bilo kako bilo, bila je to prilicno jadna rekreacija. Jednostavno, falilo nam je ljudi i duha jer je dobar dio ekipe zatocen na vrhu nesrecne bolnice-kule. Sve u svemu, meni je prijala. Rasteretila me je. Oslobodila nervoze i to. A i ubio sam jos par cistih casova, sto je, jebes fa, prava premija. Ne uzimati psihoaktivne supstance – najjebeniji zadatak na svijetu; jebes penjanje na Maunr Everest, jebes olimpijsko zlato u maratonu ili veceru sa bolidom Paris Hilton...
Ali, poslijepodne tog suncanog jedanestog jebenog dana je za pricu. To nikada necu zaboraviti, ponijecu desavanje sa sobom i u vjecna lovista i vazda se smijati... Ne, nije se Dusan povampirio i poceo da sise krv jadnim stanovnicima kuce pakla, ne, nije Kristina odlucila da skine majicu i svima nam pokaze grudi, niti sam ja ubio zvijer u sebi, gladnu narkotika.
Bilo je to pred veceru, taman sto sam odradio spiku 1 na 1 sa dragom doktorkom Nevenkom i lebdio u fotelji u nekom stanju polusna, mastajuci o pravom odmoru u srcu Pacifika sa njom kao licnim terapeutom, maserom duha, tijela i materijalnog produzetka duse... Neba je fizicki bio tu, pored mene, za stolom, ali duh mu je i dalje ostao zarobljen u dimenziji X. Tupo je gledao ispred sebe... Cimer je spavao u sobi, nesto ga je, jebiga, tog dana mucio zub. Nije bilo ni cika Duleta, mozda ga se madam Smrt konacno docepala ili ga je dr Dobrica dobro upucao.
A gdje je bila Kristina ?... Ma, garant se napucavala u svojoj sobi, cesljala i to, cisto da vadi mast muskom dijelu populacije.... Ipak, ubrzo se pojavila, nekih deset minuta pred veceru (19.00). Sa koferima u rukama... Na veceru sa koferima u rukama ?!.... Cak i meni, dokazanom genijalcu i najpametnijem covjeku na svijetu, nista nije bilo jasno. Normalno, sakrio sam se iza shale, ali morao sam izgledati kao riba na suvom – zabezeknuto...
- Hej, Kristina, jaranice, je li to kontas ostatke vecere trpati u kofere za kasnije ? – rekoh, nasmijavsi se zbunjeno.
I ona se nasmijala. Zestoko. Neumjereno, vise nego sto je to shala zahtijevala... Kao da je cula najsmijesniju stvar na planeti. Meni, naivcini, to je mnogo prijalo, naravno...
- Mozda nocu imas zesci apetit, a ? Kad prodje ponoc, ti otvoris kofere i navalis na snicle i pohovani teleci mozak, zar ne ? – nastavio sam u istom fazonu.
- Hahahahahhaha... Ma, nije to... Vlado, zar ne znas da idem kuci ?
- Sta ? Otkud to ? Pojma nemam.. – fakat sam se iznenadio.
- Pustio me Boro na tri dana u Podgoricu. To mu nesto dodje kao proba za normalan zivot... Odoh sad avionom.
- Opa, a da nije carter let ribo ? Avion specijalno za tebe... – opet se nasalih u pokusaju da sakrijem ljubomoru i bijes.
Pa ja sam bio taj koji je juce htio kuci i umjesto avionske karte dobio kao nagradu vreli poljubac u dupe sprave dr Dobrice. A mozda joj muz pobjegao iz zatvora, ili ga pustili na par dana, pa sad hoce da se razvale od seksa... Ona svakako kod Bora ima specijalan tretman.
- Nije. Imam redovan let sad u osam. – rece.
Zatim mi pridje i poljubi me. U obraz... Ostadoh zatecen. Nisam se dosjetio ni da odreagujem donjim dijelom tijela.
- Cuvaj se, curo. – rekoh.
-
- I ti, Vlado...
- Aha... Hoces da ti ponesem kofere ?
- Ne moras. Zamolicu Gorana (tjelohranitelja).
I tako, Kristina lagano ode.. Da budem iskren, bilo mi je prilicno cudo, ali sta, jebiga, ja znam ?!... Da imam u glavi mozak umjesto govana, vjerovatno bih se sada setao ovdje u bijelom mantilu i pacijentima dijelio tablete poput Dede Mraza i sestre stipkao za guze... Ne bih bio to sto jesam. Narkoman. Samoubica.
Kristina je u medjuvremenu sisla na recepciju u prizemlju kucetine. Rekla Neli da joj da 70 Eura za taksi i avionsku kartu, jer, jebesga, treba ici kuci. Zacudo, Nela nije imala pojma za tu odluku velikog maga i bila je zatecena skoro koliko i ja. Valjda... Ili mozda vise. Ili manje... Ali dala joj je repa za avionsku kartu i pozvala taksi i zamolila je da kod kuce bude dobra velika djevojcica. Goran tjelohranitelj, u stilu velikog dzentlmena, odnio joj je kofere do taksija. Mahao joj je dok je odlazila sa glupavim telecim osmjehom na licu.
Tako nas je za vecerom bilo samo dvoje : pisac ovih zajebanih redova i njegov zajebani apetit i Neba biljka. Dusan je vjerovatno ponovo iscezao u svijet strave i uzasa, iz kojeg je jutros izronio, a Ivan se i dalje borio sa zuboboljom... Veceru je posluzivala Sabina. 5 tanjira a 2 covjeka za stolom, morala joj se upaliti lampica u glavi da nesto ne stima.
- Hej, a gdje su ostali ? – pitala me je.
- Ivan je ispao iz stroja veceras, boli ga zub i lezi u sobi. Dusan, kao sto znamo, ne jede meso. On sise krv ljudima u noci punog mjeseca, a Kristina je otisla kuci... – objasnih lucidno.
- Sta ? Kako ? – naglas je razmisljala.
Zatim je otisla na sprat ili medjusprat. Daljnje kretnje joj nisam pratio, posvetio sam se pilecim krilcima. Divno su mirisala. Volim pileca krilca. I jogurt volim uz pileca krilca... Vecera je bila ukusna. Ali je kratko trajala.
Pola sata kasnije stize veliki mag klinike, gospodar nasih dusa... Koracao je sigurno, odajuci karakter pravog vodje, lidera nase sjebane ekipe... Mi smo se tada vec patili na foteljama uz TV program. Mi – Neba i ja.
- Hej.... Hej, Vlado ! – rece mi, ignorisuci Nebojšu. – Gdje su ostali ?
- Koji ostali ?... Mislite na Ivana ?! Eno ga u sobi, jebe ga zub... Dusan je ponovo presao u svijet sjenke, valjda...
- Aha... A gdje je Kristina ? – pomislih garant trik pitanje, hoce da me jebe u mozak zato sto sam juce zelio ici kuci.
- Pa, pustili ste je kuci. – mirno rekoh.
- Sta ? Kako ? Gdje ?
- Ama kazem vam, cura otisla kuci prije pola sata...
Doca zastade par trenutaka valjda porucavajuci moje lice da bi bio siguran da se ponovo ne zajebavam. Onda krenu ka trpezariji, napravi par koraka, okrenu se, ponovo vrati u sobu za boravak. Podboci se i pogleda kroz mene. Usta su mu bila dovoljno otvorena da u njih uleti Kristinin avion npr... a onda se tip odluci i pojuri ka recepciji... A ja skopcah stvari. Bosanac...
Jebote, cura pobjegla... Cura hladno otisla. Elegantno. Mastovito. Sa stilom, gospodski... i lagano se zacenih od smijeha. Cim se oduprijeh prvom naletu, odmah razgulih u sobu da ispricam Ivanu. I on je vristao od smijeha...
Te veceri na klinici nije vrijedilo pravilo da „mir i tisina predstavljaju dio lijecenja“. Dezurno osoblje je bilo postrojeno. Bik Koji Urla je dokazivao svoje impozantne glasovne sposobnosti... Bolnica je gorjela. Psovke. Kletve. Prijetnje.
Kad se sve smirilo Nela je dosla do nas, u dnevni boravak sjela na kauc i pocela plakati . Bila je sva zajapurena u licu, a oci su se otvarale i zatvarale i stezale se i opustale; iz njih su kapale suze, velike kao srce dvogodisnjeg djeteta. Suze su klizile niz obraze a ona ih uklanjala dlanovima. Nekoliko komada joj je ipak promaklo i one su produzile dalje i ubrzo zatim nestajale na krajevima usana. Izvukla je iz dzepa papirnatu maramicu i istresla nos. Onda je prekrila lice sakama i nekoliko trenutaka nije uopste plakala, vec samo kao tiho ridala. Mora da me je cula kako se vrpoljim od neprijatnosti, pa je pokusavala da se obuzda.
Cinilo se na trenutak da je glavni nalet prosao i da ce se uskoro smiriti. Medjutim, onda se uhvatila za stomak i nastavila da place, doduse ne toliko intezivno; sada je, cini se, plakala dosta umjerenije, svjesna mog stupidnog prisustva. Zbunjen do maloumnosti otisao sam do DVD-a i stavio nesto od Vivaldija. Cetiri godisnja doba, mislim. Racunao da ce stari Antonio Toni V. ipak ovladati situacijom i naci nacina da izbezumljenu i uplakanu Nelu vrati u normalu. Medjutim ne: i stari vuk je ovaj put omanuo... Suze su i dalje tekle i lile i tekle i lile i tekle. Tresla se cijelim telom i plakala i plakala i plakala bez kraja, punom silinom. Bilo je to dosta zajebano iskustvo, makar i za mene. Mislim, njene suze naokolo i sve ostalo. Nikada ranije u zivotu nisam vidio nista slicno.
Kasnije, dok sam strpljivo cekao da me flormici pocnu raditi, poceo sam shvatati stvari. Prvo, Nela nije samo Noge, ima i dusu. Drugo, Kristina je pobjegla i to nije dobro. Nije dobro za Nelu, za doktora, za kliniku. Nije dobro za Kristinu. Vise joj nisam zavidio. Sest dana prije mene je dosla. Znaci, izlazi izbezumljena na ulicu sa 17 dana cistoce, prepustena sama sebi... Kolike su joj sanse ?... Odjednom mi se klinika nije napustala, barem te noci. Bilo je toplo. Ivan je ravnomjereno disao. I zvuci motora u daljini... Tama...
-
narcohimno
Re: Miklosiceva 9 - Prica Vlade M. (sa starog foruma)
rekoh,da izvadim ovu pricu iz prasine...mnogi od vas "novih"nisu procitali ovaj biser...
-
miratesman
- Posts: 126
- Joined: Sat Dec 01, 2007 12:30 pm
- Location: Srbija
Re: Miklosiceva 9 - Prica Vlade M. (sa starog foruma)
E moj Vlado,ja sam kao majka-saradnik u lecenju na toj klinici bila skoro 2 meseca,a zatim intezivno 2 godine odlazila.Videla sam na sta ste sve spremni i pored kontrole i svega sto se tamo preduzima.Na moju srecu-nesrecu,cerka je "uspela" a sin je pak zavrsio u Komunu gde se i sada nalazi.Kada je dolazio na zadnji vikend pre 2 meseca rekao mi je : "Koja sam budala bio da nisam poslusao Dr.Boru i Dr.Nastasica" Samo to.
Svejedno ,svodi se na isto.Klinika me kostala citavo bogatstvo,a rezultat nije ocekivan,ali sada sam shvatila da sam bila izmanipulisana.On nije zeleo da se leci,samo me je zloupotrebio.Novac sam bacila-bolje da sam na oltar dala.
Svejedno ,svodi se na isto.Klinika me kostala citavo bogatstvo,a rezultat nije ocekivan,ali sada sam shvatila da sam bila izmanipulisana.On nije zeleo da se leci,samo me je zloupotrebio.Novac sam bacila-bolje da sam na oltar dala.
BUDALE I PAMETNI LJUDI JEDNAKO SU BEZAZLENI.NAJOPASNIJI SU POLULUDI I POLUMUDRI
Re: Miklosiceva 9 - Prica Vlade M. (sa starog foruma)
Ne mora znaciti da nije zelio. Mozda jednostavno lijecenje nije islo... Sjecam se da sam ja tamo otisao sa zeljom da jednom zauvijek zavrsim sa dopom. Mjesec dana kasnije - razmisljao sam drugacije (a da toga nisam bio ni svjestan)... Pocinje samoobmanom. Nastavlja se obmanom. Pa ulicom...On nije zeleo da se leci,samo me je zloupotrebio.
Meni je krivo sto sam ovdje koristio prava imena, nisam trebao. I mislim da je klinika preskupa. U ovom poslu, tesko je postici visok procenat uspjesnosti lijecenja. Zato je bolje placati nizu cijenu.
Da danas nastavim pisati, mnogo toga bi bilo drugacije.
Re: Miklosiceva 9 - Prica Vlade M. (sa starog foruma)
Mozda si pogresio ako si stavio prava imena pacijenata, za ove druge nisi ni malo pogresio. Govno treba nazvati govnom...
SAMO CEO ŽIVOT...
Re: Miklosiceva 9 - Prica Vlade M. (sa starog foruma)
Ovo definitivno treba pretociti u knjigu.......samo jedna stvar mi nije jasna.......ti si Vlado koliko sam uspeo da zakljucim inteligentan covek..........kako to da i posle toliko vremena ti i dalje vodis bitku sa demonima?.....ili ti je sve ovo preslo u naviku........
cucla cucla cuclica
Re: Miklosiceva 9 - Prica Vlade M. (sa starog foruma)
Sale, u pravu si.
Adame, ne bih se slozio sa tobom u tvrdnji da sam ja inteligentan i to... Postoje i dokazi za to pohranjeni negdje u Miklosicevoj. Briljirao sam na IQ testu, svi su dobili normalne patike za rekreaciju sa pertlama, jedino ja na lijepljenje...
Bilo kako bilo, biti inteligentan ne znaci da ces se lakse iscupati iz smrada narkomanije.
Adame, ne bih se slozio sa tobom u tvrdnji da sam ja inteligentan i to... Postoje i dokazi za to pohranjeni negdje u Miklosicevoj. Briljirao sam na IQ testu, svi su dobili normalne patike za rekreaciju sa pertlama, jedino ja na lijepljenje...
Bilo kako bilo, biti inteligentan ne znaci da ces se lakse iscupati iz smrada narkomanije.