poštujem tvoje mišljenje Sanela,vidiš ima tu istine sad kad sam razmislila.....kao ono,pa mogu i ja malo da se zezam pa ću biti ovakakv.......lijepo je naučiti nešto novo....ipak sam ja imala 30g. i bila sam daleko zrelija kada sam slušala prva svjedočanstva i meni su jako pomogla.sanela wrote:Zavisi za koga. Vrlo je lako da dijete, tinejdžer u toj osobi vidi uzora, pa dobiješ kontra efekat.Modesty wrote:Po meni su "moćna" uživo rađena svjedočanstva biših ovisnika.normallife1 wrote:na koji nacin objasnit nekome da to nevalja, jos u tim godinama?
neznam, tesko... pokusavam se sjetiti sebe i tih svojih pocetaka, grozno!
sa 16 godina sam uzeo prvi put heroin, svidjelo mi se, jako mi se svidjelo. meni nitko nije mogao objasnit da to nevalja, ustvari ja sam to znao, ali glavni problem je bio taj sta smo od strucnih ljudi slusali price tipa, uzmes jednom i odmah si ovisan!
po meni je to bio glavni problem u tom pristupu prevencije. s druge strane tek sam bio poceo izlazit, bio sam okruzen straijim drustvom koje je to konzumiralo vec par godina, bili su glavni, imali su najbolje cure, najbolju odjecu, najbolje....itd.
i sad usporedim ja onako zelen sa 16 godina to sa onim pricama od ljudi koji su nam dolazili u skolu drzat predavanja, njihovo poimanje narkomana je bio momak u portunu sa spricom u ruci, prljav, jadan...
mladi ljudi kad pocnu s time misle da se nikad oni nece navuc, kad prvi put probas bude ti super, ali nakon toga kad samo pomislis na to dize ti se zeludac. nakon prvog puta prode nekih mjesec dana do drugog i tako prvu godinu uzmes nekih 4-5puta. (ovo je iskustvo mojih prijatelja i mene ). vec druga godina pocne tu i tamo za vikend, jos nisi navucen. tako to lagano pocne da se taj razmak izmedu pucanja lagano smanjuje, to je glavni razlog zablude:"ja se nemogu navuc, to se dogada nekom drugom, pa nisam glup". meni je trebalo 2-3mjeseca uzimanja vise-manje svaki dan da se navucem. iglu nikad nisam koristio, valjda je to sreca.
u mom slucaju cijelo moje drustvo je zavrsilo po komunama, oni koji su se vratili su se upropastili gore nego sta su ikad bili...
ja sam imao srecu u roditeljima koji su bili uz mene, dali su sve od sebe, zabrijao sam da mi je fakultet neka vrsta komune i koliko toliko uspio. evo danas privodim faks kraju, do ljeta bi trebao biti gotov, ali!!!!
na subutexu sam, bojim se kako ce se stvari dalje odvijati, sta radi mladenacke nepromisljenosti sam si upropastio zivot, premda mi svi doktori kazu da je moj uspjeh sa socijalizacijom i fakultetom primjer svima.
opterecuje me to sta znam da sada kroz kratko vrijeme moram odbaciti sve te medikamente, a bojim se kako cu funkcionirati bez toga. lako je pricat nekome tko to nije probao, budi jak, pretrpi i ostavi se svega, zivi normalan zivot!!
to bas i nije tako jednostavno, ima istine u onom jednom narkoman uvjek narkoman, pa to je kronicna recidivirajuca bolest mozga. ja sam svjestan da srece u zivotu sa tim nema, ali mozak je stradao posteno.
svjestan sam da me ceka dobar posao, sretan zivot, ali tesko je, a jos sam se ja kao dobro izvukao.
jednom mi je moja doktorica rekla: "heroin pruza osjecaj zadovoljstva, ali time silujes mozak, kad odlucis s time prestat moras biti spreman pretrpit 10 do 100puta vise muke i uzasa u glavi nego sta si imao zadovoljstva u tome sta si to uzimao"
e ljudi imala je pravo.! opet gledam danas pozitivno na zivot, opet znam da imam jedno ogromno iskustvo i idem dalje, uostalom zivot je borba. zahvaljujem svakim danom bogu sta mi je u svoj toj agoniji, bunilu opet ostao mali dio zdravog razuma da mi je najvaznije bilo zavrsit fakultet, znao sam da ce mi biti tesko i sa skolom, ali sam znao kako bi mi tek bilo da sam zavrsio kao klosar. treba se borit!!!
po mome gledanju na te stvari sta se prevencije tice mislim da je najvaznije radit prevenciju u ranoj dobi dok djeca jos ne zapadnu u to drustvo, kad se vec najdes u tom drustvu u tim godinama tada vec sve ovisi o osobi i njenim stavovima prema tome, zato je bitno na sto bolji nacin upoznat djecu negdje pred kraj osnovne skole sa raznim iskustvima ljudi koji su zapali u to da se uvjere da nema toga tko pocne po tome a da se izvuce bez posljedica.
mislim da je pogresno to sta uvjek kada su dolazili u skolu pricat o tome, uvjek bi dosao neki momak koji je zapao u pakao droge, zavrsio na cesti, krao, a sada je u komuni pred kraj programa i kao ok.
onda klinci pocnu izlazit, upoznaju ekipu koja se vec godinama drogira, imaju para... oni su njima "bogovi" u tim godinama i vide da stvari nisu bas tako crno-bijele kako im se pricalo u skoli, mislim da se trebaju upoznat sa raznim iskustvima, pa da tada vide da svaka situacija ma koliko razlicita bila vodi neminovno prema bolesti ovisnosti.
vazno je jos(naravno to je samo moje misljenje) ne zavaravati djecu da ce ako puse travu postati ovisnici... treba im dati do znanja, objasniti da su veliki izgledi ako pocnu pusiti travu prijeci na teze droge, ali to nije pravilo i to im treba objasniti. najgori su ti mitovi, onda kad se mlad zelen suocis s tim vidis da to nema veze s onim sta su te ucili, a onda mislis da je sve to bila laz i zabluda te da stariji pojma nemaju.
onda nakon par godina kad postanes ovisnik tek tada skuzis, je dobro su nas upozoravali, al tada bude kasno.
jako je vazno upoznat mlade ljude sa iskustvima ljudi koji su se uspili izvuc iz toga i koji danas vode "normalan zivot" uvjek kada neki "bivsi" ovisnik prica svoje iskustvo uvjek je to stereotipna prica, prosao je pakao, a sada je kao sve ok.
TU JE PROBLEM, NIJE SVE OK! MISLIM DA BI VEC JEDNOM SE TREBALO POCET PRICAT O TOME KOLIKI JE PROBLEM TA PSIHICKA KRIZA ZBOG KOJE SE APSTINENCIJA UVJEK PREKIDA. Kad bi fizicka kriza bila najveci problem ovisnika uopce nebi bilo. psihicka kriza je problematicna, ona nastupa kad i fizicka, samo sta fizicka traje do 10 dana, a psihicka traje jos godinama. treba ispricat kako je tesko ostat u apstinenciji u takvim situacijama, jako se tesko borit s time, to je ono sta ljudi koji to nisu probali nemogu razumjet. kada bi ljudi razumjeli psihicku krizu vjerujem da bi se prestalo narkomane ovako osudivat. eti toliko.
pozdravljam akciju, mozete se slobodno obratiti glede bilo kakvih pitanja.
kada bi svojim iskustvom uspio odvratit i jednu jedinu osobu od toga smatrao bih se junakom!
Ovo što normallife kaže, osoba prošla pakao i sad dođe u školu da djeci priča kako je to loše, a on lijepo obučen, fino izgleda, izliječen i još njima doveden da priča o svom strašnom životu. Pa glavni! Djeca čuju samo ono što žele, dijelove koji im se ne sviđaju zanemare i pomisle kako i oni to mogu probati... Prevencija je veoma kompleksna i da bi je mogao dobro raditi moraš dobro poznavati psihologiju ličnost i razvojnu psihologiju kako bi znao kako, šta i kada raditi. Ja sam protiv svjedočansatava u školama. Te priče su dobre za roditelje, ali za djecu nikako. I to nije samo moje mišljenje, nego je i davno prevaziđen način prevencije u većini svjetskih zemalja.
Cokić za Sanelu i sve ljude dobre volje
