Pravo da ti kazem doVla, kod mene se malo pomalo strasti stishavaju, cela situacija koja je do pre nedelju dana lichila na neki vashar ili sabor trubacha u Guchi (koja pochinje uzgred 10. avgusta) polako ulazi u neke normalne tokove "normalnog" zivota...

Joe je super, ima 15 meseci, 11 kg, obdanishte, vidja tatu sredom i subotom, uziva u mazenju i pazenju... zaista gotivan klinac, ne shto je pljunuta slika mene, nego shto je dobrica pitoma...
Zaista je rano i razmishljati o ponovnom dobrovoljnom odlasku u okove mrachnog zivota... ups! brachnog... tako da ne znam nishta na tu temu...
Implant se dosta dobro prilagodio svom novom telu... i sad kao i svaki parazitski oblik zivota ispushta sokove u svog domacina. Ovoga puta ga je doca smestio malo dublje nego onaj drugi shto ga je samo nezno smestio ispod koze... (citaj: ovaj kasapin mi je pocepao unutrashnje organe do bubrega gurajuci filter cigare... covek je kopao i kopao, ko da je neki rudnik nashao...) I ko za onu stvar, od dana ugradnje sledecih 10, do skidanja konaca, napolju je bila ona paklena vrucina... onih 450 stepeni. A ja sa rupom u stomaku nesmem ni da mrdnem... pa sam se bio bash ulenjio... namakao sam i jedanaesti kg telesne tezine za ovih 3 meseca i neshto jache dana. I tako...
Lako je prutu da se sokoli, dok bije decu njega ne boli.