
Vec se dugo vremena pitam kada cu vise lupiti u ono dno dna, koje ti ogadi heroin za sva vremena. Skoro sam pocela vjerovati da za mene to dno ne postoji, ali sam se na srecu ili nesrecu prevarila. Na srecu jer sam ga nasla, a na nesrecu jer me djavo uopce tjerao da ga trazim. Imala sam jedno jako, jako lose iskustvo. 2 moja "prijatelja" koje me sram kada me pozdrave na cesti, a zabijali smo se par puta zajedno, su mi priredili nesto sto nikada ne zelim zaboraviti. Kazu nikad, ne reci nikad, ali ja mogu reci da sam uvjerena da na dop necu vise misliti niti ga uzeti. Sta se desilo? Bila sam kod jednog od njih i izvrnula se., a kada sam dosla k sebi oni su me u polu sali uvjeravali da su me sevili i pricali mi sta su mi radili. Naj strasnije je to sto se to i moglo desiti jer se ja nicega ne sjecam. Odvratan osjecaj ljudi, odvratan... Sama pomisao na to sta se moglo desiti i sta se koliko ja znam tj. ne znam mozda i desilo, me dovodi do ocaja... Nikada to ne zelim zaboraviti, koliko god to odvratno bilo, ovo je moje dno, nakon skoro 8 godina zabijanja i brijanja po dopu konacno je stiglo i hvala Bogu vise!
Osim toga, imam super posao, uzivam u ljetu, druzim se sa jednim dobrim deckom ( koji me vidio tu vecer u onom stanju nakon sto sam dosla k sebi i osjetio totalno gadjenje - sto je jos vise zapecatilo to moje dno ) koji o dopu niti o tome sta sam radila nema pojma.. Ljeto je, predivno je, sretna sam, sevim se kao luda i svrsavam sve u 16

Evo, osjecala sam da ovo moram podijeliti sa vama. Ostajte mi dobro i zelim vam (onima koji to jos nisu ) da sto prije nadjete i vi svoje dno i da ono bude mekano koliko je to moguce, a opet ne pre meko da ga nikada ne zaboravite!
pozdrav iz Rijeke