ELEGIJA
Zasto se meni javljas tajno
Kada mi dusa tiho sniva?
I zasto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?
Zasto me kroz noc stanes zvati,
I sta ti jadno srce iste?
Ta ja ti nemam nista dati,
O, ja sam pusto pepeliste.
Sve sto sam imo ja sam dao,
Nevjerno hladna ljubavi moje, -
Sve sto sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duse svoje.
Pa zasto meni stupas snova,
Sta trazis ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Sto nekad na te ruze baca.
Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sam ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi dusa ne izdane.
Aleksa Santic
malo poezije ne steti?
Moderator: sanela
-
beendemiurglike
- Posts: 76
- Joined: Sat Mar 11, 2006 3:32 pm
SUNCANI HRISTOS
Ni zivot ni smrt ne pripada meni
Ja sam tek onaj koji je u sjeni
Onog što u vremenu se
Ovremeni
Ovdje je prisutan onaj
Kome zavidješe crni zakinici
Objesiše ga u šesti cas onog dana
Pred njegovim cudom zanijemiše zreci i
vojnici
Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta
Raširivši ruke od prsta do prsta
On pobijedi
Smrt
Smrt ga trazaše al ne nadje ništa
Ne nadje ni meso ni kosti ni krvi
Osta joj samo obris znameni i prvi
Put za nešto smrt zube nije imala
Gle kako sad bezglavo skace
Place i rida ocajna
I mala
Ni zivot ni smrt ne pripada meni
Ja sam samo onaj koji je u sjeni
Onog sto mu smrt ne mogaše ništa
Onog što pretoci se u stub
Suncani
Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni
Iz zatoka tvari iz te tvarne muke
U ona daleka suncana pocivališta
Pruza Ruke
Mak Dizdar
Ni zivot ni smrt ne pripada meni
Ja sam tek onaj koji je u sjeni
Onog što u vremenu se
Ovremeni
Ovdje je prisutan onaj
Kome zavidješe crni zakinici
Objesiše ga u šesti cas onog dana
Pred njegovim cudom zanijemiše zreci i
vojnici
Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta
Raširivši ruke od prsta do prsta
On pobijedi
Smrt
Smrt ga trazaše al ne nadje ništa
Ne nadje ni meso ni kosti ni krvi
Osta joj samo obris znameni i prvi
Put za nešto smrt zube nije imala
Gle kako sad bezglavo skace
Place i rida ocajna
I mala
Ni zivot ni smrt ne pripada meni
Ja sam samo onaj koji je u sjeni
Onog sto mu smrt ne mogaše ništa
Onog što pretoci se u stub
Suncani
Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni
Iz zatoka tvari iz te tvarne muke
U ona daleka suncana pocivališta
Pruza Ruke
Mak Dizdar
-
beendemiurglike
- Posts: 76
- Joined: Sat Mar 11, 2006 3:32 pm
Pismo Azri
Kad god sam razmisljao o svom zivotu, kad god sam pokusao u cjelini sabrati svoj boravak na svijetu, dogadjalo mi se isto: sve sto sam pamtio, sve sto je ispunjavalo moje dane i godine, curilo mi je izmedju prstiju koji su ostajali cisti i suhi. Curilo kao pijesak. Stari su naucavali da je bilo jednom zlatno doba, da je nakon njega doslo broncano, a onda, s ljudima ili za ljude, zeljezno doba. Ja, po svemu sto vidim, zivim u dobu pijeska, u dobu ciste sadasnjosti sastavljene od sitnica, od najcistijih cestica koje ne odrazavaju i ne pamte, u kojima se ne moze ostaviti trag i koje se ne mogu upamtiti jer ni one ne ostavljaju trag. Naprosto pijesak. Svaka inventura mog zivota prije tebe davala je isti rezultat: mnogo sitnica, bezbroj pjescanih cestica koje se ne mogu povezati u bilo kakav oblik i u kojima ne mogu prepoznati ni sebe ni stvarnost jer u njima nema i ne moze biti oblika.
Onda si dosla ti i s tobom jedno sasvim novo osjecanje, mozda cak jedno drugacije iskustvo. Ne znam kako bih to nazvao, ne znam to ni opisati, ali je valjda (nadam se) i kod tebe tako pa ti ne moram ni objasnjavati. Naprosto, bilo je u svemu tome stvarnosti, bilo je trenutaka u kojima sam istovremeno osjecao i znao da se nesto zaista dogadja i zaista meni, da imam, i u sebi i objektivno, nesto oko cega se mogu okupiti moja sjecanja, moje zelje, moja osjecanja i moje misli. Ako bih smio posegnuti za jednom izlizanom metaforom, rekao bih da je nasa ljubav kao klepsidra u koju se moj pijesak mogao usuti i tako bar izvana dobiti oblik, mjeru, razlog. Zato mi ono nase znaci tako mnogo i zato ovaj pokusaj i zato nada da ces naci ovo pismo, zato molba da dodjes i da ga nadjes.
Odlazim jer si me ti zamolila da odem i tu je sve sasvim jasno i sasvim je u redu. Svi razlozi za to su, medjutim, posve krivi i zbog njih stvari ne mogu biti u redu. U nama i medju nama nema razloga za tvoju molbu i za moj odlazak. Ti si to trazila zbog tupe premorenosti svakodnevnicom koja se rasipa iz ocajnicke potrebe da se nesto promijeni pa makat ovo i ovako, iz glupe nade da ce se zivot lakse podnositi ako se nesto u njemu stalno mijenja. Zamolila si me da odem iz razloga koji su sasvim vanjski, koji s nama nemaju doslovno nista. To su krivi razlozi na koje ne smijem pristati, a ja eto pristajem i odlazim. To nije u redu, a upravo to mi se dogadja oduvijek i u svemu. I pogotovo nije u redu sto ne osjecam ocajanje, bol, bijes... Samo tupo pristajanje i blaga, jedva jasna potreba da razumijem i mozda objasnim.
Dzevad Karahasan
Kad god sam razmisljao o svom zivotu, kad god sam pokusao u cjelini sabrati svoj boravak na svijetu, dogadjalo mi se isto: sve sto sam pamtio, sve sto je ispunjavalo moje dane i godine, curilo mi je izmedju prstiju koji su ostajali cisti i suhi. Curilo kao pijesak. Stari su naucavali da je bilo jednom zlatno doba, da je nakon njega doslo broncano, a onda, s ljudima ili za ljude, zeljezno doba. Ja, po svemu sto vidim, zivim u dobu pijeska, u dobu ciste sadasnjosti sastavljene od sitnica, od najcistijih cestica koje ne odrazavaju i ne pamte, u kojima se ne moze ostaviti trag i koje se ne mogu upamtiti jer ni one ne ostavljaju trag. Naprosto pijesak. Svaka inventura mog zivota prije tebe davala je isti rezultat: mnogo sitnica, bezbroj pjescanih cestica koje se ne mogu povezati u bilo kakav oblik i u kojima ne mogu prepoznati ni sebe ni stvarnost jer u njima nema i ne moze biti oblika.
Onda si dosla ti i s tobom jedno sasvim novo osjecanje, mozda cak jedno drugacije iskustvo. Ne znam kako bih to nazvao, ne znam to ni opisati, ali je valjda (nadam se) i kod tebe tako pa ti ne moram ni objasnjavati. Naprosto, bilo je u svemu tome stvarnosti, bilo je trenutaka u kojima sam istovremeno osjecao i znao da se nesto zaista dogadja i zaista meni, da imam, i u sebi i objektivno, nesto oko cega se mogu okupiti moja sjecanja, moje zelje, moja osjecanja i moje misli. Ako bih smio posegnuti za jednom izlizanom metaforom, rekao bih da je nasa ljubav kao klepsidra u koju se moj pijesak mogao usuti i tako bar izvana dobiti oblik, mjeru, razlog. Zato mi ono nase znaci tako mnogo i zato ovaj pokusaj i zato nada da ces naci ovo pismo, zato molba da dodjes i da ga nadjes.
Odlazim jer si me ti zamolila da odem i tu je sve sasvim jasno i sasvim je u redu. Svi razlozi za to su, medjutim, posve krivi i zbog njih stvari ne mogu biti u redu. U nama i medju nama nema razloga za tvoju molbu i za moj odlazak. Ti si to trazila zbog tupe premorenosti svakodnevnicom koja se rasipa iz ocajnicke potrebe da se nesto promijeni pa makat ovo i ovako, iz glupe nade da ce se zivot lakse podnositi ako se nesto u njemu stalno mijenja. Zamolila si me da odem iz razloga koji su sasvim vanjski, koji s nama nemaju doslovno nista. To su krivi razlozi na koje ne smijem pristati, a ja eto pristajem i odlazim. To nije u redu, a upravo to mi se dogadja oduvijek i u svemu. I pogotovo nije u redu sto ne osjecam ocajanje, bol, bijes... Samo tupo pristajanje i blaga, jedva jasna potreba da razumijem i mozda objasnim.
Dzevad Karahasan
-
beendemiurglike
- Posts: 76
- Joined: Sat Mar 11, 2006 3:32 pm
Pismo Faruku
Ovo je, dragi prijatelju, ono sto sam zapisala dokazujuci sebi da si postojao, da sam postojala, da smo se jednom sreli i voljeli. Ne mogu dalje jer nema svjetlosti za pisanje, a ni ja nemam snage niti sta vise razumijem. Ne mislim, ne pitam se, ne razumijem, samo blago tugujem i ceznem, pa mi je lijepo. Ne znam jasno kad je dan a kad noc, vec dugo ne osjecam glad ni studen, sva sam sasvim unutra, tako tiha i blaga. Prvi put se zaista sebi dopadam i zadovoljna sam sobom.
Od polovine novembra stanujem u podrumu. Tada su pocele jake studeni koje se ne bi mogle podnijeti u nasem stanu, ovako potpuno razvaljenom, pa sam morala urediti nas pregradak podruma, snijeti lezaj i pokusati da ovdje uredim nesto nalik na zivot. (Samo je nocu jezivo jer nemam svijeca ni ulja za uljanicu, tako da se mrak uvlaci u mene; preko dana je sasvim dobro, ako je dan svijetao u podrumu je blago sivo svjetlo - upravo za tebe.)
Rijetko odavde izlazim jer nemam snage. A nemam ni razloga - veoma rijetko se u gradu moze kupiti nesto za pojesti, ogrijev mi ne treba, nemam koga posjetiti, nemam nekoga s kim bih jako zeljela razgovarati. Nas mi starac svakodnevno navrati da mi donese nesto za pojesti, da me ubjeduje da stanujem s njim i njegovima, da me malo razgovori. Da imam hrane ili maraka uselila bih kod njih jer bi to bilo dobro i za njih i za mene. Ovako ne mogu, predugo ovo traje i prevelika je nevolja pa se niko vise nikom ne raduje. Oni jos uvijek imaju ponesto za jesti pa bi moj boravak kod njih bio neprijatan i za njih i za mene - osjecali bi se obaveznima nuditi me kad jedu i ja bih se osjecala obaveznom svaki put odbiti, a ni njima ni meni nije do toga sto radimo, naprotiv. Ne treba provjeravati dobrotu ljudi koji su zaista dobri.
Ipak nemam onoliko osame koliko bi mi prijalo i koliko bih voljela imati jer je podrum precesto pun. A inace, kad se manje puca, sama sam i, ovako utopljena u perini, snatrim, drijemam, spavam, radim sto me volja. Sve u svemu, lijepo mi je i ne znam nekoga s kim bih se mijenjala za sudbinu. Ti to znas, prijatelju moj, znas barem onoliko koliko ja znam, kako je tebi dok trazis neko mjesto koje bi moglo biti i tvoje, bar toliko da s njega mozes otici. Zato se necu truditi da ti objasnim, da ti na primjerima pokazem koliko mi je i kako lijepo.
Sve je prekrasno okrupnjalo, osim mene koja sam se malo smanjila. Nema vise jutra, dana, sumraka, noci, nema vise ni ponedjeljka, utorka... Tu je vrijeme, naprosto vrijeme, i to sve i posve moje vrijeme. Tako je i sa svijetom, tako je sa svim. Ona me je, vanjska, stvarnost, iscjepkana na oblike i komadice, posve napustila, tako da mi je sve ostalo sasvim unutrasnje i moje.
Dzevad Karahasan
Ovo je, dragi prijatelju, ono sto sam zapisala dokazujuci sebi da si postojao, da sam postojala, da smo se jednom sreli i voljeli. Ne mogu dalje jer nema svjetlosti za pisanje, a ni ja nemam snage niti sta vise razumijem. Ne mislim, ne pitam se, ne razumijem, samo blago tugujem i ceznem, pa mi je lijepo. Ne znam jasno kad je dan a kad noc, vec dugo ne osjecam glad ni studen, sva sam sasvim unutra, tako tiha i blaga. Prvi put se zaista sebi dopadam i zadovoljna sam sobom.
Od polovine novembra stanujem u podrumu. Tada su pocele jake studeni koje se ne bi mogle podnijeti u nasem stanu, ovako potpuno razvaljenom, pa sam morala urediti nas pregradak podruma, snijeti lezaj i pokusati da ovdje uredim nesto nalik na zivot. (Samo je nocu jezivo jer nemam svijeca ni ulja za uljanicu, tako da se mrak uvlaci u mene; preko dana je sasvim dobro, ako je dan svijetao u podrumu je blago sivo svjetlo - upravo za tebe.)
Rijetko odavde izlazim jer nemam snage. A nemam ni razloga - veoma rijetko se u gradu moze kupiti nesto za pojesti, ogrijev mi ne treba, nemam koga posjetiti, nemam nekoga s kim bih jako zeljela razgovarati. Nas mi starac svakodnevno navrati da mi donese nesto za pojesti, da me ubjeduje da stanujem s njim i njegovima, da me malo razgovori. Da imam hrane ili maraka uselila bih kod njih jer bi to bilo dobro i za njih i za mene. Ovako ne mogu, predugo ovo traje i prevelika je nevolja pa se niko vise nikom ne raduje. Oni jos uvijek imaju ponesto za jesti pa bi moj boravak kod njih bio neprijatan i za njih i za mene - osjecali bi se obaveznima nuditi me kad jedu i ja bih se osjecala obaveznom svaki put odbiti, a ni njima ni meni nije do toga sto radimo, naprotiv. Ne treba provjeravati dobrotu ljudi koji su zaista dobri.
Ipak nemam onoliko osame koliko bi mi prijalo i koliko bih voljela imati jer je podrum precesto pun. A inace, kad se manje puca, sama sam i, ovako utopljena u perini, snatrim, drijemam, spavam, radim sto me volja. Sve u svemu, lijepo mi je i ne znam nekoga s kim bih se mijenjala za sudbinu. Ti to znas, prijatelju moj, znas barem onoliko koliko ja znam, kako je tebi dok trazis neko mjesto koje bi moglo biti i tvoje, bar toliko da s njega mozes otici. Zato se necu truditi da ti objasnim, da ti na primjerima pokazem koliko mi je i kako lijepo.
Sve je prekrasno okrupnjalo, osim mene koja sam se malo smanjila. Nema vise jutra, dana, sumraka, noci, nema vise ni ponedjeljka, utorka... Tu je vrijeme, naprosto vrijeme, i to sve i posve moje vrijeme. Tako je i sa svijetom, tako je sa svim. Ona me je, vanjska, stvarnost, iscjepkana na oblike i komadice, posve napustila, tako da mi je sve ostalo sasvim unutrasnje i moje.
Dzevad Karahasan
-
beendemiurglike
- Posts: 76
- Joined: Sat Mar 11, 2006 3:32 pm
JA NEMAM MIRA
Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svijet citav grlim.
Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit omcu driješi, nit okove steže,
Nit da me smakne, nit da odveže,
Nece me živa, ne smatra me svojim.
Bez vida vidim, nijem glasane gubim:
Umrijeti žudim, a pomoci tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.
Nit mi se mrije nit mi se živi,
Smijem se placuci, žalošcu se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi.
F. Petrarka
Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svijet citav grlim.
Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit omcu driješi, nit okove steže,
Nit da me smakne, nit da odveže,
Nece me živa, ne smatra me svojim.
Bez vida vidim, nijem glasane gubim:
Umrijeti žudim, a pomoci tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.
Nit mi se mrije nit mi se živi,
Smijem se placuci, žalošcu se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi.
F. Petrarka
-
beendemiurglike
- Posts: 76
- Joined: Sat Mar 11, 2006 3:32 pm
NE VOLIM TE JER TE VOLIM
Ne volim te zato sto te volim
i od voljeti te do ne voljeti te stizem
i do cekanja kada te ne cekam
srcem mi struji studen i plam.
Ne volim te zato sto te volim
i beskrajno te mrzim, a mrzeci te molim,
i mjera moje putujuce ljubavi
jest da te ne vidim i poput slijepca volim.
Mozda cu potrositi sijecanjsku svjetlost,
okrutnu zraku, svoje beskrajno srce,
ukravsi sebi kljuc spokoja.
U ovoj historiji samo ja umirem
i umrijet cu od ljubavi jer te volim,
jer te volim, ljubavi, krvlju i ognjem.
Pablo Neruda
Ne volim te zato sto te volim
i od voljeti te do ne voljeti te stizem
i do cekanja kada te ne cekam
srcem mi struji studen i plam.
Ne volim te zato sto te volim
i beskrajno te mrzim, a mrzeci te molim,
i mjera moje putujuce ljubavi
jest da te ne vidim i poput slijepca volim.
Mozda cu potrositi sijecanjsku svjetlost,
okrutnu zraku, svoje beskrajno srce,
ukravsi sebi kljuc spokoja.
U ovoj historiji samo ja umirem
i umrijet cu od ljubavi jer te volim,
jer te volim, ljubavi, krvlju i ognjem.
Pablo Neruda
-
beendemiurglike
- Posts: 76
- Joined: Sat Mar 11, 2006 3:32 pm
POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU
Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći
Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći
-
beendemiurglike
- Posts: 76
- Joined: Sat Mar 11, 2006 3:32 pm
Obala
Dođoh iz daleka kraja i na putu susretoh mnoge tudje, neprocitane oci.Ali iza poznatog praga ne nađoh onih zjenica zbog kojih sam dosao.I sada krecem dalje.
Danas mozda ne joste,jer je silan umor od proputo-vanih krajina.Ali sutra vec rano,prije nego se prva noc dovrsi.Da li cu ovog puta doci cilju?Ne znam, jer ne slutim kakvo vise ime nosi.
Oko mene se samo mrtvi,ples mrtvih.I ja sam mrtav,
no da li jos ima kakav zivot preda mnom?Pitanja. Nad morem galebovi.Po nebu oblaci.Pitanja.
Java je lepeza oblika,ali boli glavobolju: u dnu srca pitanja,strasna.šarena pitanja.
Tin Ujevic
Dođoh iz daleka kraja i na putu susretoh mnoge tudje, neprocitane oci.Ali iza poznatog praga ne nađoh onih zjenica zbog kojih sam dosao.I sada krecem dalje.
Danas mozda ne joste,jer je silan umor od proputo-vanih krajina.Ali sutra vec rano,prije nego se prva noc dovrsi.Da li cu ovog puta doci cilju?Ne znam, jer ne slutim kakvo vise ime nosi.
Oko mene se samo mrtvi,ples mrtvih.I ja sam mrtav,
no da li jos ima kakav zivot preda mnom?Pitanja. Nad morem galebovi.Po nebu oblaci.Pitanja.
Java je lepeza oblika,ali boli glavobolju: u dnu srca pitanja,strasna.šarena pitanja.
Tin Ujevic
-
beendemiurglike
- Posts: 76
- Joined: Sat Mar 11, 2006 3:32 pm
PRVO SLOVO O COVJEKU
Satvoren u tijelu zatvoren u kozi
Sanjas da se nebo vrati i umnozi
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vjecno sanjas sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da premostis
DRUGO SLOVO O COVJEKU
Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji ni od sebra
Satvoren u tijelu zatvoren u kozi
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom slozi
Otrgnut od neba zudiš hljeba vina
Al u domu tvome
Kad ce domovina?
RUKE
Kroz kamen zivi nosih ruke dvije
kao dva znamena
Sad ruke ove trudne zive
u srcu tog kamena
Mak Dizdar
Satvoren u tijelu zatvoren u kozi
Sanjas da se nebo vrati i umnozi
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vjecno sanjas sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da premostis
DRUGO SLOVO O COVJEKU
Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji ni od sebra
Satvoren u tijelu zatvoren u kozi
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom slozi
Otrgnut od neba zudiš hljeba vina
Al u domu tvome
Kad ce domovina?
RUKE
Kroz kamen zivi nosih ruke dvije
kao dva znamena
Sad ruke ove trudne zive
u srcu tog kamena
Mak Dizdar