...jer ne bih želela da me pamte kao nekog ko je poklekao i ubio se.
Samoubistvo vidim na drugačiji način nego kako ga drugi ljudi vide.
Ja samoubistvo vidim na način kada čovek izabere da skoči sa 21. sprata zato što mu je izbio požar u stanu i plamen je zahvatio njegovu odeću...on, dakle, ne trči u samoubistvo nekom odlukom već više refleksno i u afektu i mislim da se čovek samo tako i ubije, ti znaš filozofiju i mnogi (pominjala sam Siorana da dodam pisca Hesea) razmišljali ceo život o samoubistvu ali ga nikad nisu počinili. Seti se primera nesrećnog Hemingveja na primer a to samo potvrđuje činjenicu da čoveka koji ima to u sebi , tu klicu samouništenja, niko ne može da sačuva niti spreči da se ubije jer, kako sam malopre opisala, oni to vide kao jedini izlaz iz zapaljene zgrade i ne trče KA samoubistvu, već samoubistvom beže OD nečeg goreg, kako oni to vide, shvataju i osećaju.
Sad, u kojoj sam ja lično "grupi" pokazaće vreme. Sama činjenica da ......xxx......navodi na zaključak da sam kritičan period pregurala, nemam više razloga da se ubijam kad sam već stigla dovde. Još malo.
P.S. Pošto o ovoj temi prilično znam, samo bih dodala, ako je tačno, da se samoubistvo se ne bira;
ono se događa kada bol nadjača mehanizme
koji Inače sluzže da ga ublaže.
Bolji odgovor ne mogu da ti dam. Sve je ovo realno.