Ekatarina98 wrote:Pozdrav svima vama na ovom forumu, procitala sam puno toga, neke stvari su me rastuzile, neke razveselile, neke bacile u razmisljanje...
Svi vi koji ste uspjeli pobijediti heroin, i vi koji ga pokusavate pobijedi zelim sve najbolje, svaka cast na volji i trudu, isplatit ce se kad tad :smt023
Ne znam koliko ovo iznosenje vlastitog stanja pripada ovom pdf-u ''Vase ispovijesti'', ali ucinio mi se kao najpovoljnije mjesto za pisanje ovoga sta slijedi.
Vrlo dobra ucenica sam gimnazije, 17 godina, bila odlicna u osnovnoj, sve odmah shvacala, pristojna, dijete za pozeljet ukratko. Ali uvijek sam osjecala da ne pripadam nigdje, mozda (bez lazne skromnosti) sta sam pametnija/zrelija od vecine njih? I, naravno, druzila sam se s vrsnjacima, druzim se i sad i sve to stoji, ali nekako opet onaj osjecaj da me apsolutno nitko ne razumije i da se apsolutno nikome ne mogu 100% otvorit.
Kao vrlo znatizeljna osoba, citala sam puno o stvarima s 'one strane zakona' i uvijek me privlacio taj svijet losega. Dobro, mozete reci da je to posljedica puberteta blabla, ali ja zadnjih mjeseci doslovno sanjam heroin, krize... Zelim probat. Uhvatim se kako zamisljam kakav je to osjecaj kad ubodes iglu u venu? Kakav je to osjecaj kad te ulovi kriza? Kakav je to osjecaj koji je jaci od 1000 orgazama? I ne zelim to citat, zelim osjetit. Samo jedan put. Mislim da bih se mogla iskontrolirat, ali isto tako su to svi mislili, pa....i nisu mogli.
Neopisivo me vuce sve, iako sam svjesna da bih time mogla zapecatit svoju sudbinu, unistit obitelj, unistit sebe... ali svakog dana sve vise hocu.
Imam sredenu obitelj takoder, mislim svadamo se mi po kuci, al nista strasno, pruzili su meni i dvjema sestrama sve sto su mogli, ali prokleti osjecaj da me nitko ne voli, da zivot nema smisla, da me nitko nikada nece shvatiti. A vole me ljudi, rado su u mom drustvu, kazu da sam lijepa i zgodna, par deckiju mi je reklo da sam bas 'drugacija', sto god to znacilo... I ja sam spremna unistit sve to, svjesno. Imam srece sto ne poznajem nikoga ko ima veze sa heroinom (bar mislim da nema nitko), vecinom u drustvu pusimo travu (a ja i to rijetko, mozda jednom u dva mjeseca.. preblago mi je), dvojica znaju nekad uzet ex ako idemo na techno i to je to. Plasim se same sebe, je li ovo uobicajeno razmisljanje prosjecne 17-godisnjakinje? Sta me dovodi do toga? Sta da napravim da bih se ohladila od toga i shvatila sve negativne strane drogiranja (koji je mnoooogo vise) nego onih pozitivnih?
Znam da sam naporna s tekstom, ali eto ne znam kome da se obratim. Mislim da kad bi mi sad dosao neko sa heroinom... ne bih bila u stanju odbiti. Strah me.
Zdravo. Hoćeš li, molim te, reći mi samo malo više o situaciji, koja neposredno prethodi tom razmišljanju o uzimanju tvari ?
U kojoj situaciji misliš da te niko ne voli ? Češljaš se ? Vraćaš iz škole ? Ležiš na kauču ?
Nedavno sam pročitao "6 najvažijih odluka" od Sean Covey (ima je Mladinska knjiga) i tu ma poglavlje koje baš govori o tvojoj situaciji.
Mislim šta god da ja kažem, to nije utjecajno kao kada kaže ekspert.
Joj, samo kada bi samo jedan dan jedan put u godini uradila drugo, nego da te noge nanesu u to društvo. Da li te noge mogu odvesti na drugo mjesto ? Možeš li to zapisati na papir za nerednu sedmicu ? Da odeš u biblioteku prije nego među te "drugove" ?
MIslim, ja imam nezahvalan zadatak, koji mi je gorak, ali ću ga ipak uraditi, da ti kažem gorku istinu o tim ljudima, tvojim "drugovima". Nekako mi se čini da imaš dobar zamah ali si zabacila udicu u zagađeno jezero. I, nedaj Bože, ako tu ribu upecaš i ispečeš, otrovaćeš se.
Ima li neka druga rijeka osim Miljacke, da pecaš u njoj pecaš vrijedne prijatelje ?