ne znam ni odakle da počne ali znam da mi je pomoć neophodna. Prije devet dana, u petak prošli, saznala sam da mi je suprug heroinski ovisnik. Pritisnula sam ga, priznao je, Dvije godine nemamo nikakav odnos osjećala sam, slutila, jednostavno znala ali nije mi se dalo vjerovati i preduzimati...šta li...? Inače se i vješto krio,, zbog našeg petogodišnjeg djeteta nisam to željela potvrditi sebi. Dvije godine je konstatno na heroinu uzima na nos a zadnjih 20 dana je na igli (bar on tako kaže)...Njegovi izleti u te vode traju od kako se znamo...s tim što je uvjek kobajagi negirao heroin...Imala sam u okruženju dosta toga mnogo se nagledala i naslušala te sam i iz toga zaključila kako šta pa sam ga pritisnula da prizna. Mada, potrošio je sve "bonuse" za posuđivanje, platu nije donosi dva mjeseca kući i eto potvrdilo se sve što sam predpostavljala. Njegovo priznanje kaže on čekao je dan da to uradi jer mu treba pomoć. Priznao je sve i usledila je jeza koju prolazim. Inače zaposlena sam, inženjer po struci i imam poprilično naporan i odgovoran posao koji prije svega volim. od petka zatvorila sam ga u stan uz dogovor sa njim, naravno. Preuzela obaveze kuća dijete posao(iako je i bilo tako zadnje dvije godine ali ipak mi je nekad kobajagi kretalo za rukom da ga vratim malo, da nastavi da pomaže...u stvari je bilo-kad sam razbijen sve mogu pa i dijete da čuvam) On je u stanu proveo sve ove dane do sad, na poslu smo javili da je bolestan...proživjeli smo horor-on svoje muke ja gledajući ga. Sad kada mu je bolje kaže da ne želi da laže ni sebe ni mene, da mu je stalo da opstanemo, da može da izdrži, da želi da se bori....Sutra mora na posao i Bog mi je svjedok na šta sve mislim i koje strahove proživljavam. Zbunjena sam skroz. Ne znam ni kako da mu pristupim ni šta da kažem. Ne znam ni sa sobom kako da se izborim a kamoli sa njim...Imam osjećaj da mu više nikad ne mogu vjerovati u životu, ne znam ni želim li jer ovaj osjećaj šta je uradio imala sam i ranije i kao da sam čekala da se potvrdi tako i sad imam osjećaj da će da se ponovi. sa druge strane tu je on onaj kojeg sam upoznala koji želim da mi se vrati i naše dijete. Ovih dana bila sam uz njega dok povraća dok se muči i srce mi se cijepalo, bila sam hladnije glave jer sam kao čovjek, kao brat željela da ga ništa ne boli...sad je to utihnulo i mene stižu negativne misli, strahovi....šta i kako dalje?! da li se povjerenje ikad vrati?! Kako vjerovati i biti miran posle svega?! Bio je divan proivržen i drag, dobar posao....odjednom se sve počelo rušiti ali sam mislila posao, dijete, obaveze polako proći će...sami smo moji nisu u gradu u kom živimo a on nema roditelje i sami guramo sve jedno drgom smo bili podrška...sad sam očajna, krivim sebe njega cijeli svijet...žao mi je djeteta...čas želim naprijed i mislim da imam snage čas ga mrzim što nam ovo radi
loše i bezpomoćno se osjećam ...kako dalje...kako postupiti?!