Jos od davnih vremena covjek je pokusavao stupiti u kontakt sa svojom (ne)svijesti kako bi lakse odplovio u prostore gdje vladaju ljubav, dobrota i nenasilje. Kao i danas, u dusi covjeka svih epoha stalno je prisutna ideja o egzistenciji te neke druge realnosti, koja postoji ne zavisno i mimo svijeta u kome provodimo veci dio zivota. Nazalost, do te druge realnosti nije lako doci...pa je tako i nas davni predak tragao za njom danima i nocima..sve dok je nije nasao. U to vrijeme to je bilo jedinstveno spiritualno iskustvo i covjek ga je rijetko uspijevao naci. ONaj koji uspije odkljucati ta velika i teska vrata, taj se nadje u Velikom Raju. On je od tog dana prosvijetljen, i duhom i tijelom i daleko od onog ne savrsenog, ugrozenog i primitovnog covjeka. Ovaj vjestacki raj je sveto mjesto svakog covjeka, i svaki covjek ima svoj raj u kom moze bezbrizno da postoji. Dugo je covjek putovao kroz prostor i vrijeme da sacuva ljudski duh od patnji i osjecaja beznadja. I danas covjek putuje tim istim putem, u potrazi sa svojim vjestackim Velikim Rajem. I dalje covjek pokusava da spasi ljudski duh od patnji i osjecaja beznadja...samo sto danasnji covjek pati i cesto ga obuzima taj osjecaj beznadja. A vrata vjestackog raja su i dalje zatvorena, no kad ih jednom otvoris svaki tvoj slijedeci ulaz je zagarantiran. Sve do onog trenutka kad tvoj raj postane tvoj pakao.
Moram priznati da je linija izmedu raja i pakla jako tanka, i da je vrlo lako preci iz jednog u drugo...u bukvalnom smislu. Do tadasnja druga realnost u kojoj si nekoc uzivao, postane naj strasnije i naj bolnije mjesto na svijetu iz kog nije lako naci put ka svijetlu. Za razliku od onog prvog divnog i blazenog mjesta u koje je vrlo lako uci. No to svi vec znaju. Ili znaju li? Cini se da covjek i dalje neposredno srlja ka velikim i teskim vratima koja se cesto zauvijek zatvore za njim. Bila sam u raju, nasla sam svoju drugu realnost i sveto mjesto. Bilo mi je lijepo...uzivala sam...doista jesam...cijelim svojim bicem. Bila sam i u paklu. I ne bih volila ponovo biti u njemu. Covjek ce uvijek traziti svoj raj i tu neku drugu realnost, pa zar ga mozemo kriviti? U kakvom svijetu zivimo...punom patnje, tuge, razocarenja... A nas predak je nasao odgovor i kljuc za bolji zivot. Sta je jednom (be)smrtniku ciniti? Naravno, u tom podivljalom danasnjem svijetu ima jos mnogo drugih odgovora i jos mnogo drugih kjuceva koji vode ka raznim rajevima, bastama i ljepsim zivotom. Zasto se onda odluciti za onaj naj primitivniji i naj bolniji? Zato sto pri budjenju iz bilo kog drugog svijeta ili zivota covjek opet ostane sam, bezpomocan i izgubljen. Jedino u svijetu droge je on slobodan da zivi u iluziji ili svom vjestackom raju, svakodnevno. A i onima koji nisu dovoljno jaki da se bore kroz zivot pruza najlaksi nacin bjega. To naravno ne opravdava drogiranje i non stopno bjezanje.
Prosli put sam podjelila svoju slabost sa vama, i sa samom sobom. Jos u nekoj prijasnjoj ispovjesti sam pricala o osobama koje ne znaju ni jedan drugi nacin bjega osim ovog. To je nesto na sta se covijek navikne i od cega se tesko odviknuti. SVaki put kad se nesto desi, bilo to veliko ili malo, ja ( i mnogi drugi) posegnem za drogom. Nije lako nastaviti dalje bez nje...Jer koliko god se ja trudila, nemoguce je zaustaviti sve probleme i sve ruzne stvari od ulaska u moj zivot. A pokusala sam....I sada se i dalje borim sa sopstvenom psihom od koje cesto pozelim pobjeci, a znam da ne mogu...necu. NIsam nista uzela vec 2 sedmice...i dalje sam na terapiji sa metadonom, i uskoro cu prestati jer nije se pametno na njega navuci. Cak sta vise, sto puta je gore od krize dopa. Ali borim se...pokusavam se vratiti normalnom zivotu i zaboraviti sve sto se desilo, ali jos je rano. Mada se ponekad osjecam bas kao da svaka kap mog sjecanja na prosli zivot nestaje i topi se. Na putu sam ka boljem sutra, a hocu li posustati i posegnuti za meni znanim bijegom, to ne znam. Afterall, I'm just a human being following the steps of my ancestors.
Da je nas predak u mogucnosti da posjeti danasnji svijet bar na jedan dan, mislim da bi to promjenilo citav tok istorije. Do sada su znali samo za raj, ili za pakao...nikada zajedno. Ja sam (kao i mnogi) prosla kroz raj i pakao u periodu od 365 dana...Sta to govori o covjeku i covjecanstvu? Da li su stara vjerovanja ipak istinita, i da na svom dugom putovanju kroz prostor i vrijeme covjek ipak dobije do tada njemu nepoznatu snagu, moc i savrsenost koja ga moze cak i "preko vrata pakla" da prenese?....Ko zna...
Malena
ISPOVIJESTI (BIVŠE) OVISNICE - Malena (sa stare stranice)
Moderator: sanela
No Name (pocetak i kraj)
Tisina....Uzasno glasna tisina razara moje misli, zasljepljuje moje oci, stvara bol u mojim usima...Tisina je sve jaca, intenzivnija i prodornija. Osjetim kako se celije u mom mozgu sve vise zatezu i tisina postaje bolna. Sve me boli, glava, tijelo, srce, dusa. Cujem otkucaje svoga srca, koji sada vise lice na teske udare cekica dok razbija beton. Gdje god da krenem ta prokleto glasna tisina je tu, uvijek prisutna, i u tamnoj noci i u svijetlom danu. Zasto, pitate se? Ne znam ni ja...Znam da me jede i prozdire svakog dana sve vise i vise. Umorna sam...Znam da nesto nije u redu...Moje tijelo je zaspalo i ostavilo je mene samu da se mucim. Nisam ja nigdje otisla...tu sam..u nekom izgubljenom polu-svijetu cekam da svane jedan lijepi, bucni dan..ispunjen bojom, zvukom i voljom. osjecam dolazak boljeg i ljepseg dana..vec danas sam bila mnogo bolje nego juce. Ne zamjerite na trenutnom odsustvu...vraticu se ja...brzo, vrlo brzo. Skupljam kapljice snage da napisem par rijeci, da prenesem par misli na papir...ali ne mogu, svaki put posustanem jer nema rijeci, nema misli, nema nicega. Osjetim prazninu svugdje oko sebe-i gubim snagu. Oci mi se sklapaju. a ruke padaju niz moje tijelo kao da nisu moje. Nemam snage...
Sve se to ustvari desilo prije mjesec dana...Taj dan sam se probudila sa nekom cudnom glavoboljom i ne uobicajeno losim raspolozenjem. Ustala sam u nadi da ce se sve popraviti ili barem vratiti na svoje mjesto, medjutim situacija se pogorsavala, iz minute u minutu, iz casa u cas, iz dana u dan.
nastavit ce se
I tako je i ostalo sve do prije par dana, kad sam sa svakim danom bila bolja i bolja. To vrijeme bunila, tuge, umora, razocarenja i neke cudne paranoje je doista bilo ne-realno, poput sna ili u ovom slucaju nocne more. Tesko je opisati tocno zasto se to desilo, i zasto bas meni, i zasto bas u vrijeme abstiniranja. Bas kao da su me to jutro stigli svi strahovi i traume iz proslosti a ja se nasla zakljucana u mislima 15-to godisnjakinje..bezpomocna. Naravno svi ti neki ruzni strahovi koje sam jos davno zakljucala u staru kutiju na tavanu, zajedno sa svim ostalim duhovima djetinjstva. Moje tijelo je pocelo da se buni...borilo se protiv davno zaboravljenih demona...bolilo me je, bas kao da je i ono patilo. Misici su se pretvarali u kamene stijene, kosti u celik, a zivci u roj ljutih pcela spremnih da napadnu svakog casa. Nakon par dana sama sam sebe dovodila do ludila, pa tako i ostale ukucane koji su bezuspijesno pokusavali odgonetnuti sta se to desava sa njihovim dijetetom. Moje tijelo je bolilo sve vise i vise a dugo ocekivana posjeta doktoru je tek za 15 dana.. Umorna sam.. i od bola i od zivaca i od tuge i svega ostalog. Nakon dugog razmisljanja odlucila sam se posjetiti starog doktora, Dr. Heroin-a. Znam da je razocaravajuce, vjerujte i meni je..ali nesto sam morala uraditi a to je bila jedina opcija u datom momentu, ujedno i jedina meni znana. Od jednog puta mi nece nista biti,tragicno to jeste, ali cu se odmoriti i zaboraviti na ovaj ruzan san...ako ne za stalno onda na par sati..jer ne mogu vise, doista. Proslo je 7 dana, malo se bolje osjecam..i dop je pomogao...kao da me vratio na normalu, i nista nije izgedalo toliko strasno kao prije. U tih 7 dana, od uzimanja H do tada, ja sam mislila na starog ljubavnika...samo jedan kratak susret je bio dovoljan da zapali ugasenu vatru. Moje su misli bile s' njim i jednom od cudotvornih moci koje posjeduje i uz ciju pomoc moji problemi nestanu. Oni ustvari ne nestanu, ali uz njegovu pomoc ti mozes da ih rijesis ili gledas na njih bez straha. Posjetila sa ga jos jednom prije odlaska kod "pravog" doktora, koji je na strucan nacin meni saopstio da imam blagu formu depresije koja se prezentira na gore navedeni nacin. Dakle, kroz moje tijelo..dok u glavi ne vlada nama poznata depresija, sa plakanjem, bezpomoci, izgubljenom voljom i snagom za dalje...vec sa nervozom, energijom itd. I dok mi je jedan doktor pomagao na svoj nacin, drugi je na svoj. Vjerujem i jednom i drugom...mada cu se uskoro rastati od starog dobrog doktora i nastaviti tamo gdje sam stala, prije nego sto me njegove moci uzmu u svoje kandze...
Ovih dana sam bolje...ruzan san je ostao samo jedna ruzna uspomena na jos ruznija vremena. Dop sam bila pozelila...i tesko ce biti odvojiti se tog poznatog osjecaja, ali sve dok ne budem dovoljno jaka da mogu uzeti jednom pa ni jednom vise, moracu se rastati od njega. Nece biti tesko kao prvi put jer jos uvijek uzimam M, u jako malim kolicinama doduse, ali dovoljno za prve dane. Zanimljivo je to kako se covjek i covjekovo tijelo ponasaju prema dopu nakom sto su ga prestali uzimati. U pocetku konzumiranja potrebno je i par sedmica da covjek postane ovisan a cak i duze da razvije toleranciju. Nakon duzeg/kraceg abstiniranja dovoljno je par dana da se javi teska psihicka ovisnost a ubrzo i fizicka koja je mnogo drugacija od one prve. Fizicka kriza je dakle drugacija i laksa... ( kako kome) za razliku od psihicke koja uzme potpunu kontrolu nad tvojim cijelim bicem. Nakon duboke kome u koju padnem noc prije, otvorim oci novom danu ne sjecajuci se nicega od predhodne noci, i izgubljeno bauljam po kuci dok pomalo dolazim k'sebi. Ne mogu reci da volim takav osjecaj, ali to je na zalost rezultat predhodne noci...Jos u tom bunilu sama sebi kazem kako sam ok i nemam krizu...odmah potom pridjem ogledalu i utvrdim da su mi velike zjenice i da se tresem od zime a uz to mi mozak gori. To je dovoljno velik znak da je vrijeme jutarnjoj seansi. To je samo jedan od mnogih primjera psihicke krize u kojoj covjek moze sam sebe da uvjeri u nesto sto u stvari ne postoji...
Malena
Sve se to ustvari desilo prije mjesec dana...Taj dan sam se probudila sa nekom cudnom glavoboljom i ne uobicajeno losim raspolozenjem. Ustala sam u nadi da ce se sve popraviti ili barem vratiti na svoje mjesto, medjutim situacija se pogorsavala, iz minute u minutu, iz casa u cas, iz dana u dan.
nastavit ce se
I tako je i ostalo sve do prije par dana, kad sam sa svakim danom bila bolja i bolja. To vrijeme bunila, tuge, umora, razocarenja i neke cudne paranoje je doista bilo ne-realno, poput sna ili u ovom slucaju nocne more. Tesko je opisati tocno zasto se to desilo, i zasto bas meni, i zasto bas u vrijeme abstiniranja. Bas kao da su me to jutro stigli svi strahovi i traume iz proslosti a ja se nasla zakljucana u mislima 15-to godisnjakinje..bezpomocna. Naravno svi ti neki ruzni strahovi koje sam jos davno zakljucala u staru kutiju na tavanu, zajedno sa svim ostalim duhovima djetinjstva. Moje tijelo je pocelo da se buni...borilo se protiv davno zaboravljenih demona...bolilo me je, bas kao da je i ono patilo. Misici su se pretvarali u kamene stijene, kosti u celik, a zivci u roj ljutih pcela spremnih da napadnu svakog casa. Nakon par dana sama sam sebe dovodila do ludila, pa tako i ostale ukucane koji su bezuspijesno pokusavali odgonetnuti sta se to desava sa njihovim dijetetom. Moje tijelo je bolilo sve vise i vise a dugo ocekivana posjeta doktoru je tek za 15 dana.. Umorna sam.. i od bola i od zivaca i od tuge i svega ostalog. Nakon dugog razmisljanja odlucila sam se posjetiti starog doktora, Dr. Heroin-a. Znam da je razocaravajuce, vjerujte i meni je..ali nesto sam morala uraditi a to je bila jedina opcija u datom momentu, ujedno i jedina meni znana. Od jednog puta mi nece nista biti,tragicno to jeste, ali cu se odmoriti i zaboraviti na ovaj ruzan san...ako ne za stalno onda na par sati..jer ne mogu vise, doista. Proslo je 7 dana, malo se bolje osjecam..i dop je pomogao...kao da me vratio na normalu, i nista nije izgedalo toliko strasno kao prije. U tih 7 dana, od uzimanja H do tada, ja sam mislila na starog ljubavnika...samo jedan kratak susret je bio dovoljan da zapali ugasenu vatru. Moje su misli bile s' njim i jednom od cudotvornih moci koje posjeduje i uz ciju pomoc moji problemi nestanu. Oni ustvari ne nestanu, ali uz njegovu pomoc ti mozes da ih rijesis ili gledas na njih bez straha. Posjetila sa ga jos jednom prije odlaska kod "pravog" doktora, koji je na strucan nacin meni saopstio da imam blagu formu depresije koja se prezentira na gore navedeni nacin. Dakle, kroz moje tijelo..dok u glavi ne vlada nama poznata depresija, sa plakanjem, bezpomoci, izgubljenom voljom i snagom za dalje...vec sa nervozom, energijom itd. I dok mi je jedan doktor pomagao na svoj nacin, drugi je na svoj. Vjerujem i jednom i drugom...mada cu se uskoro rastati od starog dobrog doktora i nastaviti tamo gdje sam stala, prije nego sto me njegove moci uzmu u svoje kandze...
Ovih dana sam bolje...ruzan san je ostao samo jedna ruzna uspomena na jos ruznija vremena. Dop sam bila pozelila...i tesko ce biti odvojiti se tog poznatog osjecaja, ali sve dok ne budem dovoljno jaka da mogu uzeti jednom pa ni jednom vise, moracu se rastati od njega. Nece biti tesko kao prvi put jer jos uvijek uzimam M, u jako malim kolicinama doduse, ali dovoljno za prve dane. Zanimljivo je to kako se covjek i covjekovo tijelo ponasaju prema dopu nakom sto su ga prestali uzimati. U pocetku konzumiranja potrebno je i par sedmica da covjek postane ovisan a cak i duze da razvije toleranciju. Nakon duzeg/kraceg abstiniranja dovoljno je par dana da se javi teska psihicka ovisnost a ubrzo i fizicka koja je mnogo drugacija od one prve. Fizicka kriza je dakle drugacija i laksa... ( kako kome) za razliku od psihicke koja uzme potpunu kontrolu nad tvojim cijelim bicem. Nakon duboke kome u koju padnem noc prije, otvorim oci novom danu ne sjecajuci se nicega od predhodne noci, i izgubljeno bauljam po kuci dok pomalo dolazim k'sebi. Ne mogu reci da volim takav osjecaj, ali to je na zalost rezultat predhodne noci...Jos u tom bunilu sama sebi kazem kako sam ok i nemam krizu...odmah potom pridjem ogledalu i utvrdim da su mi velike zjenice i da se tresem od zime a uz to mi mozak gori. To je dovoljno velik znak da je vrijeme jutarnjoj seansi. To je samo jedan od mnogih primjera psihicke krize u kojoj covjek moze sam sebe da uvjeri u nesto sto u stvari ne postoji...
Malena
Prica koja nema kraj
Juce je padala kisa, dugo, tokom cijele noci i novog jutra. Nebo je izgledalo nestvarno pod zasljepljujucom svijetlosti munja koje su nijemo plesale kroz noc. Sjedila sam tako, ni sama ne znam koliko dugo, i odmarala misli koje su otplovile daleko u proslost, u djetinjstvo i naj sretnije dane moga zivota. Cesto se sjecam tih sretnih i bezbriznih dana kad te nista nije mucilo, bolilo u dusi i stvaralo ti probleme od kojih si morao pobjeci jer ih nisi u to vrijeme mogao sam rijesiti. Radovala sam se svemu i sve me cinilo sretnom, cak i naj obicniji osmijeh na necijem licu. Sve je bilo kako treba da bude, savrseno, sretno, ispunjeno ljubavlju i paznjom. Naravno, ovo je samo slika moga djetinjstva koje sam ja dozivjela na ovaj nacin. Na zalost mnogo djece ni tada nije bilo sretno ili voljeno, daleko od "savrsenstva" i srece koje se ja sjecam. Kroz zivot i skolu covjek nauci dosta toga bas o tom djetinjstvu i vaznoj ulozi koju igra u zivotu svakog od nas. Djeca sa nesretnim djetinjstvom, bilo to siromastvo, batine, alkoholizam u kuci, droga, u vecini slucajeva krenu u pogresnom smijeru. Teznja za ljubavlju se pokaze na suprotan nacin, mrznjom. Ne kazem da se to uvijek desi ali cesto. Mrznja ima hiljadu lica, meni a mozda i vama samo-destruktivnost zvuci i vise nego poznato. Kisa jos uvijek pada...svaka kap nosi svoj dio uspomena...uvijek sam volila kisu.Uvjek mi je izgledala magicno, ne stvarno...bas kao da zeli da ocisti svijet od "prljavstine",mrznje i zla.
I bas tu negdje izmedju maste i realnosti, noci i dana, i bezbrojnih kapi kise cesto zastanem i pomislim kako ustvari ta mrznja pokaze jedno od svojih lica tek kasnije u zivotu. Tek kasnije to dijete pocne da se sijece ili da pije, ili da nekome drugom nanosi bol..jednom rijecju da postaje kao osoba odgovorna za sve. A sta je onda sa dijecom koja su bila sretna, kao ja? Zasto tolika samo-destruktivnost? U ovom slucaju te osobe rijetko "mrze" nekoga drugog, nego same sebe. Kad malo bolje razmislim svi oni koje znam sa lijepom uspomenom na proslost, na neki nacin zive za druge ljude, njihovu ljubav, paznju, razumjevanje i srecu. Oni nikoga ne povrijede, osim naravno samih sebe. Oni na neki nacin ceznu za tom proslosti, i boje se buducnosti gdje mozda nece imati nista. Ovo je samo srz svih ostalih problema koji dodju sa razlicitih strana. Svaka faza depresije se u stvari vrti ako tog straha, te tuge ,tog osjecaja bezpomoci, ili izgubljenosti, straha da ces ostati sam u ovom svijetu kamenog srca i da ces postati jedan od mnogih. Dop omeksa ovakve ostre misli...pomogne ti da gledas na to sve na drugi, bolji nacin. Naravno nakon sto adikcija pokuca na vrata ti onda imas vijernog prijatelja koji ti dozvoljava da zivis bas onako kako hoces. Svi se najduze zadrze na granici izmedju tvog svijeta i realnosti. Tu svaki put padnemo..izdrzis i krizu i bolove, i sve i bas onda kad mislis da si spreman da zakoracis na drugu stranu, ti se vratis. U tom momentu strah i neka cudna panika obuzmu tvoje tijelo i osjecas se bas kao da ce neko da uzme jedan veliki dio tebe i tvoj svijet sigurnosti i ljubavi. Ti si u stvari napravio intimnu vezu sa dopom, to je tvoj ljubavnik/ca, prijatelj, partner, sve. Kao kad nekoga volis...jako, svim srcem...ona velika ljubav, duboka. Kada 2 ljudi postanu jedno, kada se vole beskrajno, i ne zele nikada da se razdvoje..nego da vjecno ostanu u cvrstom zagrljaju. Kada te ta osoba zna bolje od samog tebe, i ti nju, kada jedno drugom cuvate dijete u vama, skriveno duboko u vasim tijelima ceka da bez stida izadje napolje. Dop to isto radi. Cuva dijete u tebi i daje ti onu srecu koju zelis. Ali ga isto tako i ubija....kao i rastanak dvoje ljudi koji se vole...kada ostanes sam, bespomocan, krh i slomljen. Tada dijete u tebi umre...i ostanu samo uspomene...na te sretne dane. Duboko u buducnosti, kad se neko sjeti toplih dana sa dopom i osmjeh se na licu stvori...na rastanku je dijete umrlo...neko je zakoracio na drugu stranu.
Malena
I bas tu negdje izmedju maste i realnosti, noci i dana, i bezbrojnih kapi kise cesto zastanem i pomislim kako ustvari ta mrznja pokaze jedno od svojih lica tek kasnije u zivotu. Tek kasnije to dijete pocne da se sijece ili da pije, ili da nekome drugom nanosi bol..jednom rijecju da postaje kao osoba odgovorna za sve. A sta je onda sa dijecom koja su bila sretna, kao ja? Zasto tolika samo-destruktivnost? U ovom slucaju te osobe rijetko "mrze" nekoga drugog, nego same sebe. Kad malo bolje razmislim svi oni koje znam sa lijepom uspomenom na proslost, na neki nacin zive za druge ljude, njihovu ljubav, paznju, razumjevanje i srecu. Oni nikoga ne povrijede, osim naravno samih sebe. Oni na neki nacin ceznu za tom proslosti, i boje se buducnosti gdje mozda nece imati nista. Ovo je samo srz svih ostalih problema koji dodju sa razlicitih strana. Svaka faza depresije se u stvari vrti ako tog straha, te tuge ,tog osjecaja bezpomoci, ili izgubljenosti, straha da ces ostati sam u ovom svijetu kamenog srca i da ces postati jedan od mnogih. Dop omeksa ovakve ostre misli...pomogne ti da gledas na to sve na drugi, bolji nacin. Naravno nakon sto adikcija pokuca na vrata ti onda imas vijernog prijatelja koji ti dozvoljava da zivis bas onako kako hoces. Svi se najduze zadrze na granici izmedju tvog svijeta i realnosti. Tu svaki put padnemo..izdrzis i krizu i bolove, i sve i bas onda kad mislis da si spreman da zakoracis na drugu stranu, ti se vratis. U tom momentu strah i neka cudna panika obuzmu tvoje tijelo i osjecas se bas kao da ce neko da uzme jedan veliki dio tebe i tvoj svijet sigurnosti i ljubavi. Ti si u stvari napravio intimnu vezu sa dopom, to je tvoj ljubavnik/ca, prijatelj, partner, sve. Kao kad nekoga volis...jako, svim srcem...ona velika ljubav, duboka. Kada 2 ljudi postanu jedno, kada se vole beskrajno, i ne zele nikada da se razdvoje..nego da vjecno ostanu u cvrstom zagrljaju. Kada te ta osoba zna bolje od samog tebe, i ti nju, kada jedno drugom cuvate dijete u vama, skriveno duboko u vasim tijelima ceka da bez stida izadje napolje. Dop to isto radi. Cuva dijete u tebi i daje ti onu srecu koju zelis. Ali ga isto tako i ubija....kao i rastanak dvoje ljudi koji se vole...kada ostanes sam, bespomocan, krh i slomljen. Tada dijete u tebi umre...i ostanu samo uspomene...na te sretne dane. Duboko u buducnosti, kad se neko sjeti toplih dana sa dopom i osmjeh se na licu stvori...na rastanku je dijete umrlo...neko je zakoracio na drugu stranu.
Malena
Free at last
Moje ne planirano odsustvo kao i mnogobrojni ne odgovoreni mail-ovi, zajedno sa hiljadu ostalih "tragedija" ovog mjeseca, mogu, bez i malo ustrucavanja, stida, osjecaja krivice i sl., biti prepisani naj popularnijem virusu stoljeca koji je u samo 24 sata totalno sjebao preko 3200 kompijutera. Jedan dio je prosao sa laksim ozljedama, drugi su i dalje u stanju soka, i treci, ali ne i posljednji, su samo prazne plasticne kutije koje cekaju na svoj povratak. Na moju, vasu i njegovu zalost...prosli smo sa teskim povredama, izgubljenim programima,sacuvanim pricama, vrijednim textovima, adresama, slikama i totalnim mrtvilom od nekih 20-tak dana. Moja ljubav prema vanjskom svijetu i mom dragom prijatelju je bila jaka...i uzasno skupa....i opet smo tu. Skoro pa u punoj snazi, spremni na novi pocetak. Moje odsustvo dakle nije predstavljalo moju trenutnu mentalnu sliku, kako su to neki zakljucili, nego jednostavno..."kratak spoj". Sada je 4 sata i 30 minuta u Utorak rano u jutro. Vec danas popodne cu moci prenijeti neke uspijesno spasene podatke o zivotu u kandzama zmaja pa ce te imati sto citati. Samo mogu reci da koliko god je sve bilo u k...., ipak sam s ovo malo srece izbjegla, nemogucu, kupovinu novog comp-a. Moj elektronski uredjaj je uspio pobjeci od velikog ne prijatelja i njegovog otrovnog soka koji se svakodnevno sirio po njegovom "tijelu" i razarao ga.....hocu li i ja? Malena
Povratak u buducnost II
Kroz zatvorene kapke, izmedju dugih uvijenih trepavica ukazuje se zamagljena slika proslosti. Pokusavam otvoriti vec dugo zatvorene oci, ali kapci su kameni…teski…a slika proslosti I dalje tako mutna I ne jasna , stoji pred umornom sadasnjosti. U nekoj skorijoj proslosti, moga tadasnjeg teenagerskog zivota, imala sam perfektnu viziju* (citaj *iluziju) tog nekog “narkomanskog”, zanimljivog svijeta u koji tada nisam imala ulaz. Posmatrala sam sa strane, zanimljive likove sa vjecno ozbiljnim I zabrinutim facama, kako nervozno stoje na uglu ili ispod strehe I cekaju da se nesto desi. To je bilo moje tumacenje date situacije sto, kasnije I sama saznajem, I nije bilo tako daleko od istine. Pisala sam o tome u prvoj ispovjesti pa necu ponavljati istu pricu, no ono sto nisam znala je da ustvari taj “narkomanski” zivot nije ni blizu onom zamisljenom u mojoj glavi. Ti zanimljivi likovi su meni I meni slicnim bili ono sto smo I sami htijeli biti…tajnoviti, poznati, stariji I uvijek u drustvu. Starijim ljudima su oni bili obicni klosari ili kako su ih neki zvali “drogeri" a nama tako-reci idoli.Da li je to sudbina ili puka slucajnost ne znam, ali znam da sam u kratkom periodu I ja pocasno stajala na dragom cosku izazivajuci zavist kod mnogih istomisljenika; I lagano ne primjecujuci zakoracila u svijet droge. Osam godina kasnije saznajem da to sve ustvari I nije zivot nego prezivljavanje, a nekada ni to. Sve moje iluzije o nekom cool svijetu raje sa coska su pale u vodu I nestale zauvijek. Ostala sam samo ja I tuzna realnost…I niko ne misli da je to cool osim mozda neke zaludjene teenagerke koja ce se, nadam se, probuditi I otvoriti oci prije nego sto bude I suvise kasno. To opet zavisi od lokacije…u Americi npr. Heroin je jos uvijek najvise konzumiran sa strane iole odraslijih ljudi dok kod nas, po svim informativnim izvorima, godine ne biraju sredstva. I sada kad sam I sama prozivjela taj neki film iz proslosti u kom sam ovaj put ja igrala glavnu ulogu, sada zelim da se zavrsi, da prestane da igra, da nestane. Svako iskustvo ima svoje cari I svoje mane…ali su upravo ta iskustva ono sto nas cini onakvima kakvi jesmo. Mada kad je rijec o malo duzem iskustvu sa heroinom to I nije vise istina…nista vise nije istina, nego obicna zabluda opsjednutih bica tj robova. Prije nekih mjesec dana odlucila sam se ponovo skinuti I poceti iz pocetka. Methadon sam bila smanjila na jako malu ne svakodnevnu dozu a bez dopa sam bila 2 cijela dana. Osim uobicajenih naleta vrucine pracenih strahovitom hladnocom, velikih zjenica, neke gadne nelagodnosti I opsteg srkleta koji me je obarao s’ nogu, bilo je ok. Hocu reci moglo se izdrzati par dana uz malu pomoc methadona…ali….desilo se nesto sasvim drugacije I totalno suprotno. Postala sam opsjednuta dopom,,,da bas tako..ni jedna druga rijec ne bi mogla opisati to psihicko stanje ili bolje ludilo. Bas kao kad gledas neke izgladnjele ljude nakon par sedmica bez hrane i njihov ponovni susret sa njom. Vidim ih kako halapljivo trpaju hranu usta,,,cini se kao da ne zvacu nego I dalje objema rukama trpaju komade u usta. Bas tako….ne znam zasto I mozda nikada necu ni saznati…ali znam da je strasno I da moram sto prije pobjeci iz ovog zacaranog kruga u kom sam ja postala rob…vjerni sluga…igracka heroinu. Nemoguce je reci “e necu sada vise”…ili bilo sta drugo…zavezane su mi ruke, zarobljena sam…Pricala sam sa Boletom koji mi je rekao da se to I njemu desilo I da je proslo nakon nekog vremena….i drugi su rekli isto. Malo je lakse znati da postoji kraj ovom paklu …ostala sam sama…tj u zadnje vrijeme sam sama isla po dop, I sama uzimala I sve sam sama radila. To je naravno bila velika promjena jer sam do tada uvijek bila sa nekim. Sto sam duze bila “sama” sve sam vise postajala vezana za dop. Da, zamjenila sam sve I svakoga s’ njim…velikim zmajem koji mi je uzeo sve…skoro sve…zabludio me svojim opojnim dimom I uzeo sebi….Moje dnevno konzumiranje se pretvorilo u non stopnu radnju…poput disanja ili treptaja…pretvorilo se u obsesivnu naviku…Skupljam snagu da pobjegnem…I ide mi…ne zelim misliti da je to samo zabluda I da cu pasti…ovaj put je drugacije…ovaj put nije za mene nego za one koji me vole… Ne znaju….a znaju….vidim da pate, I to mi je gore od svega. A I nisam rodjena da budem rob Ili sluga,,, niti da umrem mlada….Heroin je pokvaren…on nema dusu, ni srce,,,on ih uzima drugima…nadje se tu kad si naj slabiji, kad si sjeban, I sam, kad ti treba rame za paklanje…on je tu…on ti da snagu, razveseli te, pravi ti drustvo, osusi tvoje suze……….i uzme ti dusu…I sve…necu mu to dozvoliti…nikada…koliko god tesko bilo pobjedicu velikog strasnog zmaja… Nastavit ce se
Ni na nebu ni na zemlji
" I sta smo mi sada"-pitam duboku crnu noc, "obicni smrtnici koji hrabro koracaju prema boljem sutra ili sablasti koje propadaju sve nize i nize"-i ne ocekujem odgovor;cak se pomalo i bojim da cu ga dobiti...ali nista. Tisina se razlijeva kroz tamnu noc i nosi moje misli sa sobom "ili ni jedno ni drugo nego izgubljene duse koje zele da nadju davno izgubljene snove, ljubav, srecu i same sebe". I dalje bez odgovora gledam u tamu ispred sebe i znam da je to upravo i odgovor. Mi i jesmo izgubljene duse koje koracaju izmedju dva svijeta, svijeta droge i svijeta istine, ili bolje, realnosti. Zivimo u nekom polu snu, i vidimo i ne vidimo, i cujemo i ne cujemo..nismo ni na nebu ni na zemlji.
Upravo je sve bas tako u vrijeme samog izlaska iz pakla i ulaska nazad u "normalni" zivot. Ponekad ne znam ni sta je gore biti skroz u jednom ili ovako izmedju. Cesto se osjecam kao da ludim, iako sam potpuno svjesna svega oko sebe pa i toga da nisam luda. Dok sam non-stop bila na dopu nisam ni mogla vidjeti da je moje ponasanje sasvim ne normalno vec sam mjesecima tvrdila kako sam ja ustvari super i niko me ne moze skontati. Ne samo da nisam bila super nego su svi oko mene skontali ako ne tacno sta je to sa mnom onda barem otprilike. I sada kada sve vise i vise postajem svjesnija i slika oko mene mnogo bistrija, sada vidim i razumijem mnoge ljude i njihove reakcije u to vrijeme. Naravno, trebace jos dugo vremena da se sve vrati na svoje, ako se ikada u potpunosti vrati ali barem sam krenula u tom pravcu. I trenutno se nalazim tu izmedju te dvije dimenzije i nije jednostavno. Jos uvijek mislim da su ustvari svi oko mene pukli i da sam ja sasvim ok..ali znam da je obrnuto. Moja percepcija svijeta oko mene se potpuno izokrenula a tako i sve ostalo. I tako u jednom obicnom danu ja od naj normalnije osobe postanem izopaceni paranoicar koji plovi u moru svih emocija, koje do tada naravno nisu postojale. Vrlo je moguce da neki od vas blijedo gledaju u ekran i kontaju..o cemu ona prica..i to je naravno do mene. Prije nekih mjesec dana bila sam se odlucila prestati, i to zauvijek ovaj put ( to svi kazu:))Dala sam sebi nekih desetak dana da pocnem sa tretmanom i konacno prestanem sa svim. Kao sto znate, bas u to vrijeme sam uzimala svaki dan, nekoliko puta dnevno, nekad cak i po cijeli dan...Kao da sam osjetila da se blizi kraj...I sto se taj neki ne odredjeni dan primicao, ja sam sve vise uzimala i volila dop svim srcem. U to vrijeme dop mi je bio sve, i prijatelj, i momak, i porodica, i izlazak...sve...tako da sam neko vrijeme bila potpuno sama s' njim dok me on vukao k' sebi i uzimao sve ono sto je nekada cinilo mene. Zdravlje mi je bilo u prilicno losem stanju..non stop sam kasljala sve gore i gore, i bivala blijedja i izcrpljenija. Cak sam drugacije i pricala...Ali svo to vrijeme ja sam bila ubjedjena da sam ja super, normalna i da niko nista ne primjecuje. Dugo prije toga odlucila sam se da ne kazem nista mojima, nego da se skinem i ocistim pa onda ako bi me nesto pitali rekla bih kako je to sve nekada davno bilo i ne postoji vise. Mada sam uvijek sumnjala da znaju, uvjeravala sam se kako to nije istina. I sve do jedne veceri kada sam na cesto postavljeno pitanje da li uzimam nesto dala svoj uobicajeni odgovor "ma sta vam je..naravno da ne uzimam",mama mi je rekla kako oni ustvari sve znaju samo zele to da cuju od mene. Da li postoji nesto gore od tog priznanja da se drogiras, i to roditeljima...? Ne bih rekla... I tako je pocelo moje dugo planirano lijecenje...a ujedno i opsti haos koji vlada ne samo u mojoj glavi nego i u cijeloj kuci. Znam da ce trebati jos dugo dok se sve ne vrati na svoje ili barem blizu onoga kako je nekada bilo...ali moram. Moram snazno koracati prema tom nekom normalnom svijetu i susresti se sa svim strahovima od kojih sam bjezala ovo cijelo vrijeme. Ali polako...nigdje mi se ne zuri...u dobrim sam rukama...sada mi je najvaznije naci samu sebe, jer sam se negdje na putu kroz pakao izgubila....
ovo je samo mali dio onoga sto se desavalo u mom zivotu u zadnje vrijeme...ostatak tek slijedi...
Malena
Upravo je sve bas tako u vrijeme samog izlaska iz pakla i ulaska nazad u "normalni" zivot. Ponekad ne znam ni sta je gore biti skroz u jednom ili ovako izmedju. Cesto se osjecam kao da ludim, iako sam potpuno svjesna svega oko sebe pa i toga da nisam luda. Dok sam non-stop bila na dopu nisam ni mogla vidjeti da je moje ponasanje sasvim ne normalno vec sam mjesecima tvrdila kako sam ja ustvari super i niko me ne moze skontati. Ne samo da nisam bila super nego su svi oko mene skontali ako ne tacno sta je to sa mnom onda barem otprilike. I sada kada sve vise i vise postajem svjesnija i slika oko mene mnogo bistrija, sada vidim i razumijem mnoge ljude i njihove reakcije u to vrijeme. Naravno, trebace jos dugo vremena da se sve vrati na svoje, ako se ikada u potpunosti vrati ali barem sam krenula u tom pravcu. I trenutno se nalazim tu izmedju te dvije dimenzije i nije jednostavno. Jos uvijek mislim da su ustvari svi oko mene pukli i da sam ja sasvim ok..ali znam da je obrnuto. Moja percepcija svijeta oko mene se potpuno izokrenula a tako i sve ostalo. I tako u jednom obicnom danu ja od naj normalnije osobe postanem izopaceni paranoicar koji plovi u moru svih emocija, koje do tada naravno nisu postojale. Vrlo je moguce da neki od vas blijedo gledaju u ekran i kontaju..o cemu ona prica..i to je naravno do mene. Prije nekih mjesec dana bila sam se odlucila prestati, i to zauvijek ovaj put ( to svi kazu:))Dala sam sebi nekih desetak dana da pocnem sa tretmanom i konacno prestanem sa svim. Kao sto znate, bas u to vrijeme sam uzimala svaki dan, nekoliko puta dnevno, nekad cak i po cijeli dan...Kao da sam osjetila da se blizi kraj...I sto se taj neki ne odredjeni dan primicao, ja sam sve vise uzimala i volila dop svim srcem. U to vrijeme dop mi je bio sve, i prijatelj, i momak, i porodica, i izlazak...sve...tako da sam neko vrijeme bila potpuno sama s' njim dok me on vukao k' sebi i uzimao sve ono sto je nekada cinilo mene. Zdravlje mi je bilo u prilicno losem stanju..non stop sam kasljala sve gore i gore, i bivala blijedja i izcrpljenija. Cak sam drugacije i pricala...Ali svo to vrijeme ja sam bila ubjedjena da sam ja super, normalna i da niko nista ne primjecuje. Dugo prije toga odlucila sam se da ne kazem nista mojima, nego da se skinem i ocistim pa onda ako bi me nesto pitali rekla bih kako je to sve nekada davno bilo i ne postoji vise. Mada sam uvijek sumnjala da znaju, uvjeravala sam se kako to nije istina. I sve do jedne veceri kada sam na cesto postavljeno pitanje da li uzimam nesto dala svoj uobicajeni odgovor "ma sta vam je..naravno da ne uzimam",mama mi je rekla kako oni ustvari sve znaju samo zele to da cuju od mene. Da li postoji nesto gore od tog priznanja da se drogiras, i to roditeljima...? Ne bih rekla... I tako je pocelo moje dugo planirano lijecenje...a ujedno i opsti haos koji vlada ne samo u mojoj glavi nego i u cijeloj kuci. Znam da ce trebati jos dugo dok se sve ne vrati na svoje ili barem blizu onoga kako je nekada bilo...ali moram. Moram snazno koracati prema tom nekom normalnom svijetu i susresti se sa svim strahovima od kojih sam bjezala ovo cijelo vrijeme. Ali polako...nigdje mi se ne zuri...u dobrim sam rukama...sada mi je najvaznije naci samu sebe, jer sam se negdje na putu kroz pakao izgubila....
ovo je samo mali dio onoga sto se desavalo u mom zivotu u zadnje vrijeme...ostatak tek slijedi...
Malena
"One day at the time"
Proslo je dosta vremena od mog posljednjeg javljanja, a to mogu da vidim samo po posljednjem datumu, u koji kad sam pogledala nisam mogla da vjerujem da je toliko vremena proslo. Skoro dva puna mjeseca....ali dva mjeseca cega, pitam se. Za mene se vrijeme nije pomjeralo u ta dva mjeseca...stajalo je, bas kao sto stoji sat u kom nema baterija-nepomicno, bez ikakvog znaka zivota, vremena i prostora. Ta dva mjeseca koja su prosla pokraj mene i ne dodirujuci me, nakupila su debele slojeve prasine po mom zivotu i svijetu oko mene. Zasto..ne znam ni sama..a da znam rekla bih vam. Naravno, znam da su moje misli stale poput sata bez zivota..i to onog dana kad sam prestala da uzimam dop. Tada sam mislila kako nema nista lose u tome i da jedino sto je vazno jeste da sam cista. Ja sam se pak okrenula ka jednoj staroj i dosta koriscenoj metodi koja te ustvari uci da zivis "one day at the time" i da se ne opterecujes stvarima kao sto su buducnost, proslost, obaveze, brige itd. Zvuci fino, pomislice neko..naprotiv, jako je tesko postici tako nesto. Tesko je nekome ko je proveo citav svoj zivot razmisljajuci o sutra, brinuci, misleci, sjecajuci se ostaviti sve to sa strane i zadovoljiti se cinjenicom da nije uzeo dop taj dan. Meni je bilo tesko pobjeci od svojih misli koje su me proganjale i u snu...ali shvatila sam da je to u stvari dobro za mene i moj "oporavak". U tom samom pocetku abstiniranja, losi filmovi i zle misli su bili moji stalni posjetioci. Cesto sam razmisljala o unistenim danima i propustenim sansama, i to bi me samo bacalo u jos crnje misli i zelju za dopom, kako bih pobjegla od toga svega. Dugo sam bjezala o svih problema svijeta, depresije, tuge, losih filmova i opakih misli..ne zelim vise da bjezim jer tim putem sam do skoro koracala. Zelim da se suocim sa svim tim cudima svijeta i da uspijem..da ostanem jaka i da i dalje uspravno koracam po tom nekom novom putu, kog sama gradim sa svakim novim korakom.Ali, kao sto rekoh, u tom samom pocetku to sve nije bilo moguce...bilo bi previse i tesko. Imala sam milion stvari o kojima sam non stop razmisljala, brinula se i ceznula za njima. Osjecala sam se kao da uvijek imam neko veliko ogledalo pored sebe u kom vidim sve ono sto sam uradila u tih proteklih godinu i nesto. Vidjela sam stetu koju sam sama sebi napravila, i bolilo je. Ne samo mene, nego i moje...Nije lako pogledati se u ogledalo i vidjeti neku drugu osobu, koju ti ne poznajes, i ne prepoznajes. Cesto sam vidjela staricu koja je obolila od neke teske bolesti i samo ceka taj zadnji tren. Tamni podocnjaci, ispijeni obrazi, oci bez sjaja i sa jednom malom tackom umjesto zjenica, ispucale usne, potamnjeli zubi, izgoreni i izlizani prsti od silnih kresaja upaljacem, kosa bez zivota, a tijelo bez kapi snage u njemu. Nigdje tu nema one lijepe i zdrave djevojke, cije su se velike tamne oci caklile i kosa sijala, cije je tijelo bilo puno zivota a usne crvene i pune. Ta Ena je umrla i odletila u nebo poput zlog zmaja kojeg je do skoro ganjala. Uhvatila ga je, svaki put..i bas zato i jeste sve bas tako..tuzno. No, znala sam da moram dalje. I bas tada sam nasla, objesenog na zidu u mojoj klinici, poster na kom je pisalo "One day at the time". Tu se ustvari nalazi nesto poput zakona koji govore o tim teskim danima kad nas obuzmu zle misli a mi pokleknemo. 25 "zakona" govore kako je najbolje zivjeti danas, za danas a sutra za sutra. Kako je vazno ne zaboraviti da si veliki korak napravio i da u stvari sada koracas dalje..ali polako; Kako nije dobro preopterecavati se svakodnevnim glupostima, jer ce biti i za to vremena; kako je vazno misliti pozitivno i sa nadom u bolje sutra; i vjerovati u sebe; voliti drage ljude i svoje najblize; ciniti dobra dijela; pomagati onima kojima treba pomoc; raditi sve ono sto nas cini sretnima, zivjeti "one day at the time" jer lako mozemo puknuti pod velikim teretom. A to nam nije u cilju..zasto to sebi raditi...preopterecavati se glupostima koje nam samo mogu odmoci i vratiti nas tamo odakle smo pobjegli.
I tako sam ja polako koracala prema boljem sutra sa svakodnevnim strahom da cu ponovo pasti...Redovno sam posjecivala savjetnicu koja mi je puno pomogla...posebno da prihvatim sebe samu i situaciju u kojoj se nalazim. Nije lako prestati sa dopanjem, ali je jos teze nastavati sa normalnim zivotom poslije njega. Vjerujte mi, nikada se gore u zivotu nisam osjecala..bas kao da sam se iz neke velike bitke vratila. Pa i jesam...bitke sa samom sobom. Nadam se da vam je sada malo jasnije sto me nije toliko dugo bilo..jer iskreno, ne bih nikada to namjerno uradila..Samo nestala, bez traga i glasa. Ali sto je moralo da bude moralo je, zar ne? Ako je to sve pomoglo mom oporavku, onda je bilo vrijedno...Tako ja barem mislim. Ta neka, izolacija je bila neophodna da se ja izvucem do kraja (ako uopste postoji kraj). Morala sam zivjeti jednostavnim zivotim, baviti se jednostavnim stvarima i misliti jednostavnim mislima...za svoje dobro. Pisanje je nesto sto ja volim da radim, ali isto tako zahtjeva malo nekog razmisljanja..pogotovo ovo sto ovdje pisem-o sebi i svom zivotu. Tesko je pisati o svemu sto se desilo a ne misliti o tome u isto vrijeme. Nadam se da razumijete i da ne zamjerate. Neki zamjeraju i misle da sam kukavica ili ko zna sta vec. Nije me nikada tangiralo misljenje drugih pa tako ni sada, ali je zanimljivo vidjeti da neki cak i pisu o meni i mom odsustvu, sude me a ni ne znaju sta se sa mnom zbiva. Nemaju pojma kroz kakav pakao ja prolazim i da mi nije ni do zivota a kamoli do pisanja. Znate, covjek nauci da se zadovolji i najmanjim stvarima. Ja koja sam uvijek htijela jos vise, uvijek jos samo malo vise..sam se natjerala da postanem zadovoljna jednim obicnim danom u kom nista ne uradim, ali barem ne pomislim na dop. To je vidite uspjeh..i to veliki. A tek da ne uzmem nista danima, pa to je vise nego uspijeh...to je savrsenstvo. A da mi je neko pricao da cu se ja zadovoljavati takvim stvarima nasmijala bih se slatko i rekla, ma ti si lud..ja da nista ne uradim cijeli dan..da nesto ne postignem, napravim, napisem...Ali, dop mijenja ljude...nekada na gore nakada na bolje...Ja se samo nadam da me je to cijelo iskustvo napravilo boljim covjekom i boljom osobom i da cu ubrzo preci preko svih losih posljedica koje je moje drogiranje ostavilo i na meni i na mojima. Zato nemojte suditi, tamo gdje osuda ne pije vode. Niko nije isti..i svi mi prolazimo kroz to na svoj nacin. Pa tako i ja...Mogu samo da kazem, da oni koji nemaju pametnija posla nego da "seru" o onome o cemu nemaju pojma..bilo bi najbolje da prestanu..jer su to ciste gluposti. Zar nismo svi tu samo zbog jednog razloga-da se sve lijepo zavrsi, i da se rijesimo zla zvanog dop? Ja koliko znam da jesmo...I mogu vam reci da mi je drago sto sam ga barem za sada ( a nadam se i za ubuduce) pobjedila. Ali ne bih uspjela da nisam zivjela "one day at the time". Pisat cu opet uskoro...obecavam...jer ima jos mnogo toga da se isprica...Voli vas vasa,
Malena
I tako sam ja polako koracala prema boljem sutra sa svakodnevnim strahom da cu ponovo pasti...Redovno sam posjecivala savjetnicu koja mi je puno pomogla...posebno da prihvatim sebe samu i situaciju u kojoj se nalazim. Nije lako prestati sa dopanjem, ali je jos teze nastavati sa normalnim zivotom poslije njega. Vjerujte mi, nikada se gore u zivotu nisam osjecala..bas kao da sam se iz neke velike bitke vratila. Pa i jesam...bitke sa samom sobom. Nadam se da vam je sada malo jasnije sto me nije toliko dugo bilo..jer iskreno, ne bih nikada to namjerno uradila..Samo nestala, bez traga i glasa. Ali sto je moralo da bude moralo je, zar ne? Ako je to sve pomoglo mom oporavku, onda je bilo vrijedno...Tako ja barem mislim. Ta neka, izolacija je bila neophodna da se ja izvucem do kraja (ako uopste postoji kraj). Morala sam zivjeti jednostavnim zivotim, baviti se jednostavnim stvarima i misliti jednostavnim mislima...za svoje dobro. Pisanje je nesto sto ja volim da radim, ali isto tako zahtjeva malo nekog razmisljanja..pogotovo ovo sto ovdje pisem-o sebi i svom zivotu. Tesko je pisati o svemu sto se desilo a ne misliti o tome u isto vrijeme. Nadam se da razumijete i da ne zamjerate. Neki zamjeraju i misle da sam kukavica ili ko zna sta vec. Nije me nikada tangiralo misljenje drugih pa tako ni sada, ali je zanimljivo vidjeti da neki cak i pisu o meni i mom odsustvu, sude me a ni ne znaju sta se sa mnom zbiva. Nemaju pojma kroz kakav pakao ja prolazim i da mi nije ni do zivota a kamoli do pisanja. Znate, covjek nauci da se zadovolji i najmanjim stvarima. Ja koja sam uvijek htijela jos vise, uvijek jos samo malo vise..sam se natjerala da postanem zadovoljna jednim obicnim danom u kom nista ne uradim, ali barem ne pomislim na dop. To je vidite uspjeh..i to veliki. A tek da ne uzmem nista danima, pa to je vise nego uspijeh...to je savrsenstvo. A da mi je neko pricao da cu se ja zadovoljavati takvim stvarima nasmijala bih se slatko i rekla, ma ti si lud..ja da nista ne uradim cijeli dan..da nesto ne postignem, napravim, napisem...Ali, dop mijenja ljude...nekada na gore nakada na bolje...Ja se samo nadam da me je to cijelo iskustvo napravilo boljim covjekom i boljom osobom i da cu ubrzo preci preko svih losih posljedica koje je moje drogiranje ostavilo i na meni i na mojima. Zato nemojte suditi, tamo gdje osuda ne pije vode. Niko nije isti..i svi mi prolazimo kroz to na svoj nacin. Pa tako i ja...Mogu samo da kazem, da oni koji nemaju pametnija posla nego da "seru" o onome o cemu nemaju pojma..bilo bi najbolje da prestanu..jer su to ciste gluposti. Zar nismo svi tu samo zbog jednog razloga-da se sve lijepo zavrsi, i da se rijesimo zla zvanog dop? Ja koliko znam da jesmo...I mogu vam reci da mi je drago sto sam ga barem za sada ( a nadam se i za ubuduce) pobjedila. Ali ne bih uspjela da nisam zivjela "one day at the time". Pisat cu opet uskoro...obecavam...jer ima jos mnogo toga da se isprica...Voli vas vasa,
Malena
Crne Rupe
Zivot me cesto podsjeti na sah...Pogresan potez te moze kostati pobjede ili zivota...za uspjesan zivot moras koristiti glavu kao i za uspjesnu igru...ne promisljenost je kobna u oba slucaja a takodje i brzopletost. Jedino, sto nikada nisam volila tu igru..uvijek sam mislila da je to obicno gubljenje vremena i zivaca...i da samo neki teski intelektualci uspijevaju i uzivaju u dugim momentima tisine. Tek sada po malo razumijem tu igru...tek sada primjecujem slicnosti... i zivot, kada pogresno odigran, moze biti poraz. Zelim vjerovati da nije sve izgubljeno, iako tako nekada izgleda, i da se mogu okrenuti i nastaviti sa zivotom kao da nista nije bilo. Ponekad mi uspije i skoro da sama sebe obmanem...ali...Prije par dana sam se vidjela sa Boletom. On i dalje zivi istim zivotom, i radi iste stvari i nema namjeru da prestane..sve dok ne ode u komunu-za koji dan. Prije nego pocnem o tome...da zavrsim prvobitnu misao. Pricam bas njemu, kako se nekada osjecam kao da je to sve u stvari bio samo ruzan san i da je u stvari sve normalno i ok...On se smije, jer vjerovali ili ne, i njemu se isto desava bez obzira sto je on jos uvijek duboko u svijetu heroina. Kazem mu kako se ponekada uhvatim kako razmisljam o tome kako se ponekada osjecam kao da mozda ludim, ili pak prestajem biti "luda"...kao da sam bila opcarana svo to vrijeme dok sam uzimala dop, i da mozda sada ta magija prestaje. Ili mozda ja pokusavam da zivim onim istim zivotom kojim sam i prije zivjela..i pokusavam da budem kao sto sam nekada bila iz dana u dan...Cak su i moji tako nesto ocekivali, da budem ona "stara Ena" koja je bila mnogo drugacija od ove sada Ene...Bas kao da svi misle da sada kada je ta neka opcinjenost nestala da cu se ja vratiti na svoje. I sve do momenta kada sam ja na neki nacin sama sebi prestala da lazem i suocila se sa onim sto je u stvari istina...nema vise stare Ene, i nece je nikada vise ni biti. Neka nova Ena je dosla na njeno mjesto..bas kao sto je i neki novi Bole dosao na mjesto starog...i tako i za sve ostale. Nije lako pomiriti se sa tim...ja se jos uvijek potajno nadam da cu se ja vratiti na svoje...iako znam da se neke stvari nikada nece moci vratiti, ali ko zna. Istina je da heroin mjenja ljude...preokrene ih za 180 stepeni. I to u losem smislu...Napravi nas pohlepnim, zlim, zivcanim, sebicnim, hladnim...unisti sve emocije sto smo nekada imali, od tuge do srece. I sta se onda desi kad neko prestane uzimati dop...sve te silne emocije, do tada prigusene, pokazu svoje lice...i ti onda izgledas bas kao da si poludio. O memoriji i da ne pricam...ja se prosto nicega ne sjecam iz prosle godine..kao da se i nije desilo. Na zalost, desilo se...i meni i mnogima. I nije se lako vratiti u normalan tok zivota, treba vremena, i razumjevanja i strpljenja...sa svacije strane.
No, da se vratim na moj susret sa Boletom...Nismo se vidjeli skoro 2 mjeseca...On dobro izgleda..ne bi se reklo da se drogira. Sto je ironicno...jer on pusi $50.00 dnevno, a takodje i dalje uzima metadon. Kaze "to je to Ena....gotovo je sa ovim svim. Spreman sam ostaviti sve i izlijeciti se od ove proklete bolesti zvane adikcija" "Probao sam sve sto se moglo probati..i osjetio sve sto se moze osjetiti...moram stati, jer odavde mogu samo na iglu a sa igle u pakao" I on takodje ima, kako on kaze, crne rupe u glavi, koje mu onemogucavaju da se sjeti mnogo toga. To je nesto najstrasnije..kad zelis necega da se sjetis a toga nema...prebires po glavi, ali umjesto memorije ti upadas u crne rupe iz kojih se jedva nekako izvuces jer su duboke...pune...nicega. I onda te glava pocne boliti, od silnog naprezanja i uzaludnih pokusaja da se sjetis. A toliko se lijepih stvari desilo...a mi se ne mozemo sjetiti. Bas kao da su izbrisane iz naseg mozga...zauvjek. Tuzno je to, da se mladi ljudi osjecaju kao starci od 90 godina. A to je jedino sto nam je preostalo kada svi fleshevi i dobri filmovi nestanu. I mozda bas zato Bole odlazi na dugotrajno lijecenje u komuni...Volila bih da ne mora ici..mada znam da mu je to jedini izlaz iz ovog pakla. Znam da se necemo vidjeti dugo vremena...i znam da ce biti tesko...i njemu i svima...ali nadam se da ce biti efikasno i da ce uspijeti. Ide negdje u Hrvatsku...u komunu...ni on ne znam tacno gdje. Gdje god da ode bice mu bolje nego ovde. Kaze da je spreman....nadam se. Taj dan nam je ujedno bio i neki nacin pozdravljanja...Nije lako pozdraviti se sa dobrim prijateljima...kojih je jako malo ostalo. Nije lako ponovo izgubiti tesko steknute prijatelje...jednom smo se vec morali oprostiti od dragih prijatelja...nisam ni sanjala da cu opet biti u istoj situaciji, iz drugih razloga ovoga puta. No sto god///samo da se zavrsi i ovaj dio nasih zivota. Taj dan, nakon dugo vremena...sam ponovo uzela dop...i bilo je drugacije...Sa rezervom...Nije cak ni tako lijepo bilo...Nego nekako cudno, skoro ekperimentalno.
Drago mi je sto dop nije vise glavni dio mog zivota. I za sada ne mogu obecati da ga nikada vise necu dirnuti...to je jednostavno ne moguce obecati, tako da necu sama sebe da lazem...ako ga nikada vise ne uzmem super..ako ga uzmem opet nekada za par mjeseci...ok...Ovako je mnogo lakse ostaviti to sve iza sebe, kada potajno znas da mozda postoji jos jedan put...iako se to ne mora nikada desiti...lakse je krenuti sa zivotom, znajuci da to mozda i nije zadnji out. Ne znam...ima nesto i suvise mocno u toj rijeci "zauvijek", da je mozda i najbolje ne spominjati je. Ja samo znam da pokusavam zivjeti normalan zivot...i da je svaki dan bez dopa veliki uspijeh. Pocela sam raditi...tako da me je to jos vise zblizilo sa realnosti i normalnim zivotom...Mozda ce se "stara" Ena jednog dana vratiti..ali i ako se ne vrati ni ova nova nije tako losa. Mozda ce i ovo sve sto se desilo jednog dana da upadne u crnu rupu i nestane zauvijek...to bi bilo dobro, zar ne?
Ena
No, da se vratim na moj susret sa Boletom...Nismo se vidjeli skoro 2 mjeseca...On dobro izgleda..ne bi se reklo da se drogira. Sto je ironicno...jer on pusi $50.00 dnevno, a takodje i dalje uzima metadon. Kaze "to je to Ena....gotovo je sa ovim svim. Spreman sam ostaviti sve i izlijeciti se od ove proklete bolesti zvane adikcija" "Probao sam sve sto se moglo probati..i osjetio sve sto se moze osjetiti...moram stati, jer odavde mogu samo na iglu a sa igle u pakao" I on takodje ima, kako on kaze, crne rupe u glavi, koje mu onemogucavaju da se sjeti mnogo toga. To je nesto najstrasnije..kad zelis necega da se sjetis a toga nema...prebires po glavi, ali umjesto memorije ti upadas u crne rupe iz kojih se jedva nekako izvuces jer su duboke...pune...nicega. I onda te glava pocne boliti, od silnog naprezanja i uzaludnih pokusaja da se sjetis. A toliko se lijepih stvari desilo...a mi se ne mozemo sjetiti. Bas kao da su izbrisane iz naseg mozga...zauvjek. Tuzno je to, da se mladi ljudi osjecaju kao starci od 90 godina. A to je jedino sto nam je preostalo kada svi fleshevi i dobri filmovi nestanu. I mozda bas zato Bole odlazi na dugotrajno lijecenje u komuni...Volila bih da ne mora ici..mada znam da mu je to jedini izlaz iz ovog pakla. Znam da se necemo vidjeti dugo vremena...i znam da ce biti tesko...i njemu i svima...ali nadam se da ce biti efikasno i da ce uspijeti. Ide negdje u Hrvatsku...u komunu...ni on ne znam tacno gdje. Gdje god da ode bice mu bolje nego ovde. Kaze da je spreman....nadam se. Taj dan nam je ujedno bio i neki nacin pozdravljanja...Nije lako pozdraviti se sa dobrim prijateljima...kojih je jako malo ostalo. Nije lako ponovo izgubiti tesko steknute prijatelje...jednom smo se vec morali oprostiti od dragih prijatelja...nisam ni sanjala da cu opet biti u istoj situaciji, iz drugih razloga ovoga puta. No sto god///samo da se zavrsi i ovaj dio nasih zivota. Taj dan, nakon dugo vremena...sam ponovo uzela dop...i bilo je drugacije...Sa rezervom...Nije cak ni tako lijepo bilo...Nego nekako cudno, skoro ekperimentalno.
Drago mi je sto dop nije vise glavni dio mog zivota. I za sada ne mogu obecati da ga nikada vise necu dirnuti...to je jednostavno ne moguce obecati, tako da necu sama sebe da lazem...ako ga nikada vise ne uzmem super..ako ga uzmem opet nekada za par mjeseci...ok...Ovako je mnogo lakse ostaviti to sve iza sebe, kada potajno znas da mozda postoji jos jedan put...iako se to ne mora nikada desiti...lakse je krenuti sa zivotom, znajuci da to mozda i nije zadnji out. Ne znam...ima nesto i suvise mocno u toj rijeci "zauvijek", da je mozda i najbolje ne spominjati je. Ja samo znam da pokusavam zivjeti normalan zivot...i da je svaki dan bez dopa veliki uspijeh. Pocela sam raditi...tako da me je to jos vise zblizilo sa realnosti i normalnim zivotom...Mozda ce se "stara" Ena jednog dana vratiti..ali i ako se ne vrati ni ova nova nije tako losa. Mozda ce i ovo sve sto se desilo jednog dana da upadne u crnu rupu i nestane zauvijek...to bi bilo dobro, zar ne?
Ena
CrnoBijeli Svijet
Nisam dugo pisala...znam. Nije bilo namjerno niti planirano, jednostavno se desilo. Desilo se da nakon odlaska na metadonski tretman moj zivot je na neki nacin stao. Mislim on se i dalje odvijao ali u nekom cudnom, ne jasnom smislu. Bas kao da je moj zivot nastavio da ide svojim tokom, dok sam ja stajala sa strane i posmatrala taj svoj zivot, nesposobna da ista uradim ili promjenim u njemu. Ma koliko god to zvucalo smijesno to je bas ono sto se desilo. Vrijeme je za mene stalo ali je prolazilo pored mene munjevitom brzinom, dan za danom, mjesec za mjesecom. I dan danas ne mogu da vjerujem da je Maj...sta se desilo sa proslih 6 mjeseci...ne bih vam znala reci. Svaki dan mi je bio isti kao i predhodni...I sta onda da pisem...nisam imala dovoljno misli da prezivim jedan dan normalno a ne da pisem...Jednostavno nisam mogla..htjela sam...hiljadu sam puta sijedila ispred kompjutera u nadi da ce se nesto desiti...nista. Valjda to tako nadodje...dosta ljudi mi je reklo da su imali periode nicega. Monotonija, mrtvilo, tisina...tako bi mi opisali svoje dane. Nadam se da je proslo i da se nece uskoro vratiti...Jer ustajanje ujutro, odlazenje u kliniku, vracanje kuci, odlazak na posao, vracanje s posla, spavanje...i sve tako iz pocetka, nije bas naj zanimljiviji zivot. Nadam se da razumijete i da ne zamjerate....Izmedju toga svega, desilo se tu jos par nekih nelagodnosti koje su me sprjecavale u pisanju...Npr-moj identitet nije bas bio savrseno zasticen, tako da sam dobila par poziva sto od rodbine sto od ostalih, koji su me ostavili u strahu i ne sigurnosti, bas tamo gdje se trebam osjecati sigurno. No covjek se mora paziti jer ljudi su zli-a jos mi i to nije trebalo u zivotu koji vec uveliko raspolovljen na pola i iskopan sa svih strana. Nista tu nije ostalo tajna, ili nesto sto je samo moje...ne sve je izaslo na povrsinu. I to je u redu...moralo je tako biti...za moje dobro. Tako da sam u zadnje vrijeme razmisljala kako se ja u stvari i ne trebam brinuti za te neke ljude...moji su doznali i to je bio ono najgore-tako da sada kada oni znaju nemam sta vise kriti niti se bojati...no strah je ostao, jer toliko dugo sam bila u tom strahu da ce me skontati i provaliti da se i dan danas bojim. A da ne pricam o laganju...danas i kad istinu govorim ja se osjecam kao da lazem, sva se spetljam i zbunim...i onda skontam, pa ja govorim istinu...Ahh, koliko li ce samo vremena proci dok to sve nestane...i taj " narkomanski um" prestane da radi...ko zna...mozda nece nikad prestati, mozda ce uvijek ostati prisutan...u manjim kolicinama, vjerujem...ali nikad zaboravljen to je sigurno. Tuzno zvuci, ali istina je..ljudi se mjenjaju, zivot ide dalje, ali tracak proslosti i narkomanskog uma uvijek ostane prisutan.
Prva 3 mjeseca metadonskog tretmana su bila vrlo uspijesna...Nisam ni pomisljala na njega, niti mi se uzimalo. Nisam se ni cula sa starim drustvom-iako sam znala da su oni jos uvijek duboko u heroinskim vodama. Bole je otisao prije par mjeseci..na lijecenje dole kod nas...i nisam se nikako cula s njim. Mjesec dana prije njegovog odlaska smo se nasli i ne znajuci da ce nam to biti posljednji susret za dugo vremena. Tada sam uzela, nakon duzeg vremena...a i bijelo je bilo u igri. Tu noc smo se pozdravili..i nikada se od tada vise nismo ni culi ni vidjeli. Cula sam od drugih da je dobro, cisto i da se vraca na normalu. Dobro za njega...da nije otisao, vjerovatno bi zavrsio na igli...vrlo brzo, jer je u zadnje vrijeme bas o tome pricao. Ja sam nastavila sa svojim cistim zivotom...Uzela sam par puta..cisto onako...da se pocastim, jer sam dobra bila. Bas je tip na forumu o ovome pisao...kako se lazemo i nalazimo izgovore da bi uzeli. Ahh koliko sam se samo puta slagala...No sve je to bilo u redu i pod kontrolom...sto mije naravno dalo snagu da pocnem malo cesce...jer kao sto vec znamo, kad uzmes jednom, dva puta i ne bude ti nista...pocne narkomanski um da radi...E pa bas fino...sad bih mogla ponovo jer znam da mi nece nista biti...I tako malo po malo...vratis se na par puta sedmicno i sve tako...nisam dosla do starog mijesta..ali bila sam blizu... I opet stanem..i opet pocnem...ali ovog puta bijelo dodje u igru. Dosadi ti ona monotonija i down od metadona i dopa, pa ti onda treba neki up...Onda pocnes da pravis koktele i da muckas...famozne speedballs...A to je fino..kad si dole dignes s e...kad si gore, spustis se...Ali sta onda kad imas jedno a nemas drugo...pogotovu ako si up a nemas nista za down. Cesto puta mi se to desilo...i nije ni malo dobro. Nakon izvjesnog vremena, nemozes ni poceti dan ako nemas nista...I onda, te opet provale...opet sve iz pocetka....opet te realnost dodirne i skontas sta radis, ali onda se jos vise sjebes...i ponovo se nadjes u vrtlogu iz kog si jedva izasao. A zasto? Ne znam samo zasto...da li je taj narkomaski um postao toliko jak da nad vlada sve ostalo oko tebe..ili si ti postao toliko slab da se vise ne mozes oduprijeti. Ne znam...samo znam da sam odlucila stati...znam koliko sam samo to puta rekla...ali ovaj put doista moram. Ne zelim biti u vrtlogu pakla zauvijek..ne zelim ici na metadon jos 10 godina, ne zelim unistiti sve sto imam...zelim buducnost...i normalan zivot. Svi to zelimo...ali samo oni koji to doista zele i uspiju. Cesto razmisljam o Ibogainu...cini mi se da je to jedini izlaz..bezbolan izlaz tj. 72 sata sna...iz kog se probudis kao novi covjek...bez zelje, bez volje za dopom. Potrebno je par sedmica da se potpuno vratis na svoje...ali onda si nnrmalan covjek...oslobodjen zla. Vrijedi probati...Znam da svijet nije crno bijel kako ga ja sada vidim...tu su i druge boje. Zelim biti u svijetu boje, u svijetu srece i slobode. Crno bijeli svijet nije za mene..nije ni za koga....lazan je, i strasan. Idem dalje...u svijet boje i svijetlosti...valjda cu naci put. Do ponovnog susreta....
Malena
Prva 3 mjeseca metadonskog tretmana su bila vrlo uspijesna...Nisam ni pomisljala na njega, niti mi se uzimalo. Nisam se ni cula sa starim drustvom-iako sam znala da su oni jos uvijek duboko u heroinskim vodama. Bole je otisao prije par mjeseci..na lijecenje dole kod nas...i nisam se nikako cula s njim. Mjesec dana prije njegovog odlaska smo se nasli i ne znajuci da ce nam to biti posljednji susret za dugo vremena. Tada sam uzela, nakon duzeg vremena...a i bijelo je bilo u igri. Tu noc smo se pozdravili..i nikada se od tada vise nismo ni culi ni vidjeli. Cula sam od drugih da je dobro, cisto i da se vraca na normalu. Dobro za njega...da nije otisao, vjerovatno bi zavrsio na igli...vrlo brzo, jer je u zadnje vrijeme bas o tome pricao. Ja sam nastavila sa svojim cistim zivotom...Uzela sam par puta..cisto onako...da se pocastim, jer sam dobra bila. Bas je tip na forumu o ovome pisao...kako se lazemo i nalazimo izgovore da bi uzeli. Ahh koliko sam se samo puta slagala...No sve je to bilo u redu i pod kontrolom...sto mije naravno dalo snagu da pocnem malo cesce...jer kao sto vec znamo, kad uzmes jednom, dva puta i ne bude ti nista...pocne narkomanski um da radi...E pa bas fino...sad bih mogla ponovo jer znam da mi nece nista biti...I tako malo po malo...vratis se na par puta sedmicno i sve tako...nisam dosla do starog mijesta..ali bila sam blizu... I opet stanem..i opet pocnem...ali ovog puta bijelo dodje u igru. Dosadi ti ona monotonija i down od metadona i dopa, pa ti onda treba neki up...Onda pocnes da pravis koktele i da muckas...famozne speedballs...A to je fino..kad si dole dignes s e...kad si gore, spustis se...Ali sta onda kad imas jedno a nemas drugo...pogotovu ako si up a nemas nista za down. Cesto puta mi se to desilo...i nije ni malo dobro. Nakon izvjesnog vremena, nemozes ni poceti dan ako nemas nista...I onda, te opet provale...opet sve iz pocetka....opet te realnost dodirne i skontas sta radis, ali onda se jos vise sjebes...i ponovo se nadjes u vrtlogu iz kog si jedva izasao. A zasto? Ne znam samo zasto...da li je taj narkomaski um postao toliko jak da nad vlada sve ostalo oko tebe..ili si ti postao toliko slab da se vise ne mozes oduprijeti. Ne znam...samo znam da sam odlucila stati...znam koliko sam samo to puta rekla...ali ovaj put doista moram. Ne zelim biti u vrtlogu pakla zauvijek..ne zelim ici na metadon jos 10 godina, ne zelim unistiti sve sto imam...zelim buducnost...i normalan zivot. Svi to zelimo...ali samo oni koji to doista zele i uspiju. Cesto razmisljam o Ibogainu...cini mi se da je to jedini izlaz..bezbolan izlaz tj. 72 sata sna...iz kog se probudis kao novi covjek...bez zelje, bez volje za dopom. Potrebno je par sedmica da se potpuno vratis na svoje...ali onda si nnrmalan covjek...oslobodjen zla. Vrijedi probati...Znam da svijet nije crno bijel kako ga ja sada vidim...tu su i druge boje. Zelim biti u svijetu boje, u svijetu srece i slobode. Crno bijeli svijet nije za mene..nije ni za koga....lazan je, i strasan. Idem dalje...u svijet boje i svijetlosti...valjda cu naci put. Do ponovnog susreta....
Malena
