Nesto mi se ne spava

, pa malo vrtim po netu, malo citam po forumu, pa da nesto i napisem, podijelim, pitam..
Dan je protekao manje vise standarno kao i svaki drugi, na poslu neke frke, opet zbog sefice (nekad nezadovoljna dodje raditi), al opet sve podnosljivo. Kraj radnog vremena, palim auto, dolazim kuci, odem pod tus i kako dan bi prekrasan odlucim izletiti do obliznje baste popiti kafu, pogledati novine i ubiti sat dva. Dolazim do baste, nema tu dvoje troje ljudi, ozbiljnijih, narucim kafu i nakon par minuta dolazi ona. Ona = drugarica, nekad djevojka (bili kao u vezi par mjeseci), ovisnica jos uvijek. I sjeda, doduse ne za moj stol vec do mene, jer zbog nekog cudnog rasporeda i nekog stuba u basti nije mogla da me vidi. Ima ona neke naocale, uzima neku knjigu i kulira da cita knjigu, ali knjigu drzi naopacke (uradila se drama ocito). Eh kako je konobar nas prethodno vise puta vidio zajedno u autu, kad je krenuo da je usluzi, ukaze joj na cinjenicu da sam tu. Narucuje ona kafu i govori konobaru da donese za moj stol, jer ce ona preci tu i tako mi prilazi, ljubi u obraz, gdje si, kako si, i sjeda pored mene. Najezio sam se sav, od dlake na glavi do noznog prsta u sekundi, neka vatra mi udarila u lice, nevjerovatno.. Automatski progutam dva xanaxa ne razmisljajuci ni zasto to radim. Prica ona neke stvari nepovezano, ocekuje neku veliku lovu, al bi joj sad dobro doslo da joj nesto pozajmim, starci joj nisu tu, mogli smo do nje, i jos nekih nepovezanih stvari i srecom u tom trenutku nailazi jedini frend kojem sam se povjerio i koji je strejt i koji plati konobaru one kafe, uze me za ruku i povede kuci. Doduse putem je drobio i u kuci jos sat vremena kako sam se sa njom dogovorio, kako sam ovakav onakav. Cak mislim da ga nisam razuvjerio da smo se slucajno sreli. Dva sata, mozda i vise ja sam bio nekog cudnog raspolozenja zbog ovog susreta.
Iskren da budem ne znam sta bi se desilo da mi ovaj frend nije naisao, dal bi otisao do nje (makar i pod izgovorom da nesto poj....m), dal bi recidivirao, dal bi mozda sam ustao od stola i otisao kuci i rekao joj da sam se skinuo. Fakat ne znam sta bi se desilo. Djelovalo je kao da je vrijeme stalo, kao da mozak ne funkcionira, kao da sam u nekom drugom svijetu.
Oporavio sam se nakon par sati, nakon sto me drug, poslije silnog ubjedjivanja jel susret sa njom bio slucajan ili namjeran, natjerao da palimo plejku i da igramo sokera. A buduci da nas dvojica imamo strasan rivalitet u sokeru popravilo mi se rapolozenje jer sam ga prve dvije utakmice pobjedio

.
Dr mi, izmedju ostalog kaze, da nije najpametnije da se zatvaram sam, da sam dugo sam, da trebam da se druzim i da budem aktivan i fizicki, jer samoca moze da vodi do razmisljanja i recidiva, a sa druge strane eto svaki izlazak moze da bude tragican. Al bas tragican, jer stvarno ne mogu tvrditi da ne bih otisao do nje. Konacno i volio sam je... Bilo je sudjeno da ne odem
Kako reagirati u situacijama kad se naleti na nekog starog frenda? Sta radite vi u takvim situacijama?