loshe mi je veceras..
Posted: Tue Sep 05, 2006 11:04 pm
..nocas sam posebno loshe.. smorena sam il` vec shta..
nisam u grad izashla jer mi majka nije dala.. vec par dana mi vodu vadi zbog ne upisane 2. godine fax-a..
desi se svima. nisam jedina. al jbg. trebam bit savrshena za njih.
i dalje misle da sam dijete (jesam donekle..) koje vidi svijet u boji duge, ljude dobre volje da pomognu.. ne znam..
ja vidim svijet drugacije.. sve mi je crno.. nidje nikog nemam..
ne pripadam ovom svijetu, ovom vremenu, ovom drushtvu, nije ovo za mene.. :~(
samo me strah da ne odem dublje.. u ambis.. i da mi bude gore nego shto je.. tako mi treba neko pored mene.. neko ko ce bit sa mnom a rijec da ne progovori. (postoji li takvo neshto?!?!)
toliko ljudi oko mene pricaju o raznim stvarima.. dobrim i loshim.. koliko je zapravo loshe pushiti!? na svim cigarima danas pishe "pushenje ubija". a ubija sve. covek se stvorio da ubija. ide protiv sebe! misli pogreshno..
i tako se pocinje..
dijete. porodica. velika paznja je usmjerena ka tom djetetu, al opet ono vidi neshto da ne valja. tada porodica i nije porodica. raspada se. to u ocima djeteta ostavlja velike posledice..
u pocetku izgleda sve kao i prije. sve po starom, normalno.. al zapravo nije ni malo isto! NI PROBLIZNO SLICNO! nema ljubavi.
dijete raste u nekom okruzenju dobrog drushtva, obrazovanog koje zna sve o svemu. pocinju se radit neke stvari koje ne rade svi u svakodnevnom zivotu..
"zivot je jedan. mozemo mi to! znamo mi shta dalje! pametni smo!"
i to su te recenice koje uglavnom ubiju samog coveka.
opet, izgleda kao daje djetetu potrebna ljubav neka i da je trazi u nekim stvarima..
nije to tako izgledalo..
jednog dana slucajno se dijete susrelo s travom. i nishta. nikakav osjecaj. u djetetu je to izazvalo cudjenje jer je culo da je to opushtajuca stvar..
bilo je josh prilika za travu.. skoro sve iskorishcene.. al nikaf efekat da bude ko shto drugi pricaju..
dijete odrasta. upisuje fax.. novi ljudi. novo mjesto boravka. nepoznato.
misli, ekipa super. druzenje, zezanje, zabava.. super. i nagovori da se proba sintetika (iako je dijete govorilo da nikad nece probat sintetiku. al shta dijete zna. uostalom, ono je poraslo i nije dijete. zapravo, ono je reklo istinu. DIJETE NECE nikad..)..
"zurka je. svi veseli. vrhunski osjecaj. ko da letish. neopisivo dobar! imash snage za sve. cini ti se da se nikad ne bi umorila od hodanja. ne znam.. zatvorish oci i osjecash ljude! svi su veseli.. pomislish, puklo te......"
i tako bude skoro uvjek.. super provod. a moze li se i bez tog super provesti?????
teshko..
jesam li se navukla?.. zelim li nastaviti?.. u fijoci me ceka "~zurka~"..
shta cu.. bojim se da ne pokusham neshto drugo uradit..
teshko mi je.. ljudi me gushe, smetaju mi.. pritisak pritisak.. jako mi je loshe..
nisam u grad izashla jer mi majka nije dala.. vec par dana mi vodu vadi zbog ne upisane 2. godine fax-a..
desi se svima. nisam jedina. al jbg. trebam bit savrshena za njih.
i dalje misle da sam dijete (jesam donekle..) koje vidi svijet u boji duge, ljude dobre volje da pomognu.. ne znam..
ja vidim svijet drugacije.. sve mi je crno.. nidje nikog nemam..
ne pripadam ovom svijetu, ovom vremenu, ovom drushtvu, nije ovo za mene.. :~(
samo me strah da ne odem dublje.. u ambis.. i da mi bude gore nego shto je.. tako mi treba neko pored mene.. neko ko ce bit sa mnom a rijec da ne progovori. (postoji li takvo neshto?!?!)
toliko ljudi oko mene pricaju o raznim stvarima.. dobrim i loshim.. koliko je zapravo loshe pushiti!? na svim cigarima danas pishe "pushenje ubija". a ubija sve. covek se stvorio da ubija. ide protiv sebe! misli pogreshno..
i tako se pocinje..
dijete. porodica. velika paznja je usmjerena ka tom djetetu, al opet ono vidi neshto da ne valja. tada porodica i nije porodica. raspada se. to u ocima djeteta ostavlja velike posledice..
u pocetku izgleda sve kao i prije. sve po starom, normalno.. al zapravo nije ni malo isto! NI PROBLIZNO SLICNO! nema ljubavi.
dijete raste u nekom okruzenju dobrog drushtva, obrazovanog koje zna sve o svemu. pocinju se radit neke stvari koje ne rade svi u svakodnevnom zivotu..
"zivot je jedan. mozemo mi to! znamo mi shta dalje! pametni smo!"
i to su te recenice koje uglavnom ubiju samog coveka.
opet, izgleda kao daje djetetu potrebna ljubav neka i da je trazi u nekim stvarima..
nije to tako izgledalo..
jednog dana slucajno se dijete susrelo s travom. i nishta. nikakav osjecaj. u djetetu je to izazvalo cudjenje jer je culo da je to opushtajuca stvar..
bilo je josh prilika za travu.. skoro sve iskorishcene.. al nikaf efekat da bude ko shto drugi pricaju..
dijete odrasta. upisuje fax.. novi ljudi. novo mjesto boravka. nepoznato.
misli, ekipa super. druzenje, zezanje, zabava.. super. i nagovori da se proba sintetika (iako je dijete govorilo da nikad nece probat sintetiku. al shta dijete zna. uostalom, ono je poraslo i nije dijete. zapravo, ono je reklo istinu. DIJETE NECE nikad..)..
"zurka je. svi veseli. vrhunski osjecaj. ko da letish. neopisivo dobar! imash snage za sve. cini ti se da se nikad ne bi umorila od hodanja. ne znam.. zatvorish oci i osjecash ljude! svi su veseli.. pomislish, puklo te......"
i tako bude skoro uvjek.. super provod. a moze li se i bez tog super provesti?????
teshko..
jesam li se navukla?.. zelim li nastaviti?.. u fijoci me ceka "~zurka~"..
shta cu.. bojim se da ne pokusham neshto drugo uradit..
teshko mi je.. ljudi me gushe, smetaju mi.. pritisak pritisak.. jako mi je loshe..