Evo nakon dugo čitanja svih vaših ispovjesti odlučio sam i ja napisati svoje, mada nije ne upola toliko strašno i tužno ko neke priče na ovom forumu ali ajde da i ja nešto napišem.
Imam 22 godine, moj prvi doticaj s drogom je kao i kod većine ljudi bila trava, to je bilo 2002. godine prvi put. sječam se da sam se prilično navukao ali nisam bio kronični konzument (nisam pusio svakog dana) više manje je to bilo vikendom ili kad je neki frend bio sam kod kuće pa smo uzeli neke filmove i ubili se. eh da...nakon toga su došli partiji početkom 2003. godine i to je moja glavna epoha drogiranja. bez puno pretjerivanja bi mogao reći da sam od te 2003. pa do 2005. godine pojeo preko 100 bombona. glavno je bilo da smo išli na party i da smo uzeli bonkas i bilo nam je fenomenalno. to je trajalo sve do 2005. godine, nakon toga sam odlučio prekinuti s tim svim jer sam popustio na faksu (sjebao sam si memoriju, primjetio da mi je kratkotrajna memorija skroz uništena i da više ne mogu pamtiti ni upola tolko kolko sam mogao nekad) tu sam se uplašio jer sam tu prvi put vidio prve negativne posljedice mog drogiranja. inače prije nisam imao nikakve probleme u školi tak da me to prilično pogodilo. pao sam godinu na faksu, te sam na početku slijedeće došao u kontak s speedom. njega sam konzumirao kroz cijelu 2005. ali ni upola toliko koliko sam se zakacio na ecstasy. u međuvremenu sam imao jedno negativno iskustvo s našom nam dragom policijom tako da sam sam sebi rekao dosta. i to bi bilo to što se tiče moje "karijere" u drogiranju. nije baš trajalo toliko dugo i hvala bogu završilo s gorim posljedicama. jedino bih još trebao spomenuti da me frend za doček 2006. počastio s kokainom ali mi se nije dopalo i to je bilo zadnje.
nažalost postoje i negativne posljedice koje su logične same po sebi nako 4 godišnje staža drogiranja a one su ta mi je kratkotrajna memorija dosta sjebana, ne pamtim više tak puno kao nekad, primijetio sam da sam se dosta povukao u sebe, prije sam bio komunikativna osoba a sada prilično teško stupam u nove kontakte s ljudima (ili se barem meni tak čini) i ono što me najviše rastužuje i živcira je to da priličo puno put ulovim sam sebe kako zurim zadubljen u jednu točku i u tu točku bih bez treptanja. ne znam zbog čega se to događa ali to je jedna od nuspojava vjerojatno. sada kada malo gledam unatrag, žalim zbog tih 4 godine koje sam mogao iskoristiti na nešto drugo umjesto na drogiranje. strah me samo da mi nije radna sposobnost uništena i da ću moći normalno nastaviti život.
sada sam čisti od dočeka 2006. godine, i drago mi je zbog toga, promijenio sam društvo nisam više u kontaktu s ljudima koji se kreću u tim krugovima, upisao sam 4. godinu faksa i nadam se da ću to u roku završiti...
uglavnom, život postoji nakon drogiranja, samo ga treba živjeti...
puno sreće svima, pratit ću i dalje ovaj forum jer mislim da pomaže ljudima...
Moje četverogodišnje drogiranje
Moderator: sanela
