PUSTINJA U SRCU..
Posted: Wed Jul 26, 2006 5:07 am
josh jedno jutro docekacu nespavajuci..prosto, zamenila sam dan za noc.. veceras osecam ogromnu pustinju u sebi.. vapim za trackom neke emocije.. zashto ih nema? *pustinja u srcu*
osecam se tako zbunjeno.. polupano.. shto i jesam, veceras..
nekakva tuga.. i to ne ona prava, zdrava tuga.. vec.. fali mi rec..
velika black rupa u mojoj glavi, u meni... pojela je sve..i pored gomile ljudi, osecam se tako, jebeno usamljeno.. kakvo otudjenje, ne verujem..
kako mi fali ljubav, da volim nekog i taj neko mene, ono, kao klinci, oblaci, zaljubljenost.. uvek sam imala to, pre sranja..
nekad sam znala da zagrlim drvo, da osetim mirise sunca i bilja u vazduhu..
nekad sm znala da se nasmejem, da poletim poput ptice, za tren.. kad hocu..
nekad sam.. kako u samoj reci nekad ima prizvuka nekakve sete..
zashto je sve tako prazno.. znate, ono kad putujete, pa na sred neke pustare ugledate usamljeno drvo.. taj vizuelni efekat mi se provlaci, glavom, sada..
eto, tako se osecam..
sve je besmisleno, ne postoji cilj, ocekivanja, nada.. jebeni prah.. sve je postalo prah.. sve je iste boje, prozirno, bez harizme, bez emocije..
koliko dugo cu biti ono shto nisam? sve ovo, tako je kontradiktorno mojoj licnosti.. ovo shto postajem.. ovo shto sam, sada..
ne vidim prijatelje po par dana, a i kad ih vidim, cutim, nemam shta da kazem.. oni me vole, uvek su me mnogo voleli.. kazu da me ne prepoznaju.. ko sam, uopshte?
tako me je strah, tako sam u frci.. pocinjem da se gubim i plashim se da se ne izgubim.. a shta ako izgubim sebe?
vishe se ne radujem nicemu, indiferentna sam prema svemu i svakom.. osecam kao da sam doshla do zida i nemam vishe kuda.. ne mogu ni da placem..
samo se samosazaljevam i kukam..
ljudi, gde su te emocije? bilo koje.. prosto pozelim da me nema.. samo da isparim, nestanem..
kada bih mogla da vratim vreme... eh.. kada bih?
kad stanem, nadam se, da cete istrpeti exploziju mojih emocija.. jer znam kako to ide kod mene, vec sam prestajala.. placem i smejem se u isto vreme, ali bar osecam..
sada? ne osecam nishta...apsolutno.. postala sam pasivna do neizdrzivosti.. idem protiv prirode, svoje..
evo, novo jutro se radja, a ja ne znam da uzivam u tom prizoru kao pre.. sve je bez boje.. pa i moje srce.. kao da je na njemu ostao samo trag purpura, samo mala tackica.. grcevito je stezem, e, to ne dam jebenom prahu! ne dam!
lepo sanjajte, svi, jer ja se ne secam kad sam sanjala.. pa kad ne mogu ja, nek sanja onaj ko nije slabic i retard kao ja.. cuvajte se, ljudi.. sacuvajte sebe
mozda cu uspeti u ovoj insomniji da razvijem strategiju za borbu koju moram da pocnem..
postoje stvari koje morash! e, ja ovaj rat moram!!!
sve vas pozzzzzzzzz...
citamo se..
osecam se tako zbunjeno.. polupano.. shto i jesam, veceras..
nekakva tuga.. i to ne ona prava, zdrava tuga.. vec.. fali mi rec..
velika black rupa u mojoj glavi, u meni... pojela je sve..i pored gomile ljudi, osecam se tako, jebeno usamljeno.. kakvo otudjenje, ne verujem..
kako mi fali ljubav, da volim nekog i taj neko mene, ono, kao klinci, oblaci, zaljubljenost.. uvek sam imala to, pre sranja..
nekad sam znala da zagrlim drvo, da osetim mirise sunca i bilja u vazduhu..
nekad sm znala da se nasmejem, da poletim poput ptice, za tren.. kad hocu..
nekad sam.. kako u samoj reci nekad ima prizvuka nekakve sete..
zashto je sve tako prazno.. znate, ono kad putujete, pa na sred neke pustare ugledate usamljeno drvo.. taj vizuelni efekat mi se provlaci, glavom, sada..
eto, tako se osecam..
sve je besmisleno, ne postoji cilj, ocekivanja, nada.. jebeni prah.. sve je postalo prah.. sve je iste boje, prozirno, bez harizme, bez emocije..
koliko dugo cu biti ono shto nisam? sve ovo, tako je kontradiktorno mojoj licnosti.. ovo shto postajem.. ovo shto sam, sada..
ne vidim prijatelje po par dana, a i kad ih vidim, cutim, nemam shta da kazem.. oni me vole, uvek su me mnogo voleli.. kazu da me ne prepoznaju.. ko sam, uopshte?
tako me je strah, tako sam u frci.. pocinjem da se gubim i plashim se da se ne izgubim.. a shta ako izgubim sebe?
vishe se ne radujem nicemu, indiferentna sam prema svemu i svakom.. osecam kao da sam doshla do zida i nemam vishe kuda.. ne mogu ni da placem..
samo se samosazaljevam i kukam..
ljudi, gde su te emocije? bilo koje.. prosto pozelim da me nema.. samo da isparim, nestanem..
kada bih mogla da vratim vreme... eh.. kada bih?
kad stanem, nadam se, da cete istrpeti exploziju mojih emocija.. jer znam kako to ide kod mene, vec sam prestajala.. placem i smejem se u isto vreme, ali bar osecam..
sada? ne osecam nishta...apsolutno.. postala sam pasivna do neizdrzivosti.. idem protiv prirode, svoje..
evo, novo jutro se radja, a ja ne znam da uzivam u tom prizoru kao pre.. sve je bez boje.. pa i moje srce.. kao da je na njemu ostao samo trag purpura, samo mala tackica.. grcevito je stezem, e, to ne dam jebenom prahu! ne dam!
lepo sanjajte, svi, jer ja se ne secam kad sam sanjala.. pa kad ne mogu ja, nek sanja onaj ko nije slabic i retard kao ja.. cuvajte se, ljudi.. sacuvajte sebe
mozda cu uspeti u ovoj insomniji da razvijem strategiju za borbu koju moram da pocnem..
postoje stvari koje morash! e, ja ovaj rat moram!!!
sve vas pozzzzzzzzz...
citamo se..