Forum za podršku u oporavku

Sa nekih 12 godina mi je u ruke dosla knjiga Mi djeca s kolodvora Zoo, i to je bio moj prvi doticaj sa svijetom narkomana... cinio se kao tako ljep svijet, pun povjerenja, pomaganja, borbe, ljubavi i vjernosti,. i tako sam i ja odlucila da cu prvom prilikom uzeti dop, da i ja budem dio tog svijeta. U osnovnoj skoli sam zapalila prvi joint, sa sestrom, a zadnji dan osmog razreda pojela prvi bombon.. cinio se fantasticno.
Krenula sam u gimnaziju i pocela se druziti sa ljudima koji su jeli bombone, pusili travu, a neki se i pucali sa dopom... Necu zaboraviti svoj prvi bliski susret sa narkomanom, na zalost on nije bio dovoljan da me odvrati od moje "misije". Odbacili smo dva decka do vrtica, da se zabiju.. kada su se vratiti u auto mirisali su na nesto cudno, nesto novo,. i onda mi jedan od njih kaze; nikada nemoj uzeti dop, to je smrt, i onda utone u neki spokoj. Totalna kontradikcija... kaze da je smrt, a izgleda mi sretan,. nesto tu nije bilo u redu..
U glavnom, nakon pokusaja da dodjem do dopa, a nije bas bilo jednostavno jer sam imala 14 godina i nitko mi ga nije htio prodati, vec su me svi levatili za pare ( klasicno ), u moj zivot je konacno stigao princ na bijelom konju On mi je rekao da ce nam on nabaviti dop, i to je i napravio... Ja sam ga uvjeravala da sam ja dop vec probala i da nije uopce bed.. I tako, povucem prvu crtu u svom zivotu i nista.. nikakav osjecaj, nista posebno... hm, cudno pomislim. Sljedeci put kada smo se nasli on kaze da se on puca u venu, a ja kazem; i ja cu. Uvjerim ja njega nekako u to, da mi skuha, da me nadje... U trenutku dok me furao mi kaze; Ovo ce ti promjeniti zivot zauvijek. Kako je samo bio u pravu.... U procesu naseg drogiranja ja sam se zaljubila u njega, iako sada vise nisam sigurna dali je to bila ljubav prema njemu ili dopu... Noci sam provodila sa njim, cijelo ljeto, svaki dan., vozili bi se razbijeni, sanjali o nekoj buducnosti, mastali... Kako sam se samo zaljubila, bila sam spremna sve napraviti za njega. 2 godine smo se mi tako nalazili i drogirali dok jedno ljeto nismo bili u velikoj prometnoj nesreci, u kojoj se on zabio ravno u auto u kojem je bila cijela familija...Zakljucao je valjda... tko to vise zna, ja se ne sjecam nicega.
Tada je pocela moja borba sa dopom, sa snovima, sa ovisnoscu,.. nismo se vise mogli nalaziti, ja sam tada imala 16 godina i vise nije bilo zabavno kao nekada... Nakon citave te epizode, starci mi salju u Ameriku u skolu, da me maknu sto dalje od njega i dopa, na drugi kraj svijeta... Ali nista nije jednostavno, vracam se sa 17 i opet pocinje, ovaj puta bez njega.. Pocinjem se zabijati sama, ne treba mi nitko i nista na ovom svijetu, samo dop. Sa 17 i pol iznajmljujem stan i dilam.. zivim od toga i super mi ide, cak si kupim i auto... izgledam svima sretna i zadovoljna, a u mraku se pucam poskrivecki... Uopce se ne sjecam svog 18. rodjendana, neznam ni di sam bila niti sa kime.. mozda i bolje. Nakon par mjeseci i uza moje dilanje ostajem totalno bez para i vracam se doma kod svojih. Tada pocinje pravi pakao, svaki dan se zabijam, onda kriziram, pa ono; prvi dan, drugi dan, pa se treci dan zabijem.. poznata prica. Oko tog vremena sam zaradila i hepatitis C, pocinjem se predoziravati, pa me spasavaju... I tako u krug..
Svaki dan si sredim dop, pucam se i molim Boga da me uzme, jer vise ne mogu... I onda, jedne veceri, dodjem razbijena i u suzama doma, budim starog i priznajem mu sve; da sam narkoman, da ne mogu vise, da me spasi ili da me ubije... covjek je u soku, ne zna sta bi mi rekao. Tu noc sam spavala tako dobro, mislila sam da sam se spasila, da ce mi sada pomoci i to je kraj, nema vise skrivanja... Doslo je jutro i drugacije sam mislila.. onda pocinje pravo sranje.. Kriza, i stotine pitanja; zasto i kako? A ja ne mogu pricati od muke.

Pa Jelena, i ti si rano pocela...
Znam da je i meni jako rano, kao sasvim slucajno, pala u ruke knjiga mi djeca sa kolodvora zoo.. ima cudan uticaj ta knjiga, zaista....
nastavi, sta je bilo dalje?

nastavak price? Uzmi bilo ciju pricu, samo zamijeni imena i dobiti ces moju pricu.. Ovdje sve postaju identicne.
Nastaviti cu, kada me opet krene inspiracija...

Koliko ti je sada godina i jesili se ikada pokušala lijeciti.Žalosno je da tako mlada si pocela sa drogom i to nista vise nego dop.Ali boze moj sta ces ,nema kukanja i razbijanja glave,kako si sad dali si jos na dopu i jesili ista bolje???.Pricaj nam dalje

da nastavim negdje gdje sam stala... dakle priznala sam starcima koliko je problem velik kada sam imala 18 godina, dakle 4 godine nakon sto sam pocela. Sta da kazem? Oni su jadni bili ocajni i nisu znali kako da mi pomognu, pa su usljedile terapije u centrima, hepovi, sto cuda... I sve je to funkcioniralno jedno kratko vrijeme dok ja ne bi nasla nacin da opet zajebem svih i nastavim. Taj dio zivota mi je bio katastrofalan... Sestra mi je bila u identicnom problemu, sa hrpom dugova i problemima.. Onda sam upoznala jednom decka koji me onako bolesnu povukao u London, da me spasi od mene same. Bilo je ili to ili komuna gdje je otisla moja sestra. Ja sam se u njega naravno zaljubila jer sam ga gledala kao svog spasioca.. Sve bi to bilo super da se meni dop i dalje nije motao po glavi i svaki put kada bi mi se pruzila prilika ja bi se zabila. Sa njim sam provela 3 godine, zabijala bi se kad god bi se vratila natrag u rodni grad, a gore sam od muke pocela sa alkoholom.. trebalo mi je nesto da me odrzi u toj uzasnoj situaciji, jer on se iz andjela pretvorio u djavla i iskoristio to sto sam mu ja zahvalna sto me doveo k sebi. Pocelo je vrijedanje i provokacije jer je znao da ne mogu otici... starci su mi rekli; ili on ili komuna, i ja sam naravno izabrala njega ( jer sam ako nista mogla popiti bocu vina navecer i pusiti kada sam htjela ). Ta katastrofalna situacija je trajala onoliko dugo dok nisam skupila muda i rekla vise ne moze; odlazim pa makar i u komunu! Starci su mi srecom povjerovali da sam sve te 3 godine bila cista ( sto je jako daleko od istine ) i podrzali su me u tome da odem od njega...

I evo, sada sam slobodna, sretna i cista. Nakon godina trazenja dna i pitanja: do kada ovako? Konacno mogu reci da sam sretna! Nema carobne formule za uspjeh, ne postoji... Svatko treba naci svoju. Ja mogu reci da me sve te lose stvari kojih se sjetim samo tjeraju naprijed da si vise nikada ne dozvolim da budem u takvoj situaciji, nikada vise.

pisi....dalje...
opsirnije....pisi o dolasku u london...kako si nasla dop uopste...kako si se osjecala kad si otisla kuci? cega si se bojala? od cega si bjezala? na mojoj temi ukradeno djetinjstvo pokusavam doci do ovih odgovora...
mozda mi mozes pomoci kao i ostalima da ako nista gledaju u pravom smjeru???bila bih ti zahvalna...kao i svi. Jer kao sto rekoh prije...dok se ne suocimo sa demonima proslosti necemo imati sretnu buducnost...niti cemo se izlijeciti. Mozda od droge...ali bjeg ce se nastaviti...svi mi imamo to nesto cega nas je strah...neki znaju sta je to neki ne...njima je gore. Jer znaju da nesto nije ok i znaju da ih nesto jede ali ne mogu naci sta je to...
reci mi, zasto si sretna? jel' se probudis ujutro i drago ti je da je novi dan?? ili si zadovoljna svojim zivotom? odrasli ..mi...cesto pobrkaju srecu i zadovoljstvo....to nije isto
reci mi jos...sto si se pocela drogirati? ili da i mislis da postoji razlog? ne kazem krivac...niko nije kriv...nas izbor...!
da li si rijesila neke stvari...suocila se s njima???sta je to?izvini na milion pitanja...ali me zanima....jako. Jer ti si jedna od rijetkih koja je ovo postigla....nadam se da ne zamjeras na pitanjima...i razumijes zasto ih postavljam
znam da znas....ti si jako pametna i inteligentna osoba...i cestitam ti na uspjehu....
Luna
samo naprijed

puno pitanja.. pokusavati cu u nekim razmacima odgovoriti svaki puta na nesto. Nekako me najvise zaintrigirala ovo:


reci mi, zasto si sretna? jel' se probudis ujutro i drago ti je da je novi dan?? ili si zadovoljna svojim zivotom? odrasli ..mi...cesto pobrkaju srecu i zadovoljstvo....to nije isto


prvi puta u zivotu se ne pitam zasto sam sretna, ja to jednostavno jesam.. Ne trazim neki feler u svemu i pokusavam maksimalno uzivati u ovom osjecaju. A zasto sam sretna.. Napisala sam prije nekog vremena zasto; jer sam konacno, nakon svih tih godina lupila u dno. To je za mene bio vrlo oslobadjajuci dogadjaj zato jer ga trazim vec jako, jako dugo. Nekako sam ga trazila vec godinama i pitala se koliko nisko mogu pasti, cak do toga da sam mislila da gore ne moze.. Ne mogu to objasniti, mislim da je taj uzasni dogadjaj konacno stavio tocku na i, da mogu zavrsiti sa ovim poglavljem u svom zivotu i konacno krenuti dalje. Sretna sam jer sada konacno imam svoj zivot u svojim rukama i mogu reci sta zelim, a jos vaznije; sta ne zelim. Nikada se vise ne zelim vratiti dopu, a sama takva misao mi vraca osmjeh na lice. Znas i sama kako je.. kada si govoris kako neces nikada i ful se bojis da ipak hoces. I onda jedan dan ti sama ta pomisao uzimanja dopa postane smjesna.. pa covjece koja sreca! To je razlog za slavlje!
Konacno imam priliku ostvariti sve svoje zivotne snove, drzati cijeli svijet na dlanu.. samo to saznanje mi daje nevjerojatnu srecu!

Ljudi, treba piciti naprijed, znam da je tesko i ponekada izgleda nemoguce, a sigurno mnogi govore i ; lako je njoj, meni je teze... I meni je bilo bas kao i vama, mozda i gore nego nekima... Treba ici dalje sve dok se jednog dana ne okrenes i vidis da je cijeli taj narkomanski zivot tako jebeno daleko... evo, zato sam sretna. Nadam se da ti ovo barem malo pomaze..
na druga pitanja cu odgovoriti koji drugi put.. ne zamjeri, vise mi se zaista ne da pisati

i dalje???