Ne znam.
Ja niti imam muža niti dete niti sam ikada imala taj neki tzv "majčinski instikt", štaviše nekad se našalim da sam robijala 3 godine a većina žena robija čitav život. Brak, to je robija za mene, nisam ja za to. Da mi neko nešto ograničava, da imam obavezu da bude skuvano, ispeglano ja iskreno ne verujem da sam sposobna tim tempom da živim.
Juče sam obrisala prašinu i rekoh kevi "Ajoj, crkla sam..."
Moja majka, žena preko 70 godina usisava svoj deo stana, ja sam svoj deo izribala pre 2 meseca
Doduše, ja kad čistim, što je jako retko, ja koristim prvo usisivač, posle ručno perem/ribam tepih nekim mirišljavim sredstvima, prašinu brišem takođe sredstvima za drveni nameštaj posebno, na kraju alkoholom dezinfikujem sitne stvari tipa daljinski upravljač...znači ili ne radim ništa ili se raspadnem.
U Požarevcu mi je subota bila pakao, pogodi zašto- čišćenje.
Pre dok sam bila urađena, čišćenje i kuvanje i sve ostalo sam mogla da radim normalno, ustvari na dopu sam bila kao sve druge žene/ devojke, bez dopa što ti kažeš po 48 sati nisam ustajala jer nisam videla smisao.
Ja sam sa oko 6 godina pitala majku o zvezdama, koliko ih ima, pa onda šta je to škola i idu li svi, pa zašto ljudi žive u parovima, na kraju sam pitala šta znači roditi se, a odakle sam se rodila i šta je smisao...moja majka se hvatala za glavu od mojih pitanja.
Sa 11-12 godina sam odlučila da se neću udavati niti imati decu i tu odluku sam saopštila roditeljima, rodbini i svakome sa kim sam zakačila tu temu- niko mi nije verovao i svi su bili u fazonu "predomislićeš se".
Kada sam to ponovila sa 20, i dalje nisu verovali.
Pa ni kad sam to ponovila sa 30.
Tek kad sam došla do 40 e onda su poverovali.
Međutim, ja sam dete iz seljačke porodice, sem toga disfunkcionalne, zgadili su mi se svi, bilo mi je jasno sa 11 godina da bi bio zločin razmnožavanje takvih gena, takvim ljudima kao što su moji roditelji i 90% rodbine sudski treba zabraniti da imaju potomstvo. Znači moja odluka nije sebična kako mi 99% seljačkog mentaliteta prebacuje već je naprotiv- na neki način žrtva. Ako možeš da veruješ da sam sa 11 godina razmišljala šta je dobrobit za čovečanstvo.
Znači, dolazim do tačke gde ćeš zaključiti ili da jednostavno nisam normalna ili će ti biti jasno o kakvom "filozofskom" tipu se radi.
Da se nadovežem, dosada je opasniji neprijatelj nego problem, ja te potpuno razumem i bila sam i ja u takvom stanju, pokušala sam da se ubijem i to više puta a sada živim potpuno prazna i otupela na sve "spoljašnje".
Još uvek tražim sebe, ali ne više kao nekad, spolja, nego iznutra. Dosta čitam i pišem o filozofiji, po preporuci jedne profesorke klavira pre 3 godine sam počela sa Sioranom, tu mi je dala odličnu preporuku jer me zna, mnoge bi Sioran povukao na dno ali ne i mene, naprotiv, ja sam sa osmehom pomislila "Ovaj je sjebaniji čak i od mene" i tako sam krenula sa filozofijom.
"Moj" filozof je definitivno Oto Vajninger koji je izvršio samoubistvo sa samo 23 i koga su nakaradno protumačili. Družim se virtuelno sa ljudima sa kojima razgovaram o filozofiji, psihologiji i sociologiji pored čitanja pa mi tako nije dosadno
"Filozofija je po svojoj prirodi nešto ezoterično, pa sama po sebi niti je privlačna za svjetinu niti je sposobna da se pravi za nju; ona je samo time filozofija što je upravo protivstavljena razumu, pod čim se podrazumijeva prostorna i vremenska ograničenost jednog pokoljenja ljudi; u odnosu na razum, svijet filozofije je po sebi i za sebe obrnuti svijet.”
HEGEL
Upravo ovako. Nije "za svetinu". I jeste na neki način "obrnuti svet". Moj svet, tu sam se našla.
Znači treba ti nešto za šta možeš da se "uhvatiš", šta će da te drži, ti prilično dobro sagledavaš koliko vidim sebe, pa ako će dete da popuni tu prazninu, ako tako osećaš, onda ti od srca želim jednu preslatku i zdravu bebicu