Samo jednom nije dovoljno
Posted: Sat Dec 31, 2022 4:03 am
Jos jedna u nizu...
Prvi put na ovom forumu sam provela noci bez sna nakon izlaska iz komune Cenacolo kao "ovisnica" o amfetaminu kao prvom, a ne znam zašto je ovisnost o alkoholu pala u drugi, nebitni plan i meni i mojima, a kasnije se pokazala kao bitnim faktorom za ovo di sam danas.
Tada, nakon izlaska iz komune sam bila osoba bez identiteta, sva ulicna skola, sva moja prijateljstva i sva moja garderoba i sav moj smisao samo je prestao da postoji i ono sto me cinilo dio necega bio je ovaj forum. Jer ovisnicki sklop u glavi je dirljiva prica, nikad niko kao mi. I to je istina. Moje cijelo bice je vapilo da komuniciram sa sebi slicnima o jedinom o cemu znam pricati.... sav jad i cekanja i odsustvo dostojanstva su svakome od nas zajednicka tema, samo je neiscrpno to sve sta covjek moze stvarno da ucini zbog droge...ali naravno, gustala sam citati i lijepe uspomene, oni pocetci u kojima blistamo.
Međutim, nisam zeljela stvoriti account jer nisam imala ni rijeci ni ikakav stav vise, cak i ovde, moj problem je izgledao dosta nebitan i lak za izljecit. U tom periodu svugdje sam bila nedostojna. I ovima normalnima, i vama ovisnicima o dopu. Moje nije znacilo nista u usporedbi s vasim pricama.
Ali opet, znala sam da ste mi bliski. Sad znam i jace. Jer nebitno je sta, sve nas veze jedna bolest.
Ovisnost. .....
Cinili ste me zivom te 2018e.
Sve u svemu, upala sam u stanje teske anksioznosti u trajanju od 2 godine u kojem se nisam uopce mogla druziti s ikim, a jedan novi posao sa 17 kolegica mi je u biti prvi put osvjestio problem u kojem se nalazim.
Mislim, ja iskreno ne znam odkud da pocnem i u tome i je problem nekih ljudi kod pisanja jer sve je to toliko slojevito da naprosto nemas odkud da pocnes.
Dal period prije komune i detalji davno zaboravljeni ili iza komune i sve ovo sto je sad?
Ja bi se odlucila za ono meni svjeze, pa cu taj period prije zanemariti jer taj period od 8 godina smatram djecjom znatizeljom, pa sve sta je nastalo tada bilo je spontano, grozno i lijepo. Otisla sam u komunu jer sam shvatila da bez grama/dva amfetamina ne mogu na posao vec zadnjih par godina i dolaskom na posao moram popiti bar 0,6 travarice ili bilokoje svijetle rakije sta bi znacilo da do kraja smjene popijem mix svega zivoga i ispravljam se spidom kojeg sam u periodu od godinu dana narucivala sa dark weba, ali i sam pocetak koristenja je bio povezan s tako savrsenom teksturom i odvratnim mirisom di kao maloljetna sam vec znala da spid nije prah, nego voda.
Konzumirala sam sve i svasta, ali to bi bilo ovisno o trenutku sta mi pase, speed mi je pasao uvijek. Jednostavno se stopio sa mnom.
...dark web je donio jos neke gluposti i probavanja novih stvari poput metha i tako sam jednostavno dala otkaz jer nista vise nije moglo pokriti tu megalomaniu, manjak živaca i jos sam pocela kockati zadnjih godinu i po.
O krađama necu ni govoriti.
Dermatilomanija je bila sveprisutna tako da mi je faca bila puna rana i krasti, par puta bi mi se znala skoriti krv od cela do vrha nosa i to ne bi ni osjetila. Noge su mi bile krcate krasti i bez srama sam preko lita nosila kratko jer to je vec toliko dugo dio mene da nisam osjecala sram kad bi se pogledala u ogledalo.
Sad na te stare slike gledam s potpunim gađenjem, iako kad se pogledam u cjelosti, dođe mi plakat od tugice prema toj curi haha
Kao i sad npr.
Evo ipak me proslost ponila, ali zaustavit cu pricu o njoj jer kazem vam, ona je dio tinejđerskog ludila,
Bar sam tako mislila dok mi se prije pola godine, nakon 4 godine nije vratila u zivot.
Ako pricamo o drogama, ali ako pricamo o alkoholizmu onda se ovisnost vratila u zivot nakon 7 miseci izlaska iz komune.
Pocelo je tako da sam vidila na netu pinel i vino stranicu u kojem slikas odredenu sliku i pijes vino i to platis nekih 300 kn, za 2 h otprilike.
Ja sam imala nesreden podrum u to vrijeme, soba koju sam odlucila pretvoriti u atelje je soba prepuna mojih stvari koje sam nalazila na smecu prije, prepuna odjece koju sam nosila nekad i sve sam to odlucila baciti, skoro sve, da bi ja organizirala vecer vina i slikanja sa svojom rodicom koja ce mi od tada postati i najbolja prijateljica...
Prvi put da sam popila nesto alkoholno i vecer od koje sam pocela piti samo vino i ono mi je bilo jedino opravdano pice jer kao svi popiju casu vina, samo sta sam ja od tada, svako drugu vecer pila po litru.
Taman da imam dan predaha.
Ujutro bi se pravila pred svima da sam dobro i da zastupam sve sto bi objavila online a u biti bi mi pucala glava i mrzila bi sebe sta filozofiram u prazno. I dalje roditelji nisu posumnjali da imam problem, uredno bi se dizala za posao, uredno sam sve obavljala, a s druge strane, taj dugi period anksioznksti se nisam s nikim ni druzila i nekako kao da nisu shvacali da
Se mi ne drogiramo ili pijemo zbog drustva
Mi jednostavno to radimo zbog sebe.
Zbog nepotpunosti. Sami sa sobom.
Moji su toliko dugo pa cak i danas smatrali sigurnom zonom ovaj moj podrum da sam se cak dolje i preselila, i kao sve je u redu dok ne izlazim vanka, ali ovo sto sam prosla sa samom sobom to znamo Bog i ja.
Iskreno, tesko mi je pisati jer znam da me mozete zamisliti na krivi nacin, ali ja sam toliko jedna leprsava i pozitivna osoba svima koji me poznaju, u toliko situacija sam nazvana izvedenicama "dobrog duha" i toliko je bizarno da u dubini svoje duse ja vec toliko godina bolujem zapravo od depresije.
To shvacam tek sada kada sam starija, prije sam opravdavala to na razne nacine, kao istrazivanje, zabavu i slicno, ali kad sam opet pocela s alkoholom, shvatila sam da nemam prirodnu radost u sebi. I osjetila sam tu prazninu koja se proteze jos od osnovne skole mogla bi reci.
Mogu radost imati prema drugima, ali sama sa sobom ne, a toliko volim biti sama sa sobom. I prije sam u afterima bjezala skupljati kamencice po plazi prije nego da budem sa nekom ekipom praznih prica i tako je i danas.
Samoj mi nikad nije bilo dosadno, ali otkad sam otkrila, prvo travu, pa sve ostalo, vrijeme sa sobom se pretvori u nesto nadnaravno i to i je KOMPLETNI SJEB mog lika.
Poroci u meni stvaraju, nisu ovisni o druzenju. Osim u zadnje vrime kad je sve krenilo nizbrdo...o tom cu nekad kasnije.
Ovisnost je opet samo dosla, prihvacena cijelim mojim bicem.
Kao veliku tajnu, ogromni sram i dio sebe.
Ispovijedala sam svako malo taj svoj grijeh alkoholizma iako nisam cinila nista lose jer se nisam druzila pa nisam imala seksualne epizode i slicno, samo bi crtala i uredivala stan, fotografirala i uredivala fotografije.
Ali svejedno sam osjecala sramotu i zbog toga sam promijenila sve moguce svecenike jer mi je bilo prosto neugodno svako malo se ispovijedati za istu stvar.
Znala bi na mobitelu ujutro naci neka videa u kojima placem presminkana ili se probuditi na podu ogromnog nereda oko sebe, isaranog zida kojeg bi morala prepiturati litrom boje prije nego mi neko iz familije mozda odluci doci u posjet koji kat niže...
Ali to su bili moji tajni padovi, no zlo se ne zaustavlja i tu krece moj novi, nikad gori moralni pad, i padovi. Javni.
I ponovno drogiranje.
Prvi put na ovom forumu sam provela noci bez sna nakon izlaska iz komune Cenacolo kao "ovisnica" o amfetaminu kao prvom, a ne znam zašto je ovisnost o alkoholu pala u drugi, nebitni plan i meni i mojima, a kasnije se pokazala kao bitnim faktorom za ovo di sam danas.
Tada, nakon izlaska iz komune sam bila osoba bez identiteta, sva ulicna skola, sva moja prijateljstva i sva moja garderoba i sav moj smisao samo je prestao da postoji i ono sto me cinilo dio necega bio je ovaj forum. Jer ovisnicki sklop u glavi je dirljiva prica, nikad niko kao mi. I to je istina. Moje cijelo bice je vapilo da komuniciram sa sebi slicnima o jedinom o cemu znam pricati.... sav jad i cekanja i odsustvo dostojanstva su svakome od nas zajednicka tema, samo je neiscrpno to sve sta covjek moze stvarno da ucini zbog droge...ali naravno, gustala sam citati i lijepe uspomene, oni pocetci u kojima blistamo.
Međutim, nisam zeljela stvoriti account jer nisam imala ni rijeci ni ikakav stav vise, cak i ovde, moj problem je izgledao dosta nebitan i lak za izljecit. U tom periodu svugdje sam bila nedostojna. I ovima normalnima, i vama ovisnicima o dopu. Moje nije znacilo nista u usporedbi s vasim pricama.
Ali opet, znala sam da ste mi bliski. Sad znam i jace. Jer nebitno je sta, sve nas veze jedna bolest.
Ovisnost. .....
Cinili ste me zivom te 2018e.
Sve u svemu, upala sam u stanje teske anksioznosti u trajanju od 2 godine u kojem se nisam uopce mogla druziti s ikim, a jedan novi posao sa 17 kolegica mi je u biti prvi put osvjestio problem u kojem se nalazim.
Mislim, ja iskreno ne znam odkud da pocnem i u tome i je problem nekih ljudi kod pisanja jer sve je to toliko slojevito da naprosto nemas odkud da pocnes.
Dal period prije komune i detalji davno zaboravljeni ili iza komune i sve ovo sto je sad?
Ja bi se odlucila za ono meni svjeze, pa cu taj period prije zanemariti jer taj period od 8 godina smatram djecjom znatizeljom, pa sve sta je nastalo tada bilo je spontano, grozno i lijepo. Otisla sam u komunu jer sam shvatila da bez grama/dva amfetamina ne mogu na posao vec zadnjih par godina i dolaskom na posao moram popiti bar 0,6 travarice ili bilokoje svijetle rakije sta bi znacilo da do kraja smjene popijem mix svega zivoga i ispravljam se spidom kojeg sam u periodu od godinu dana narucivala sa dark weba, ali i sam pocetak koristenja je bio povezan s tako savrsenom teksturom i odvratnim mirisom di kao maloljetna sam vec znala da spid nije prah, nego voda.
Konzumirala sam sve i svasta, ali to bi bilo ovisno o trenutku sta mi pase, speed mi je pasao uvijek. Jednostavno se stopio sa mnom.
...dark web je donio jos neke gluposti i probavanja novih stvari poput metha i tako sam jednostavno dala otkaz jer nista vise nije moglo pokriti tu megalomaniu, manjak živaca i jos sam pocela kockati zadnjih godinu i po.
O krađama necu ni govoriti.
Dermatilomanija je bila sveprisutna tako da mi je faca bila puna rana i krasti, par puta bi mi se znala skoriti krv od cela do vrha nosa i to ne bi ni osjetila. Noge su mi bile krcate krasti i bez srama sam preko lita nosila kratko jer to je vec toliko dugo dio mene da nisam osjecala sram kad bi se pogledala u ogledalo.
Sad na te stare slike gledam s potpunim gađenjem, iako kad se pogledam u cjelosti, dođe mi plakat od tugice prema toj curi haha
Kao i sad npr.
Evo ipak me proslost ponila, ali zaustavit cu pricu o njoj jer kazem vam, ona je dio tinejđerskog ludila,
Bar sam tako mislila dok mi se prije pola godine, nakon 4 godine nije vratila u zivot.
Ako pricamo o drogama, ali ako pricamo o alkoholizmu onda se ovisnost vratila u zivot nakon 7 miseci izlaska iz komune.
Pocelo je tako da sam vidila na netu pinel i vino stranicu u kojem slikas odredenu sliku i pijes vino i to platis nekih 300 kn, za 2 h otprilike.
Ja sam imala nesreden podrum u to vrijeme, soba koju sam odlucila pretvoriti u atelje je soba prepuna mojih stvari koje sam nalazila na smecu prije, prepuna odjece koju sam nosila nekad i sve sam to odlucila baciti, skoro sve, da bi ja organizirala vecer vina i slikanja sa svojom rodicom koja ce mi od tada postati i najbolja prijateljica...
Prvi put da sam popila nesto alkoholno i vecer od koje sam pocela piti samo vino i ono mi je bilo jedino opravdano pice jer kao svi popiju casu vina, samo sta sam ja od tada, svako drugu vecer pila po litru.
Taman da imam dan predaha.
Ujutro bi se pravila pred svima da sam dobro i da zastupam sve sto bi objavila online a u biti bi mi pucala glava i mrzila bi sebe sta filozofiram u prazno. I dalje roditelji nisu posumnjali da imam problem, uredno bi se dizala za posao, uredno sam sve obavljala, a s druge strane, taj dugi period anksioznksti se nisam s nikim ni druzila i nekako kao da nisu shvacali da
Se mi ne drogiramo ili pijemo zbog drustva
Mi jednostavno to radimo zbog sebe.
Zbog nepotpunosti. Sami sa sobom.
Moji su toliko dugo pa cak i danas smatrali sigurnom zonom ovaj moj podrum da sam se cak dolje i preselila, i kao sve je u redu dok ne izlazim vanka, ali ovo sto sam prosla sa samom sobom to znamo Bog i ja.
Iskreno, tesko mi je pisati jer znam da me mozete zamisliti na krivi nacin, ali ja sam toliko jedna leprsava i pozitivna osoba svima koji me poznaju, u toliko situacija sam nazvana izvedenicama "dobrog duha" i toliko je bizarno da u dubini svoje duse ja vec toliko godina bolujem zapravo od depresije.
To shvacam tek sada kada sam starija, prije sam opravdavala to na razne nacine, kao istrazivanje, zabavu i slicno, ali kad sam opet pocela s alkoholom, shvatila sam da nemam prirodnu radost u sebi. I osjetila sam tu prazninu koja se proteze jos od osnovne skole mogla bi reci.
Mogu radost imati prema drugima, ali sama sa sobom ne, a toliko volim biti sama sa sobom. I prije sam u afterima bjezala skupljati kamencice po plazi prije nego da budem sa nekom ekipom praznih prica i tako je i danas.
Samoj mi nikad nije bilo dosadno, ali otkad sam otkrila, prvo travu, pa sve ostalo, vrijeme sa sobom se pretvori u nesto nadnaravno i to i je KOMPLETNI SJEB mog lika.
Poroci u meni stvaraju, nisu ovisni o druzenju. Osim u zadnje vrime kad je sve krenilo nizbrdo...o tom cu nekad kasnije.
Ovisnost je opet samo dosla, prihvacena cijelim mojim bicem.
Kao veliku tajnu, ogromni sram i dio sebe.
Ispovijedala sam svako malo taj svoj grijeh alkoholizma iako nisam cinila nista lose jer se nisam druzila pa nisam imala seksualne epizode i slicno, samo bi crtala i uredivala stan, fotografirala i uredivala fotografije.
Ali svejedno sam osjecala sramotu i zbog toga sam promijenila sve moguce svecenike jer mi je bilo prosto neugodno svako malo se ispovijedati za istu stvar.
Znala bi na mobitelu ujutro naci neka videa u kojima placem presminkana ili se probuditi na podu ogromnog nereda oko sebe, isaranog zida kojeg bi morala prepiturati litrom boje prije nego mi neko iz familije mozda odluci doci u posjet koji kat niže...
Ali to su bili moji tajni padovi, no zlo se ne zaustavlja i tu krece moj novi, nikad gori moralni pad, i padovi. Javni.
I ponovno drogiranje.