Nova u svemu - priča i malo info o postupku supstitucijske u HR
Posted: Wed Sep 21, 2022 11:42 pm
Pozdrav ljudi!
Nova sam na forumu, iako ga pratim već jedno duže vrijeme, pa se odmah ispričavam ako sam post stavila na krivo mjesto. Nisam zapravo znala kud da ga objavim jer je istovremeno i mix ispovijesti i traženja savjeta. Moja priča na početku, zadnji odlomak je traženje savjeta.
Pišem prvenstveno zato jer se osjećam stravično jadna, sama i baš imam osjećaj da sam došla do neke točke pucanja u kojoj ne mogu više držati sve u sebi. Nitko od mojih doma ne zna za ovo, od doktora isto tako, a društvo u kojem se krećem je ekipa koja nikad nebi taknula droge. Nisam zapravo ni sama sigurna jel ja jesam ovisnik u tradicionalnom smislu riječi jer uzimam samo Tramadole i kodein, nisam nikad prešla na nešto jače, a nemam ni neke jake fizičke simptome ustezanja.
Dakle, prije par godina krenula sam uzimat Tramadol. Prvo je to bio neki tinejdžerski pokušaj samodestrukcije (želja za nestajanjem, ali ne i smrću) u kojem ja navečer uzmem par tih Tramadola s produljenim oslobađanjem, malo plutam i onda zaspim kao top da bi me ujutro najnormalnije probudila budilica za školu. Član obitelji ih je u to vrijeme od doktorice dobivao kao bombone jer je bio teško bolestan, polako umiranje u bolovima, pa nitko zapravo nije primjećivao ako par tableta nestane. Ja sam to uzimala u nekim kontroliranim količinama, cca 2 puta na tjedan po par tableta. E onda je sa smrću tog člana obitelji prestalo i pristizanje lijekova. I nisam imala nikakve fizičke simptome ni ništa, ali mene kao da nešto u prsima cuka i tjera da nešto uzmem, bilo što. Kako se krećem u dobrom društvu, nisam imala nikog za pitati da mi nešto nabavi, a za junkije nikad nisam znala gdje se okupljaju. Tako da sam se odlučila za kodein i krenula s onom ekstrakcijom iz običnog Caffetina.
I sad već valjda treću godinu skoro svakodnevno uzimam kodein, 300ak mg dnevno (2 doze po cca 150, ujutro i predvečer) i htjela bi prestati, a opet na neki način ne bi. Kao neka pseudovolja, jedan tren mi je dosta (pogotovo kad si pogledam troškove svega toga, paket Caffetina je 20ak kuna, trebam minimalno tri paketa dnevno, na mjesečnoj bazi se nakupi, pogotovo sa studentskim financijama), a ako prestanem kao da mi je cijelo tijelo i glava napeto i želi još, ali ne u fizičkom smislu. Nemam nikakve posebne bolove kad prestanem (znala sam raditi pauze na par dana, čak i tjedana i imala bi samo glavobolje, bila malo živčana, ali nisam povraćala, preznojavala se ni ništa slično), ali jednostavno kao da me cijela prsa i tijelo vuku prema kodeinu, kao da ću eksplodirat od očaja. Razmišljala sam da se javim nekom privatniku, ali nemam se zapravo ni sa kim savjetovati o postupku i svemu. Problem mi je da ne mogu u javnu ustanovu, u mjestu u kojem sam doslovno ne postoji onaj odnos povjerenja doktor-pacijent; cijela ulica zna što je nekome prije nego uopće dođe iz bolnice. Svojima doma nema šanse da kažem, ako me neće izbacit iz kuće, cijeli život će to biti korišteno kao argument protiv mene u bilo kojoj diskusiji koji bi teoretski mogli imati. S prijateljima isto ne mogu o tome, a ne znam nikoga da koristi išta jače od trave da s njim mogu popričati. A imala bi o čemu, pa zato pišem sad par pitanja vama:
Brine me količina paracetamola koju unosim u tijelo. Kako radim ekstrakciju kodeina iz tableta, ne mogu ukloniti sve ove druge sastojke i uvijek unesem bar još malo paracetamola. Opće me strah na što mi jetra liči… Drugo, nemam pojma zapravo ni o točnoj količini kodeina koju uzimam s obzirom da se u ekstrakciji uvijek malo izgubi. Treće, gubim vrijeme i moram stalno hodati po različitim ljekarnama da me ne bi zapamtili. Četvrto, kad uzmem iznad cca 130 mg kodeina, sve me svrbi. Išla bi doktoru privatniku u drugi grad, ali jako me strah registra ovisnika zbog budućeg posla. Negdje sam pronašla informaciju da je liječnik na zahtjev dužan predočiti karton ministarstvu i tijelima državne uprave – vrijedi li to i za privatnike? I može li privatnik prepisati neku supstitucijsku terapiju? I ako da, je li on opet osobu mora prijaviti u registar ovisnika? I je li bi uopće meni netko izdao supstitucijsku (npr. suboxone) s obzirom da uzimam samo kodein, a ne neki jači opijat? Uzimaju li mokraću na testiranje prije toga? Zapravo me samo zanima cijeli postupak tog nošenja s liječnicima i sustavom u Hrvatskoj, grozno mi je kad ne znam točno što očekivati, a na forumu sam većinom našla iskustva iz susjednih zemalja i nisam sad sigurna koliko je sve slično.
Evo, to je to od mene zasad, malo je dug tekst, ali osjećam se sjebano, grozno i baš mi je trebalo pa da makar natipkam svoj problem. Hvala ljudi!
Nova sam na forumu, iako ga pratim već jedno duže vrijeme, pa se odmah ispričavam ako sam post stavila na krivo mjesto. Nisam zapravo znala kud da ga objavim jer je istovremeno i mix ispovijesti i traženja savjeta. Moja priča na početku, zadnji odlomak je traženje savjeta.
Pišem prvenstveno zato jer se osjećam stravično jadna, sama i baš imam osjećaj da sam došla do neke točke pucanja u kojoj ne mogu više držati sve u sebi. Nitko od mojih doma ne zna za ovo, od doktora isto tako, a društvo u kojem se krećem je ekipa koja nikad nebi taknula droge. Nisam zapravo ni sama sigurna jel ja jesam ovisnik u tradicionalnom smislu riječi jer uzimam samo Tramadole i kodein, nisam nikad prešla na nešto jače, a nemam ni neke jake fizičke simptome ustezanja.
Dakle, prije par godina krenula sam uzimat Tramadol. Prvo je to bio neki tinejdžerski pokušaj samodestrukcije (želja za nestajanjem, ali ne i smrću) u kojem ja navečer uzmem par tih Tramadola s produljenim oslobađanjem, malo plutam i onda zaspim kao top da bi me ujutro najnormalnije probudila budilica za školu. Član obitelji ih je u to vrijeme od doktorice dobivao kao bombone jer je bio teško bolestan, polako umiranje u bolovima, pa nitko zapravo nije primjećivao ako par tableta nestane. Ja sam to uzimala u nekim kontroliranim količinama, cca 2 puta na tjedan po par tableta. E onda je sa smrću tog člana obitelji prestalo i pristizanje lijekova. I nisam imala nikakve fizičke simptome ni ništa, ali mene kao da nešto u prsima cuka i tjera da nešto uzmem, bilo što. Kako se krećem u dobrom društvu, nisam imala nikog za pitati da mi nešto nabavi, a za junkije nikad nisam znala gdje se okupljaju. Tako da sam se odlučila za kodein i krenula s onom ekstrakcijom iz običnog Caffetina.
I sad već valjda treću godinu skoro svakodnevno uzimam kodein, 300ak mg dnevno (2 doze po cca 150, ujutro i predvečer) i htjela bi prestati, a opet na neki način ne bi. Kao neka pseudovolja, jedan tren mi je dosta (pogotovo kad si pogledam troškove svega toga, paket Caffetina je 20ak kuna, trebam minimalno tri paketa dnevno, na mjesečnoj bazi se nakupi, pogotovo sa studentskim financijama), a ako prestanem kao da mi je cijelo tijelo i glava napeto i želi još, ali ne u fizičkom smislu. Nemam nikakve posebne bolove kad prestanem (znala sam raditi pauze na par dana, čak i tjedana i imala bi samo glavobolje, bila malo živčana, ali nisam povraćala, preznojavala se ni ništa slično), ali jednostavno kao da me cijela prsa i tijelo vuku prema kodeinu, kao da ću eksplodirat od očaja. Razmišljala sam da se javim nekom privatniku, ali nemam se zapravo ni sa kim savjetovati o postupku i svemu. Problem mi je da ne mogu u javnu ustanovu, u mjestu u kojem sam doslovno ne postoji onaj odnos povjerenja doktor-pacijent; cijela ulica zna što je nekome prije nego uopće dođe iz bolnice. Svojima doma nema šanse da kažem, ako me neće izbacit iz kuće, cijeli život će to biti korišteno kao argument protiv mene u bilo kojoj diskusiji koji bi teoretski mogli imati. S prijateljima isto ne mogu o tome, a ne znam nikoga da koristi išta jače od trave da s njim mogu popričati. A imala bi o čemu, pa zato pišem sad par pitanja vama:
Brine me količina paracetamola koju unosim u tijelo. Kako radim ekstrakciju kodeina iz tableta, ne mogu ukloniti sve ove druge sastojke i uvijek unesem bar još malo paracetamola. Opće me strah na što mi jetra liči… Drugo, nemam pojma zapravo ni o točnoj količini kodeina koju uzimam s obzirom da se u ekstrakciji uvijek malo izgubi. Treće, gubim vrijeme i moram stalno hodati po različitim ljekarnama da me ne bi zapamtili. Četvrto, kad uzmem iznad cca 130 mg kodeina, sve me svrbi. Išla bi doktoru privatniku u drugi grad, ali jako me strah registra ovisnika zbog budućeg posla. Negdje sam pronašla informaciju da je liječnik na zahtjev dužan predočiti karton ministarstvu i tijelima državne uprave – vrijedi li to i za privatnike? I može li privatnik prepisati neku supstitucijsku terapiju? I ako da, je li on opet osobu mora prijaviti u registar ovisnika? I je li bi uopće meni netko izdao supstitucijsku (npr. suboxone) s obzirom da uzimam samo kodein, a ne neki jači opijat? Uzimaju li mokraću na testiranje prije toga? Zapravo me samo zanima cijeli postupak tog nošenja s liječnicima i sustavom u Hrvatskoj, grozno mi je kad ne znam točno što očekivati, a na forumu sam većinom našla iskustva iz susjednih zemalja i nisam sad sigurna koliko je sve slično.
Evo, to je to od mene zasad, malo je dug tekst, ali osjećam se sjebano, grozno i baš mi je trebalo pa da makar natipkam svoj problem. Hvala ljudi!