Evo me, jebo filmViktor89 wrote: ↑Thu Apr 15, 2021 7:45 pmAko dozvoljavaš... Odlična tema, Akkasha.Akkasha Come Back wrote: ↑Thu Apr 15, 2021 4:20 pm "Nije greh voleti koga si mrzeo,
greh je mrzeti koga si voleo".
Ja sam kao dete bila toliki FILANTROP (filantropija= ljubav prema ljudima) da sam se kidala što ne mogu svakoga da upoznam. Želela sam da upoznam bukvalno sve ljude.
Kad sam tako gledala kad se upale svetla, mislila sam o tome koliko samo jedna zgrada ima stanova, koliko ljudi živi u svakom stanu, a tako puno zgrada, tako puno gradova, tako veliki svet- pa kako da ih upoznam?
Bila sam mala i tužna i plakala sam.
A tek o gorepomenutom "vezivanju" za ljude! Majka mi je stalno govorila: "Ne vezuj se toliko za ljude". Nisam shvatala.
Verovali ili ne, trčala sam za ljudima.
Na neki način (nije to jedini razlog ali jeste jedan od razloga, a Sanela reče da pišemo o iskustvima tipa "pre i posle") sam i počela da se gudram jureći ljude.
Bio je jedan Ž. kod koga si mogao da sediš ceo dan, pa i više dana, mislim da svaki grad ima takve likove, one sa gajbom kod kojih možete da ostanete koliko god hoćete ako imate para, droge i cigara.
Tamo je uvek bilo puno, minimum 5 ljudi u 5 ujutru. I ja sam tako odlazila kad sam imala nešto para.
Spavali smo po nas troje na jednom kauču. Volela sam ih.
Poslednja "scena" sa slobode, idem ka svom stanu i sretnem nekadašnjeg druga i onako usput:
- De si brate
- Evo brate, išla na šemu sad idem u stan, ti?
- Ja sad krenuo na šemu.
-S kim si onako?
-Sam. Najjače je SAM.
I ja tako idem i mislim koja ironija: počneš da se drogiraš da bi imao društvo i na kraju opet nemaš nikoga.
Htela sam reći kako od devojčice koja je mnogo volela ljude postade osoba koja samo gleda da se skloni od ljudi. Niko mi nije bitan u životu osim moje majke a i oca, kakvi su, da su.
Skoro da sam siguran da svi ovde imamo neku vrstu problema društvenog tipa, a nisam siguran kako je došlo do rasturanja mog društva do poslednjeg druga. Takođe asocijalan. Zapravo, ravnodušan. Kada dođe do takve situacije, nevažna mi je druga strana, ako dođe do novog poznanstva - ne želim ga. Možda bi mi odgovarao neki ljubimac, ali u stanu sam. Ne znam koliko sam sposoban da budem tu odgovoran.
U jednoj zanimljivoj spici sam saznao za jednu izreku, Aristotel, mislim.
Ko misli da može da živi sam i nema potrebu za drugima ili je Bog ili je zver
@Stope, sve je to tačno, samo nebitno za temupa sam te zbog toga "preskočila", znamo mi to, barem ja znam, k'o što rekoh- nebitno to sad
@Viktore- sa jedne strane, čovek je društveno biće, nije prirodno da bude sam.
I ne želi, traži nekoga.
Sa druge strane, ako shvataš situaciju koju sam gore opisala, taj moj poznanik je na kraju krajeva bio u pravu.
Najbolje je bilo kad imaš dovoljno para i ne moraš da se "kombinuješ"
To moje društvo, u početku na vutri, delili smo sve pa čak i jednu cigaretu ako je poslednja, godina po godina zajebe te ovaj, onaj, onaj treći puk'o ne zna šta radi ni šta priča, onaj četvrti na robiji, onaj peti cinkaroš, onaj šesti ti uvek napravi neko sranje i uvali u problem i tako dalje, do poslednjeg.
E, sad da napravim "skok u sadašnjost". Samoća ume da bude zajebana u smislu da prija, da je čovek sam izabere umesto društva i/ili eventualnog partnera.
Ili je i to navika.
Ili- ja zapravo ne živim sama, nego sa majkom, a to nije samoća, jeste da nemam dečka ali nisam sama.
Opet, ja sam osoba od svojih 45 godina koja je u čudu što je živa uopšte. Ne znam šta više reći. Imam još milion stvari na pameti, ali nisu baš za javnost, ustvari nisu za "podelu", neki moj malo intimniji život koji zadržavam isključivo za sebe.
Mislila sam da ćemo sad danima pisati o ovoj temi, ali izgleda da i nema bogznašta da se kaže, rekla šta sam htela, uglavnom. Još me @Stop "polio kofom hladne vode", da se prizemljim
Što taj čovek nema osećaj kad, kome, gde šta treba reći (u ovom slučaju napisati) da je to fascinantno