Ne znam kako dalje.
Posted: Wed Jan 27, 2021 12:02 pm
Iskreno ne znam hoce li ovo netko procitati, ali eto, ne znam sta trazim, nista u biti ne trazim vec samo zelim nekome reci ,
jer nemam kome , mozda ce mi biti lakse, mozda nece.Ali imam potrebu da nekome kazem ono sto osjecam.
Puno puta sam u zivotu mislila da gore ne moze i da je to ono dno koje dotaknes.Ipak nekako bi se išćupala iz toga.
Sada se desila slicna stvar, ali sada ne vidim izlaz iz ove situacije.
Inace bivsa sam ovisnica jos uvjek na suboxonu eto, od svoje 17, ali u tih 12 godina, samo 3 sam bila na heroinu, ostalo na hepovima i onda subovima.
Jer Heroin takla nisam 8 godina.Svejedno nisam se uspjela skinuti sa suboxona, iako sam na jako maloj dozi ostala.
Kada pogledam svoj zivot mogu se sjetiti samo jednog perioda kada sam stvarno bila sretna.Drugih perioda nema.
Odrasla sam u domu, roditelji su me ostavili, moj brat je "puknuo" nakon 7 godina u zatvoru.
Upoznala sam decka, 2012., zaljubila se ko budala.Bili smo zajedno 6 godina.Koliko god sam se trudila da nam bude dobro,
nije valjalo.Umjesto hvala dobila bi samar.Nisu ni udarci bili toliko teski za trpjeti ,koliko psihicko maltretiranje.
A ja osjetljiviju osobu od sebe nisam upoznala.
On je imao problema sa alkoholom, kada bi se napio to je bio sasvim drugi covjek, onaj kojeg nikada ne bi pogledala a kamoli
pricala sa takvom osobom.Iskreno ne znam zasto sam to trpila, posto je to pitanje koje bi mnogi postavili.
Ne znam.Htjela sam da nekako funkcioniramo, jer kada nije bio pijan, nama je bilo dobro, voljela sam ga, znam da je i on mene.
Zeljela sam obitelj, i zeljela sam ljubav, zeljela sam samo biti sretna.
Vjerovatno jer te stvari nikada nisam imala.I nekako je pocelo opet funkcionirati normalno
Nakon svega desio se tren koji sam oduvjek htjela..Zatrudnjela sam, htjela sam to, on je govorio da i on zeli.
I uglavnom je bilo sve u redu.Rodila sam zdravog, predivnog decka i osjetila srecu koju nikada nisam prije.
Njegov tata je otisao raditi "gore" nakon nekog vremena, i opet krenuo po starom,
tada sam skupila snage da vise ne trpim njegove scene, jer nisam samo ja bila vise bitna.
Ja sam radila i bila sa svojim sinom.
Nisam ovisila o njegovim novcima koje bi znao poslati kada bi mu se dalo, a to je bilo skoro nikada.
Nakon sto sam izgubila taj posao, nasla sam drugi.Dok sam bila na bolovanju sve je krenulo sve gore i gore.
Ne znam jesam li to tada shvacala kao sada , kako nisam vidjela da ne radim dobro, nemam odgovora.
Mali se poceo tuci u vrticu, bacati po podu u trgovini, derati se dok smo doma.A ja bi se onda isto pocela derati na njega.
On je trazio moju paznju,a ja sam ga ignorirala.Umjesto da se igram s njime, on bi se sam igrao, ja bi sjedila na kompu i igrala igrice.
Zapustila sam svoje djete.Bila sam losa majka.Jer znam kad bi sjela sa njime i kada bi se igrali i pricalka mu , pjevala, mazila ga, on je bio sretan..
Srce mi se kida zbog toga.Svaki dan me ubijaju misli zasto sam bila takva, zasto se nisam vise igrala s njime,
zasto sam bila sebicna, zasto i zasto.Mrzim se radi toga.Ne mogu si dati odgovor, ne mogu opisati koliko se kajem radi toga.
Jer to sam shvatila kada su mi ga oduzeli.
Zbog kašnjenja u vrtić da dođem po njega jer sam zaspala i dosla sa jedva otvorenim ocima,
a spavala sam nikako jer sam eto počela i speed uzimati koji bi me drzao budnom
, jos sam stan zapustila,pa kada je socijalna dosla, na poziv ravnateljice zbog kasnjenja pola sata, imali su sto vidjeti, uz to i da ja ne spavam,
usput sumnja da sam na necemu, a ne samo na terapiji.I odlucili su ga uzeti.Mjesec dana su mi dali da nadem novi posao,
dovedem stan u red i otidem kod psihijatra za misljenje, i doktora zasto ne spavam posto nisam rekla da vucem speed naravno.
Na sudjenju su odredili godinu dana posto u tih mjesec nisam nista napravila.
Od tada je sve isto kao sto je bilo.Ja sam u teskoj depresiji, nemam nikoga,
nemam onih "prijatelja" od prije.Apsolutno sam sama i ne mogu se trgnuti.
Doslo je do toga da su mi struju iskopčali,
do toga da mog sina nisam vidjela dugo jer kad god pitam da ga vidim on je bolestan, ili nekako nesto njima iskrsne.,
tu sam pocela misliti da se to vec namjerno radi da me moje djete zaboravi.
Jedina stvar koja me drzi na ovome svjetu je pomisao da ga vise ne bi vidjela ako "odem".
Znam da me moj sin voli, znam da zna tko sam, bojim se da me ne zaboravi, bojim se da mi ga ne oduzmu zauvjek, a ne na godinu, dvije.
A mislim da ce se to desiti.I tesko mi je sto znam da je njemu bolje tamo di je ,nego sa mnom trenutno u ovoj situaciji.
Ali ja ne znam kako se izvuci iz ovoga.Svaki dan zivim , ne zivim nego prezivljavam,
i svaki dan je sve gori i gori.Ne vidim vise izlaz, ne nalazim snagu za boriti se vise.
Kao da sam potonula i ne mogu isplivati gore, nesto me vuce nazad.Ovakav zivot nema smisla, nemam kome reci,
nemam s kime pricati, sama sam ostala.Ne znam kako dalje.
Imam 29 godina i znam da bi svi rekli: Mlada si zivot je pred tobom, ali ja taj zivot vise ne vidim.
jer nemam kome , mozda ce mi biti lakse, mozda nece.Ali imam potrebu da nekome kazem ono sto osjecam.
Puno puta sam u zivotu mislila da gore ne moze i da je to ono dno koje dotaknes.Ipak nekako bi se išćupala iz toga.
Sada se desila slicna stvar, ali sada ne vidim izlaz iz ove situacije.
Inace bivsa sam ovisnica jos uvjek na suboxonu eto, od svoje 17, ali u tih 12 godina, samo 3 sam bila na heroinu, ostalo na hepovima i onda subovima.
Jer Heroin takla nisam 8 godina.Svejedno nisam se uspjela skinuti sa suboxona, iako sam na jako maloj dozi ostala.
Kada pogledam svoj zivot mogu se sjetiti samo jednog perioda kada sam stvarno bila sretna.Drugih perioda nema.
Odrasla sam u domu, roditelji su me ostavili, moj brat je "puknuo" nakon 7 godina u zatvoru.
Upoznala sam decka, 2012., zaljubila se ko budala.Bili smo zajedno 6 godina.Koliko god sam se trudila da nam bude dobro,
nije valjalo.Umjesto hvala dobila bi samar.Nisu ni udarci bili toliko teski za trpjeti ,koliko psihicko maltretiranje.
A ja osjetljiviju osobu od sebe nisam upoznala.
On je imao problema sa alkoholom, kada bi se napio to je bio sasvim drugi covjek, onaj kojeg nikada ne bi pogledala a kamoli
pricala sa takvom osobom.Iskreno ne znam zasto sam to trpila, posto je to pitanje koje bi mnogi postavili.
Ne znam.Htjela sam da nekako funkcioniramo, jer kada nije bio pijan, nama je bilo dobro, voljela sam ga, znam da je i on mene.
Zeljela sam obitelj, i zeljela sam ljubav, zeljela sam samo biti sretna.
Vjerovatno jer te stvari nikada nisam imala.I nekako je pocelo opet funkcionirati normalno
Nakon svega desio se tren koji sam oduvjek htjela..Zatrudnjela sam, htjela sam to, on je govorio da i on zeli.
I uglavnom je bilo sve u redu.Rodila sam zdravog, predivnog decka i osjetila srecu koju nikada nisam prije.
Njegov tata je otisao raditi "gore" nakon nekog vremena, i opet krenuo po starom,
tada sam skupila snage da vise ne trpim njegove scene, jer nisam samo ja bila vise bitna.
Ja sam radila i bila sa svojim sinom.
Nisam ovisila o njegovim novcima koje bi znao poslati kada bi mu se dalo, a to je bilo skoro nikada.
Nakon sto sam izgubila taj posao, nasla sam drugi.Dok sam bila na bolovanju sve je krenulo sve gore i gore.
Ne znam jesam li to tada shvacala kao sada , kako nisam vidjela da ne radim dobro, nemam odgovora.
Mali se poceo tuci u vrticu, bacati po podu u trgovini, derati se dok smo doma.A ja bi se onda isto pocela derati na njega.
On je trazio moju paznju,a ja sam ga ignorirala.Umjesto da se igram s njime, on bi se sam igrao, ja bi sjedila na kompu i igrala igrice.
Zapustila sam svoje djete.Bila sam losa majka.Jer znam kad bi sjela sa njime i kada bi se igrali i pricalka mu , pjevala, mazila ga, on je bio sretan..
Srce mi se kida zbog toga.Svaki dan me ubijaju misli zasto sam bila takva, zasto se nisam vise igrala s njime,
zasto sam bila sebicna, zasto i zasto.Mrzim se radi toga.Ne mogu si dati odgovor, ne mogu opisati koliko se kajem radi toga.
Jer to sam shvatila kada su mi ga oduzeli.
Zbog kašnjenja u vrtić da dođem po njega jer sam zaspala i dosla sa jedva otvorenim ocima,
a spavala sam nikako jer sam eto počela i speed uzimati koji bi me drzao budnom
, jos sam stan zapustila,pa kada je socijalna dosla, na poziv ravnateljice zbog kasnjenja pola sata, imali su sto vidjeti, uz to i da ja ne spavam,
usput sumnja da sam na necemu, a ne samo na terapiji.I odlucili su ga uzeti.Mjesec dana su mi dali da nadem novi posao,
dovedem stan u red i otidem kod psihijatra za misljenje, i doktora zasto ne spavam posto nisam rekla da vucem speed naravno.
Na sudjenju su odredili godinu dana posto u tih mjesec nisam nista napravila.
Od tada je sve isto kao sto je bilo.Ja sam u teskoj depresiji, nemam nikoga,
nemam onih "prijatelja" od prije.Apsolutno sam sama i ne mogu se trgnuti.
Doslo je do toga da su mi struju iskopčali,
do toga da mog sina nisam vidjela dugo jer kad god pitam da ga vidim on je bolestan, ili nekako nesto njima iskrsne.,
tu sam pocela misliti da se to vec namjerno radi da me moje djete zaboravi.
Jedina stvar koja me drzi na ovome svjetu je pomisao da ga vise ne bi vidjela ako "odem".
Znam da me moj sin voli, znam da zna tko sam, bojim se da me ne zaboravi, bojim se da mi ga ne oduzmu zauvjek, a ne na godinu, dvije.
A mislim da ce se to desiti.I tesko mi je sto znam da je njemu bolje tamo di je ,nego sa mnom trenutno u ovoj situaciji.
Ali ja ne znam kako se izvuci iz ovoga.Svaki dan zivim , ne zivim nego prezivljavam,
i svaki dan je sve gori i gori.Ne vidim vise izlaz, ne nalazim snagu za boriti se vise.
Kao da sam potonula i ne mogu isplivati gore, nesto me vuce nazad.Ovakav zivot nema smisla, nemam kome reci,
nemam s kime pricati, sama sam ostala.Ne znam kako dalje.
Imam 29 godina i znam da bi svi rekli: Mlada si zivot je pred tobom, ali ja taj zivot vise ne vidim.