Ništa posebno, priča kao svaka druga
Posted: Mon Nov 21, 2016 5:46 pm
Spoiler alert: ništa novo nije napisano, klasična priča dobrog djeteta u lošim okolnostima. Pišem ovo jer se bojim. Bojim se sebe. Čitam već neko vrijeme ispovijesti ovisnika i suovisnika. U mnogo stvari sam se nažalost pronašla.
Da vas kratko uputim u svoju priču.. Slična je mnogima ovdje napisanima
Imam 22 godine. Obiteljska situacija je nije divna. Majka je umrla od raka, a prije toga nismo imale odnos normalan za majku i kćer. Od 5 razreda osnovne do negdje 2. 3. srednje me tukla često, nije mi vjerovala ništa iako sam istinu govorila(osim za ocjene haha ), nismo nikad razgovarale, uvijek su to samo bili prigovori: tako si pametna i inteligentna, a ništa nećeš, da sam nesposobna, da sam glupa, da nikad od mene ništa neće bit i tako dalje. I nesvjesno sam zapravo postala takva. Uglavnom češće psihičko maltretiranje nego fizičko. Velika kontrola s njene strane. I onda ona umire i sve se mijenja. Od totalne kontrole postala sam najslobodnija osoba na planeti i sve sam mogla što sam htjela, jer oca nisam nikad posebno zanimala. I lakše mu je dopusiti mi sve nego se raspravljati. Umjesto da nešto pametno napravim ja se zadala u drogu.
Sa 17 godina sam prvi put probala travu i to je bila ljubav na prvi dim. Taj osjećaj, promjena u načinu razmišljanja, ekipa, skrivanje i sve što ide uz to mi se svidjelo. Travari su totalna supkultura u svakom društvu, i jedino se tu osjećam da pripadam. Svi smo slični, slično razmišljamo i govorimo. Da se ne lažemo i dan danas volim sve što ide uz nju. Mislim da mi je otvorila mozak za razmišljanje, prije se ne sjećam da sam uopće razmišljala svojom glavom. Međutim nakon godina korištenja shvatih da imam dvije glave kojima razmišljam. Jedna je moja, druga je nastala u međuvremenu. I tu je konstantna borba u svemu i svačemu. Jednu situaciju gledam na 2 totalno suprotna načina, crno-bijelo što bi se reklo. Ako sam raspoložena sve je bijelo, ako nisam sve je crno. Čak ne ovisi o uzimanju, jer mogu se napušit, a da sve bude crno.
Vidim da je ljudima teško sa mnom, odlaze stalno od mene, a ne mogu im ni zamjeriti odlazak.. I sama bi otišla od sebe da mogu, ali ne mogu. Ja sam svoj križ koji moram nosit kroz život. Nitko drugi nije obavezan.
2012. sam prvi put probala spid. Velika Gospa, ljeto, nas 3 u gradu. Rasipanje.. Znate kako to ide..
aaa vrh koliko energije imam, aaa ne spava mi se, aaa lud osjećaj.. Tužno je što sam se tada osjećala živom i normalnom kao nikad. A znam da nisam izgledala normalno. Inače sam osoba koja prezire izlaske u grad, i velika okupljanja, Tap odjednom mogu u grad, mogu među ljude.. Ne volim razgovarati onako usput, na spidu to naravno nije problem.. Riječi samo izlaze, raspoloženje kao nikad ..
Od tada sam povremeno uzimala spid, odlučila sam paziti se, da mi se ne dogodi šta i svima. Svjesna sam da nisam po ničemu posebnija od drugih ljudi, jednostavno sam htjela učiti na tuđim greškama.
Ali ne može čovjek na tuđim greškama učit, barem ja, moram osjetit sranje više puta da bi ga mogla ispravit barem malo.
Tad nisam shvaćala da ne kontroliram ja drogu nego ona mene. Jebote ne mogu iskontrolirat da jedan jebeni dan ne pušim travu, a kamoli da spid iskontroliram. Glupa zabluda koja me nije još koštala, ali bi mogla vrlo lako. I bojim se da hoće, a ne želim to
Zadnjih par mjeseci sam počela intenzivnije uzimati spid, ponekad bobe i Xanax.
Pola tjedna nadrogirana, ostatak se pravim da je sve uredu, a nije i vidim da nije.
Proučavam i pratim svoje ponašanje razumijete. Prije sam bila flegma i sve kul sve 5. Sada sam se počela pretvarati u živčanu, agresivnu i bezobraznu osobu. Prema ljudima koji to nisu zaslužili. Oni nemaju pojma o ovim stvarima. Obitelj je s vremenom počela saznavati za travu, ali sam ih sviju ubjedila da je to zajebancija i da nije često. LAŽI! A mrzim laganje jebote mrzim. Mislim da ih samo štitim. Ne želim da se osjećaju odgovorno i da se krive. Nisu oni krivi nego ja. Kriva sam ja što ne znam podnositi stvari koje se događaju oko mene, nego se zatvorim u neki imaginarni svijet u kojem nitko nema pristupa niti će imati, jer bi onda sigurno završila u luđačkoj košulji.
Raspisala sam se previše, a ni pola stvari nisam rekla...
Nisam za komune još haha, možda bude neki savjet koji me trzne, možda i ne.. Svjesna sam da mi nitko ne može pomoći osim mene same pa ono.. Da barem malo dušu olakšam
Da vas kratko uputim u svoju priču.. Slična je mnogima ovdje napisanima
Imam 22 godine. Obiteljska situacija je nije divna. Majka je umrla od raka, a prije toga nismo imale odnos normalan za majku i kćer. Od 5 razreda osnovne do negdje 2. 3. srednje me tukla često, nije mi vjerovala ništa iako sam istinu govorila(osim za ocjene haha ), nismo nikad razgovarale, uvijek su to samo bili prigovori: tako si pametna i inteligentna, a ništa nećeš, da sam nesposobna, da sam glupa, da nikad od mene ništa neće bit i tako dalje. I nesvjesno sam zapravo postala takva. Uglavnom češće psihičko maltretiranje nego fizičko. Velika kontrola s njene strane. I onda ona umire i sve se mijenja. Od totalne kontrole postala sam najslobodnija osoba na planeti i sve sam mogla što sam htjela, jer oca nisam nikad posebno zanimala. I lakše mu je dopusiti mi sve nego se raspravljati. Umjesto da nešto pametno napravim ja se zadala u drogu.
Sa 17 godina sam prvi put probala travu i to je bila ljubav na prvi dim. Taj osjećaj, promjena u načinu razmišljanja, ekipa, skrivanje i sve što ide uz to mi se svidjelo. Travari su totalna supkultura u svakom društvu, i jedino se tu osjećam da pripadam. Svi smo slični, slično razmišljamo i govorimo. Da se ne lažemo i dan danas volim sve što ide uz nju. Mislim da mi je otvorila mozak za razmišljanje, prije se ne sjećam da sam uopće razmišljala svojom glavom. Međutim nakon godina korištenja shvatih da imam dvije glave kojima razmišljam. Jedna je moja, druga je nastala u međuvremenu. I tu je konstantna borba u svemu i svačemu. Jednu situaciju gledam na 2 totalno suprotna načina, crno-bijelo što bi se reklo. Ako sam raspoložena sve je bijelo, ako nisam sve je crno. Čak ne ovisi o uzimanju, jer mogu se napušit, a da sve bude crno.
Vidim da je ljudima teško sa mnom, odlaze stalno od mene, a ne mogu im ni zamjeriti odlazak.. I sama bi otišla od sebe da mogu, ali ne mogu. Ja sam svoj križ koji moram nosit kroz život. Nitko drugi nije obavezan.
2012. sam prvi put probala spid. Velika Gospa, ljeto, nas 3 u gradu. Rasipanje.. Znate kako to ide..
aaa vrh koliko energije imam, aaa ne spava mi se, aaa lud osjećaj.. Tužno je što sam se tada osjećala živom i normalnom kao nikad. A znam da nisam izgledala normalno. Inače sam osoba koja prezire izlaske u grad, i velika okupljanja, Tap odjednom mogu u grad, mogu među ljude.. Ne volim razgovarati onako usput, na spidu to naravno nije problem.. Riječi samo izlaze, raspoloženje kao nikad ..
Od tada sam povremeno uzimala spid, odlučila sam paziti se, da mi se ne dogodi šta i svima. Svjesna sam da nisam po ničemu posebnija od drugih ljudi, jednostavno sam htjela učiti na tuđim greškama.
Ali ne može čovjek na tuđim greškama učit, barem ja, moram osjetit sranje više puta da bi ga mogla ispravit barem malo.
Tad nisam shvaćala da ne kontroliram ja drogu nego ona mene. Jebote ne mogu iskontrolirat da jedan jebeni dan ne pušim travu, a kamoli da spid iskontroliram. Glupa zabluda koja me nije još koštala, ali bi mogla vrlo lako. I bojim se da hoće, a ne želim to
Zadnjih par mjeseci sam počela intenzivnije uzimati spid, ponekad bobe i Xanax.
Pola tjedna nadrogirana, ostatak se pravim da je sve uredu, a nije i vidim da nije.
Proučavam i pratim svoje ponašanje razumijete. Prije sam bila flegma i sve kul sve 5. Sada sam se počela pretvarati u živčanu, agresivnu i bezobraznu osobu. Prema ljudima koji to nisu zaslužili. Oni nemaju pojma o ovim stvarima. Obitelj je s vremenom počela saznavati za travu, ali sam ih sviju ubjedila da je to zajebancija i da nije često. LAŽI! A mrzim laganje jebote mrzim. Mislim da ih samo štitim. Ne želim da se osjećaju odgovorno i da se krive. Nisu oni krivi nego ja. Kriva sam ja što ne znam podnositi stvari koje se događaju oko mene, nego se zatvorim u neki imaginarni svijet u kojem nitko nema pristupa niti će imati, jer bi onda sigurno završila u luđačkoj košulji.
Raspisala sam se previše, a ni pola stvari nisam rekla...
Nisam za komune još haha, možda bude neki savjet koji me trzne, možda i ne.. Svjesna sam da mi nitko ne može pomoći osim mene same pa ono.. Da barem malo dušu olakšam