Forum za podršku u oporavku

Čitao sam neke price ovdje i poželio sam vam ispričati nešto o sebi... Još kao malo dijete bio sam drugačiji od ostalih... Bio sam povučen i tih dječak,što je živciralo ostalu djecu...Vrlo rano,negdje u 8-9 godini doživio sam prva zlostavljanja.Nikako mi nije bilo jasno što je kod mene to što toliko iritira drugu djecu koja su se okupljala u svojim čoporima.No,danas shvaćam razloge,to je tako,djeca su okrutna,osjete nesigurnost i nemilosrdno je iskorištavaju.Kako su godine prolazile moje se samopouzdanje svakodnevno urušavalo i već prije puberteta bilo je teško narušeno.Bio sam relativno normalan dječak,no već negdje oko 13-te godine trajno sam prestao izlaziti i doslovno provodio cijela ljeta u kući.U 7. i 8. razredu više me nisu toliko fizički zlostavljali,već su prešli na "suptilnije" metode.Čak nikad nisam dobio batina u klasičnom smislu,već se tu radi o mnogo ismijavanja,manjih sukoba,iznuđivanja,pljuvanja... Ne znate vi kako je kad nekome svakodnevno daješ novac,ne da te ta osoba ne bi tukla kao u stereotipovima,već zbog toga što ne znaš drugačije,ne znaš reći "ne" iako će te ta ista osoba poslije ismijati zbog tvoje zatvorenosti... Nitko osim mene nikad nije doživio da vas prate do vrata kako bi im dali ovo ili ono,a znaju da to mogu dobiti.... Do 15-te godine,kad sam završio osnovnu školu,moje je samopouzdanje bilo potpuno uništeno.Užasno je kad si na zubu nekih ljudi koji su stvorili svoju hijerarhiju,i ti tu ne možeš ništa. Da sam se bar jednom pobunio,učinio neku glupost,slomio nekome od njih zube,nekako se pobunio protiv svoje situacije,ali nisam. Tada to još nisam shvaćao,ali već onda mi je bila oduzeta svaka mogućnost budućeg normalnog života i već sam onda psihički obolio.Većina stvari koje su drugim ljudima posve normalne meni su nedostižan san.No,što se dalje događalo?Otišao sam u srednju školu,tu više nemam takvih problema,no naravno da sam i dalje asocijalan i izvan svega,no tako mi i odgovara,ja ne mogu mijenjati nepromjenjive okolnosti. 19 mi je godina i nikad nisam imao djevojku,što samo po sebi i nije neki veliki problem,već je problem što sam već godinama,od ranog puberteta svjestan da sa mnom da zbog svoje teške stidljivosti i inercije nikad ni neću doživjeti ni običan poljubac,a kamoli što drugo.Teško se s tim pomiriti,ali te je tako i tako će uvijek biti.Teško je gledati kroz odrastanje kako se svi drugi ljube,maze,doživljavaju prve ljubavi,a tebi je sve to zauvijek nedostižno.Kao da umireš od žeđi,a oko tebe se prolijevaju vodom. Ja znam da nikad neću ni prići curi i to mi je savršeno jasno,predobro se poznajem da bih se zavaravao da će biti drugačije.Ja jednostavno nemam nikakve šanse ni kod jedne djevojke,bez ikakve diskriminacije.Sve su one za dečke bez inhibicija i trauma,za one koji su se sposobni,da potpuno pojednostavnim,derati na ulici. Svašta sam doživio zbog svoje spoznaje da nikad neću ni poljubiti curu.Najčešće se sve svodilo na mišljenje da sam homoseksualac.Ja nemam ništa protiv homoseksualaca i već se godinama grizem što me ne privlače dečki,možda bih onda imao šanse za ljubav,barem nekakvu,ali ovako,ja nemam ništa.Sve mi je oduzeto. Nekoj curi može biti simpatična moja nesigurnost,moja naivnost možda,no da li je netko takav mogao PRIVUĆI,da li bi ikada poželjela ljubiti se i spavati sa nekim nesigurnim i preplašenim bezveznjakovićem nad kojim bi itekako dominirala baš u svakom pogledu,koji bi je zbog nekih fobija sramotio u društvu,netko kime se uopće ne bi mogla niti malo ponositi pred drugima? Odgovor se sam nameće.U takvome svijetu,kad se dođe do te spoznaje,u čovjeku suočenom sa tim prostranstvima radnje u kojima se osjeća tako sam ako nije prihvaćen od strane drugih skupa sa svim nesavršenostima koje imaju udjela u njegovoj postojanosti a koje ne moze skrivati,stopljen sa zagrljajem osobe koju voli,on pronalazi smisao i utjehu i nastoji živjeti i dalje jer ce mu svaki novi dan,svaki sat i svaki udisaj ponuditi mnostvo novih nedozžvljenih otkrica ma koliko možda beznačajna bila.Ne kaže se bezveze,ljepota se nalazi svuda,a najljepsa je ona u neotkrivenostima koja postoji samo za nas i zbog nas,koja nas nagrađuje nasom mogućnošcu da je otkrijemo u onim stvarima u kojima je većina ne vidi.Ja sam tu ljepotu vidio u nekim stvarima koje većina ljudi smatra ružnim,nenormalnim,uocio na onima koje treba liječiti i odstraniti iz normalnog društva u neke odjele. Pretpostavljam sam da ce me većina etiketirati kao dežurnog patnika,možda nekoga željnog da osjećajniji nad njime placu kao sto mozda plaču nad nesretnom sudbinom nekog od glumaca u filmu ili da mozda pišem ovakve stvari samo kako bi skrenuo pozornost na sebe i bio barem na taj nacin u virtualnom centru paznje.Gotovo je nevjerovatno kad se otkrije tolika sličnost u razmišljanjima tako različitih ljudi a siguran sam da će mnogi misliti da "izigravam" patnika.Ali to su ta pravila o kojima govorim,pravila koja ne može shvatiti moja krhkost koja nije očelićena ni sranjima koja su mi se dogodila u djetinjstvu a i kasnije.Većinu ljudi sranja kroz koja prođu učvrste,pomognu im da ogrubivši lakše podnesu neke činjenice koje će im se nametati dok god žive.Na mene su ta sranja utjecala potpuno drugačije i zbog toga jesam kriv iako sam nemoćan te cinjenice promijeniti jer svoju pretjeranu osjećajnost koja je meta napada onih sto ne smiju biti slabi ne mogu kirurskim putem odstraniti.Netko je nakon poniženja,obezvrjeđivanja i zlostavljanja kojima je bio izložen u djetinjstvu kivan i prkosan zbog osjećaja da nije zaslužio ono sto mu se dogodilo,pa taj bunt koji mu se probudio njeguje cijeloga zivota kako bi dokazao da su njegovi «mučitelji» u krivu,cvjetajući na specifičan način dostojanstvom i ponosom a ta karakterna čvrstina često je privlačna podložnijim ljudima pa takvi na kraju postanu i poželjni i popularni u društvu,i naposlijetku se izbore za svoje ciljeve u zivotu jer ne dopuste sebi samima da pokleknu,a ako padnu vrlo brzo se dignu i ponosno krenu naprijed. Ali ja reagiram oduvijek oduvijek da ako me netko šutne ostat ću na podu i čekati nove udarce zbog uvjerenja da sam ih zaslužio.Može li takav čovjek normalno živjeti u svijetu isfrustriranih koji jedva čekaju da otkriju neku ranjivost uz pomoć koje bi mogli raskomadati i pokopati drugoga poput najobičnijih izgladnjelih zvijeri?Nakon te gozbe kojom su se gostili mnogi hraneći se mojim bivsim sada nespostojećim dostojanstvom i oduzimajuci mi tako uspješno samopouzdanje,ostalo je nešto u meni sto ne vidi ni smisao ni razlog,nesto sto ne pronalazi ni snagu ni cilj,nesto sto samo i jedino zeli nestati.Ali ponavljam,opet nisu krive te "zvijeri" već ja zato sto se nisam mogao prilagoditi "zvjerinjaku" odnosno zivotu jer takva su pravila prirode,jači kaci,slabiji propada.Kod životinja sve se bazira na tjelesnoj snazi,a kod čovjeka na mentalnoj,no kad te iscrpe i oduzmu ti ono najbitnije za zivot,pobijedili su te i ti predstavljas višak koji treba biti odstranjen jer ne sluzi ničemu. U zadnje vrijeme sam shvatio da je za mene jedino prihvatljivo rješenje smrt.Netko mora biti monstrum,ubojica ili silovatelj,a netko «jadnik» ili «kukavica» > koja skače sa dvadesetog kata neke zgrade.Ja sam ono sto jesam,po vama vjerovatno luđak,i ne bježim od toga jer to je moj put...Reć cu vam jos nešto,znate zašto sam sretan?Sretan sam zato sto cu umrijeti na ovaj nacin,što zbog pobiranja iskustava nisam neki manijak,ubojica,silovatelj,a imao sam i tih primisli,znao sam postati tako bijesan,bijesan na cure što daju tijelo i dušo onima koji ih mogu imati,onima koje okolnosti nisu doživotno oskakatile...

Stani,zaustavi se.kakvo te samoubistvo spopalo.polako stani na loptu.ne zelim da ti pricam prazne price i ja sam prsotina na svoj nacin ali iz iskustva znam da vrlo lako moze i da se ostvari kada neko kao ti zacrta sebi u glavu tako nesto.moj poznanik u skoli se ubio kada ga je ostavila devojka!ovo jeste svet zivotinja gde slabiji ispastaju ali imaj u vidu i da je mozak najace oruzje kod coveka.ne misici mozak!samopouzdanje imas vremena da povratis,to jeste nezgodno ali mozes da ga povratis vremenom.stav i ponasanje prema drugima takodje a devojke isto!

Pisi,prazni se,pricaj sa nekim to je prvi korak.nego sada sam malo pazljivije procitao,prvo mi se ucinilo da je oprostajna poruka a sada mi izgleda vise da si besan i frustriran sto nemas devojku.vidi ovde dolaze ljudi koji su u problemu,psihe u autu,zivoti u haosu,bolesni.ti imas mladalacke bubice koje uz malo volje mogu da se prevazidju.

vote94 bice djevojaka ne sekiraj se.svi ubodu prije ili kasnije.dodje to tako uglavu ponekad samo ona stvar napamet.i kakvo samoubijanje zaboravi sve to.svijet jeste zvjerinjak i ljudi su stoka to je nekako tako ali pusti to.ako imas sestru ili brata probaj sa njima da razgovaras.

Tvoj skoro suicidalni post na ovom forumu zvuci kao da trazis odobrenje od pojedinih da bi se poceo drogsati il` piti,na tebi je mnoge psiho-aktivne supstance ce ti pomoci u pocetku u prevazilazenju neke tvoje depre i socijalne anksioznosti.Il da skratis mozda put i patnju posto si vidim citao ispovjesti pa da se obratis psihijatru?!

vote94 ,
Moram ti napisati svoje,dalke lično iskustvo kroz koje ti sad prolaziš,da je bilo veoma slično,uvek sam se razlikovao od drugih još id obdaništa-vrtića,pa onda u osnovnoj školi gde sam uvek bio izdvajan i osećao se drugačije,kako sam potpuno SAM ,ne shvaćen,bilo je i batina,uzimanja para,i na sve to nisam ni u ideji imao ni kao yamišljeni pojam da ču ikada imati curu,što ti kažeš,gledam kako se drugi grle,maze,ljube itd..a ja,,samo mogu da maštam o tom ne dostižnom spajanju sa devojkom,e sad,ja sam za razliku od tebe,u jednom trenutku napravio sledeču taktiku,i počeo sam da se ponašam kao da sam luđi od onoj naj luđeg u školi,društvu,samo da bih pobedio taj strah koji sam imao od njih i mogu ti reći da je upalilo,u sebi,ja sam ih se bojao,ali sam se ponašao tako da su svi odjednom,bukvalno preko noći počeli da mene gledaju kao opasnog i nekog sa kim se ne treba kačiti jer ko zna na šta je spreman.....to je bila moja taktika,e sad ovo oko ,devojke,prvu pravu devojku sam imao tek sa 19 godina.mislim sa kojom sam spavao,pre toga ne računam ,držanje za ruke,nevine poljubce i skoro drugarske zagrljaje-bio sam UBEĐEN DA JA NIKAD IMATI DEVOJKU NEĆU,jer nisam kreten na kakve se one,bar u tom uzrastu naj više i lože,,,,o kako sam pogrešio,sasvim slučajno-da delovaće kao kliše,ali dao sam sebi šansu i terao sebe da izlazim na silu iako mi se nije izlazilo iako sam bio usamljen,itd...i desilo se to da sam "slučajno pri jednom takvom usamljeničkom izlasku upoznao prelepu devojku"ali mesecima nisam iamo hrabrosti ništa,dok jednom nisam skupio tu hrabrost i pozvao je da izađemo sami,i sećam se ,kada smo sedeli na kafi,u jednom trenu me je pitala"izvini a da li ti to mene muvaš?",na šta sam ne spremno odgovorio"....hmm,,,ne znam,,ti se meni sviđaš i da umem muvao bih te,ali ne umem..."ona se rastopila na tu moju ne spretnost i ONA je zapravo mene smuvala i bili smo u super vezi godinu i po dana,posle su se umešali drugi iz okolina,romeo i julija scenarijo i to je puklo,ali posle toga,kada sam prvi put imao devojku,dobio sam neku novu energiju,snagu i pre svega-a TO je tvoj kako i sam kažeš ogroman problem,samopouzdanje da komuniciram sa suprotnim polom i više mi nikada nije predstavljao problem strah od odbijanja i manjak samopouzdanja,što se tiče devojaka-bilo ih je itekako,ja sad imam 37 godina a to sve PRELOMNO što sam opisao se desilo,baš kad sam imao godina koliko ti imaš sada-dakle ima razlika u tvojoj i mojoj priči ali ima i dosta sličnosti i dosta te razumem,dakle,elem,avaj,probaj nešto novo da uradiš da se drugačije postaviš,da ,bar na tren,zaboraviš da nemaš samopouzdanja i da uradiš nešto pod pretpostavkom ,kako bi se ponašao da IMAŠ samopouzdanja,probaj,kao glumačku vežbu......ništa te ne košta,jer to je samo lik,vežba,nisi ti,neka "lik"priđe nekoj curi i napravi nešto što TVOJE JA ne bi imalo hrabrosti,ako budeš odbijen,nisi odbijen TI već taj LIK..... i naravno,pre svega,ništa ne boli da odeš na malo prijateljskog razgovora sa nekim psihologom ,ako mene pitaš,PRE psihologom nego psihijatrom,toliko od mene,i želim ti da i ti kao i ja u 19 godini prelomiš sa devojkama i da ti krene i da dani poljuljanog samopouzdanja ostanu iza tebe,ako sećanje i priča iz mladalačkih dana,,,,,,kakvo bre ubijanje,samo ćeš propustiti da se neka ludo zaljubi u tebe ,kad se naj manje nadaš,a onda,ijaaaaoj kako će ti biti drugačije-vjeruj mi,iz iskustva pričam,bar pokušaj nešto,eto,pozdtav i NPRED U BOJ NA CURE! :finga:

eto nema vota,poslusao je sto mu kazemo i poso je da umoci.

He nepopravljivi,prvo se drze za ruke,pa poljubac pa ostalo,znam da je sada neko nenormalno vreme ali daj malo romantike prvo.inace ja sam i za to da se iskoriste usluge profesionalki dok se ne udje u stos da se ne brukas.jedno 10 tak puta ali ne preteruj.i time i moral dobijas.ja sam bio pa da ne preterujem sa preko 100 profi i vecina su kao daske ali opustis se,izivis i zaboravis ih.cak sam bio u semi sa par njih.uh to je dobro bilo,znaju da budu bas bas dobre.i sada sam dobro sa njima,nismo zajedno ali gotive me.sa jednom planiram i na more.ima kucu u zalivu u cg.raspricah se ali mnogo se propusta kada si mrtav.

Je li moguce da niko nije provalio da je ovaj post zajebancija?????????????????????