Forum za podršku u oporavku

U pravu su bili ko i uvijek drugi...govorili su: "vratit će ti se..."

I vratio se... ja pokupo govna i sranja i zabio se nakon godine i pol lijepog,čistog razdoblja...jer samo ono u nama je jace od svega.
Taj hors,dop,heroin– kako se već zove? Pojma nemam.
Prošlo je vremena, ja nisam znao što bi i naguzalija je ponovno nastupila.
On dođe, kao što je nekad došao, uz sreću koja nije to ...a sve prokleto oko mene nije stalo...išlo je dalje...Van, tu i tri i for, izađi sine iz vlastite kože pa se vrati ko puž i znaj, nisi sporiji, nisi ni brži...

Pisati ću bez obzira na one koji će me gaditi, bez obzira na one koji su proživjeli isto pa sad drže lekcije, bez obzira na one koji nisu proživjeli ništa pa sad drže ruku kojom pljuskaju, bez obzira...Samo zato, samo zato...
Jer nadam se da ću bar shvatiti- u čem je zeko, a gdje je potocic. Jeli se drug smrzo ili je našo kalolifer. I kako se hrani?

Nekad davno postojala je večer koja je zbunila sve… bila je glad. Nesnosna hladnoća i prisnost koja se širi iz mene prema vani. A gdje ću? I s kim sada igram glupu igru?
I kao da znam, kao da me zove…znam da će diler doći odnekud…I dođe! I sve bude ko nekada. I znam, znam da ću se ponovo sjebat . . . a ne znam zašto i zbog čega…

Patite ili ne patite... želimo ( u jednom trenu) svi u nekakvoj bolesnoj podsvijesti,zauvijek ostati na dopu...ali isto tako želimo da sva strka i zbrka koja nastane,da nestane, ...volim dop,a opet mrzim to sve...bolji su ipak oni ''normalni'', oni su jači, kao odvaljeni od zidina staroga grada Senja koji će se van damma s kamelijama ako ih napadne na ulici braniti dok god ima krvne plazme u njima...bolji su oni koji će pokušati pomoći i otkidati dijelove mjeseca dok ne uvjerimo vlastita ''spasitelja'' da smo od njih već apartmansko naselje izgradili...

Koliko god se trudili, ne možete utjecati na jedno:
Kugla koja se neprestano kotrlja po uništenom tijelu narkomana...crna osmica, termit, zvijezda repatica...kako god...i kotrlja se do mozga ili dalje i kad stane u nekakav čudan naslonjač u nutrini čuti ćete riječi iz vlastitih usta: ...''mogao/mogla bi još samo jednom''.

Kao da cijelo vrijeme postoji niz nekakvih muva, mušica i dinosaurovih rodica koje se roje u glavi i koje se manifestiraju, a čime sve ne

opareni smo svi, mislim bar…onako nogu pred nogu idem…hvatam vrijeme, moram do faksa,pa do dilera, pa k sebi samom…Ne osvrćem se dan je hladan i kišan (a ja popišan)

I smiješi mi se neko lice djevojke koja je još balavica .A tko zna koji je njoj danas? Meni nije dobro…Ispit je prošao…neslavno. Profesor je pojeo zadnji papir moj pun grafova i opsovao mi majku jer nemam pojma. A kad sam ja o vašoj majci išta rekao? I pitam se u njegovu kabinetu kad ću više otići odavde. On mjerka moj indeks. Možda će ga prodati kome. Ja jedva čekam izletjeti bez ocjene odatle. Ka heroinu. U zagrljaj gdje je toplo i mirisno. Tamo gdje se sve izjednačava. Gdje nije bitno je li je cvjetni ili gornji grad…madagaskar ili izravnani rab…

Vrata kabineta se tako lako otvaraju…indeks ipak stane u moju torbu, bez ocjene i bez prodajne cijene…I ne čujem buku automobila…i ne čujem ljude i ne osjetim miris samoće onih koji sami sjede ispred faksa, slineći nad novim ili fotokopiranim skriptama…o spavali s njima dabogda…

Neko dijete iz kolica dreči sve u devedeset, a majka ga nutka nekom čokoladicom i svo je zmazano…već ga vidim kako sa svojih 15 godina snifa ljepilo u spavaćoj sobi.

Bolest jebena,svugdje oko sebe vidim potencijalne narkomane,čak i u malom djetetu. I slušam priče i pjesme što trebam i olvejz luk on d brajt sajd of lajf…i znaš da živiš na dark sajd of d mun,dok su svi ostali na onoj ljepšoj,osunčanoj strani.


A jebi ga ja imam krivi pogled u hotelskoj sobi i sam sam izabrao baš tu sobu.

huh...dobro je skroz...malo ko' pise tako-nastavi...i ja sam pisala mnogo vise prije-to me je spasavalo.sto dublje to bolje..just keep going
sleepless

Dobro došao na forum Hrvoje! :smt006

Sviđa mi se kako pišeš. Čekam nastavak....

Srdačan pozdrav i čuvaj se

Sanela

Hvala Luna, Sanela i Lulu sto ste nasli vremena da procitate moje baljezganje. Drago mi je sto vam se svida kako pisem,iako je to sve samo bunch of crap.

A evo i 'nastavak':

Nikad nisam bas previse voljeo ljude,bar ne ovakve ljude.
Smatram ih zlim i okrutnima,puno puta sam se u njima razocarao,previse puta – pocevsi od mog oca.
Stalno sam se pitao postoji li na ovom svijetu uopce nesto sto je cisto,nesebicno i uvijek nailazio na odgovor ne.

Ni ljudi mene nisu bas voljeli. Nekima sam bio precudan,zapravo vecini. Valjda sam preslab da se ne obazirem na lose i cinicne komentare. To zli komentari odzvanjali bi mi usima cijeli dan do kasno uvecer.
Trazio sam i jos uvijek trazim ispusni ventil – nasao sam ih mnogo,ali nijedan nije ispravan.
Svaki dan bi me netko od njih rastuzio.. jedan krivi pogled, krivo pitanje.. kriva recenica. Ono sto su govorili o meni kad me nema. Vjerojatno sam kreten i idiot kad sam takve stvari uzimao k srcu.

Cesto sam se svadao s ocem.
Nakon 'razgovora' u kojem bi se lijepo izvrijedali uvijek bi otisao u svoju sobu pun bijesa i tuge i dok sam jos pri svjesti zahvalio bi mu se na tome sto mi je otvorio oci i rekao mi u lice sve cega sam se i sam pribojavao. Zahvaljujuci njemu sam sam sebi priznao da sam ruzan i da nista ne vrijedim. Napokon sam si priznao; nisam zgodan,nisam lijep ,nemam neku titulu ni ponos kojim bi mogao obezvrijediti nedostatke.
Nisam zanimljiv,a ni pametan (dokaz je ovo sto upravo citate). Ja sam totalna suprotnost od svega dobrog,svih vrijednosti postojanja.
Dali itko moze voljeti siromasne duhom,glupe,ruzne,dusmanske,izgubljene i umorne ljude?
Ne,ne moze i nece,pa cak i ako zavole nekog takvog,brzo uvide pogresku.
Jedino sto cu ostavitit iza sebe je jedno veliko nista. Ja i jesam nista. Mali pojedinac,tako nevazan i sporedan lik u vasim zivotima,neprimjetan.Kladim se da me nikad niste i da me nikada necete upoznati. I bolje.
A onda bi sve to ubrizgao u venu i bio mrtav bar privremeno.
Uvijek je mislio sve sto je rekao, pogotovo kad bi rekao da me je trebao dati na usvajanje dok je jos mogao. Samnom mu nije bilo lako i on bi rado da me nema… nikad se nije ponasao poput pravog oca. Njemu sam oduvijek smetao. Smetao sam mu u tome da kuci dovodi zene koje su pijane koliko i on te da prireduje tulume po nasoj kuci. Mama je voljela tulume. Ali ne one raspustene, divlje, nego one otmjene, a ipak ne usogoljene.Mozda je okrutno s moje strane sto ga krivim za maminu smrt, ali ja si ne mogu pomoci.
Kad mi je bilo 14,znaci prije 11 godina,moji su roditelji bili na jednoj zabavi. Vracali su se kuci i po obicaju stari je bio pijan. Auto je naletilo ravno na kamion. Mama je poginula na mjestu, a on je dobio tezi potres mozga. Premalo, za ono sto je ucinio mami. Mislim da nikad nisam presao preko toga,ili mozda jesam ali se pravim da nisam kako bi imao razlog za drogiranje,ne sjecam se vise. Nije ni vazno.

hrvoje..trebas bas u inat zivotu ,usponu,padu biti srecan sto postojis ,radovati se svakom novom danu,gurati napred...svi imamo probleme,ruznu proslost,neko i sadasnjost.
iskreno ,potresla me je tvoja ispovest ,mislim da si ok decko i da ne trebas da razmisljas tako lose i negativno.volela bih da nam nesto lepo ispricas,sa osmehom na usnama.pozzdrav

LuLu wrote:I znas sta, to sto kazes da je smrt tvoje majke ( sto mi je veoma zao) razlog tvome ponasanju...covjece barem mozes reci da si imao povod i razolg

meni je otac umro pre par godina.I nikada nije to mogao da mi bude razlog za drogiranje.Ruzno je uopshte reci tako neshto.

Bez uvrede Hrvoje.To bi nam trebao biti razlog da prestanemo.Da pokushamo da uradimo neshto na shta bi se ponosili da su zivi.Ne kazem da sam ja u tome uspeo,ali pokushacu.Pozdrav

LuLu svi imaju razlog. Taj razlog moze biti bilo sto ;necija rijec koja te opekla, necija ruka koja ti je zasmetala,ili samo jednostavno pitki dodir fantazije koji dozivljavas ili si dozivljavala na drogi. Objasnjenje i rjesenje problema je negdje u nama,samo smo mi prelijeni ili prenesto da ga otkrijemo. Mi smo iznutra svoje crne misli – zvijeri koje su pune nasih vlastitih gluposti i sranja. Mislim da to,te crne misli koje ustvari stvaramo sami, zovu savjest.
Ne mogu svom ocu reci da nikad necu biti kao on,vec sam sad kao on. On ima lose misljenje o meni i vjerojatno je u pravu,a ja njega krivim za sve lose u mom zivotu. Jednaki smo si. Mogao bi se promijeniti. Ja,mislim. Mozda i budem,kad mi se kockice u glavi tako posloze i budem spreman na mijenjanje svog debilizma u nesto pozitivno. Dotad imam jos puno stvari koje trebam rijesit.
Glupo mi je misliti da uvijek ima gorih od mene. Sto cu suditi drugima kad ni sam sebi ne mogu naci mjeru. A opet kad me netko povuce za zeludac i ispremijesa mi sve strane svijeta,nema te sile koja me moze prisiliti da o toj osobi ne mislim sve najgore,ali ni te sile koja me moze sprijeciti da ne pomislim da sam to i zasluzio. Uzrocno-posljedicne veze - ja sam nesto 'zaribao' pa je netko 'zaribao' mene.

Oxo nisi me bas shvatio,ali nema veze. I slazem se da bi nam to trebao biti razlog da prestanemo.