Igre koje igraju narkomani

Na ovom forumu ćete moći čitati stručne tekstove u vezi narkomanije, tretmana i drugih srodnih tema. Korisnici foruma neće imati mogućnost komentarisanja tekstova.
User avatar
demijan
Posts: 858
Joined: Wed Dec 21, 2011 4:57 pm

Igre koje igraju narkomani

Post by demijan »

Video sam da je vec otvorena ista tema ali je uglavnom neki privatni razgovor a bilo mi je zanimljivo da pokupim sto vise tekstova oko toga...ovo su tekstovi i iseci iz knjige...


Narkoman sam, tim se dičim

Piše: Zoran Milivojević

Osobe koje uzimaju droge se u odnosu na sopstveni stav prema uzimanju droga mogu podeliti na dve grupe: na one koji su ambivalentni (koji su u unutrašnjem konfliktu između dela sebe koji želi da se drogira i dela sebe koji smatra da to nije baš u redu) i na one koji smatraju da je sasvim u redu to što se drogiraju. Stručni izraz za prvi slučaj je ego-distono drogiranje (osoba se drogira, ali smatra da to nije dobro, da je to problem i da bi jednog dana trebalo da prestane), a za drugi je ego-sintono drogiranje (osoba je uverena da je drogiranje potpuno ispravno i u tome ne vidi nikakav problem).

Zbog toga osobe koje se ego-sintono drogiraju nazivamo ponosni narkomani. Ponosni narkomani se, opet, mogu podeliti u dve kategorije. U jednoj su oni koji javno izražavaju i pokazuju svoj ponos na to što se drogiraju tako da ih zovemo otvoreno ponosni narkomani, a u drugoj su oni koji su ponosni na svoje drogiranje samo onda kada su među svojim, proverenim ljudima, skrivajući svoje drogiranje od javnosti i od autoriteta, pa ih zovemo tajno ponosni narkomani.

Dok otvoreno ponosni narkomani stavljaju svoje opredeljenje u svoju personu, u svoje javno „ja“, u izlog svoje ličnosti, tako da ih često možemo prepoznati na ulici samo na osnovu izgleda, tajno ponosni narkomani se trude da iz svoje persone uklone svaki nagoveštaj toga da se drogiraju kako ih niko ne bi povezao s uzimanjem droga i kako bi izbegli eventualne probleme koje bi zbog saznanja da se drogiraju mogli imati sa svojom okolinom.

Otvoreno ponosni narkomani ulaze u društvenu ulogu uzimaoca droga i često se ponašaju kao javne ličnosti, kao neko ko je socijalno veoma važan i značajan upravo zbog toga što se drogira. To su osobe koje su se poistovetile s narkomanskim identitetom i društvenom ulogom narkomana. Cela njihova pojava je poruka koja bi mogla glasiti: „Ja se drogiram, pa šta? Drogiranje je super!” Neki od ovih narkomana su pravi ideolozi drogiranja: studiraju knjige, čitaju članke i pretražuju Internet, tako da imaju mnogo informacija o ovoj pojavi.

Na osnovu toga oni razvijaju čitavu malu liberalnu filozofiju kojom opravdavaju ovakav način života, ističu da je drogiranje izbor na koji svako ima pravo, dokazuju da oni koji se ne drogiraju nisu ništa bolji od njih, da se ljudi ne drogiraju samo zato što se boje i zato što ne znaju kako je to super, kako treba legalizovati neke ili sve droge i slično. Kada je to spojeno s rečitošću, inteligencijom i prijatnim izgledom, ovi ljudi postaju pravi politički aktivisti, moćni ubeđivači, provokatori i propagatori narkomanske ideologije. U tom smislu su oni socijalno štetni jer deluju prozelitistički, nagovarajući i navodeći druge da se drogiraju. Drugim rečima, oni su moćni igrači igre"navlačenje".

Tajno ponosni narkomani deluju na sličan način kao i otvoreno ponosni narkomani, ali u ograničenom socijalnom okruženju. Ovakva osoba će u novom društvu, tek kada dobro ispita teren i upozna ljude, predstaviti sebe kao nekoga ko se drogira i, eventualno, pozvati druge da probaju i da joj se pridruže u drogiranju.

Savremene urbane supkulture mladih se organizuju oko nekoliko određenih ideja i vrednosti, što je praćeno nošenjem određene uniforme (imidža), slušanjem određene vrste muzike i, ne tako retko, uzimanjem određene vrste droge. Ova „plemena” mladih često ispoljavaju prezir prema drugim supkulturama mladih s kojima koegzistiraju. Preziru se tuđe vrednosti, imidž i stil, muzika koja se sluša, pa i droge koje se koriste.

U tom smislu se može doživeti da ponosni pripadnik jedne supkulture, koji je istovremeno i ponosni konzument jedne droge, tokom igranja svoje varijante igre “drogiran i ponosan”, s iznenađujuće snažnim prezirom govori o drogama koje on ne koristi i o ljudima koji ih koriste („pravim narkomanima”), a sve s ciljem isticanja uporednih prednosti „svoje” droge i njene neškodljivosti. Često je u ovim izjavama argument da izabrana droga „ne izaziva fizičku zavisnost” i da, prema tome, i „ne može biti prava droga”.

Glavna igra ponosnih narkomana, bilo javnih bilo tajnih, je igra “drogiran i ponosan”. Ova igra je prvenstveno spoljašnja, ali se igra i u unutrašnjem socijalnom polju. Cilj igrača ove igre je da dokaže da je stav prema drogama lakmus-papir za identifikaciju tipova ljudi. Pretpostavka od koje se polazi u igri "drogiran i ponosan" je da svi ljudi koji su OK moraju, po definiciji, imati pozitivno mišljenje o drogama. Prema tome, samo oni ljudi koji ili nisu OK po svojoj prirodi ili koji o drogama nisu informisani na pravi način, mogu imati loše mišljenje o drogama. Zbog toga je cilj dokazati da osoba koja ima negativan stav o drogama – ili nema blage veze o tome ili je kao osoba totalni idiot. U tom smislu, igra “drogiran i ponosan” je provokacija koja traži i izaziva Progonioca.

Igru »"drogiran i ponosan" uvek startuje ponosni uzimalac droga u ulozi Provokatora, početnim potezom koji zovemo bacanje udice, koji sadrži direktnu ili indirektnu poruku: „Droga (drogiranje, efekat droge) je nešto super!”. Kada je početni potez verbalan, osoba može „slučajno” otkriti detalj iz svog života: „A u Maroku smo stalno bili naduvani” – što ima posebnu težinu intimizirajuće transakcije jer se otkrivanjem svoje „tajne” odnos s drugim definiše kao blizak, poverljiv i prisan – ili se veoma pozitivno govori o trećim osobama za koje se zna da uzimaju droge, ili, pak, uopšteno o samoj pojavi. U svim ovim slučajevima osoba ili pokušava da napravi kontakt preko droga ili skreće razgovor na temu droga.

Osobe koje igraju "drogiran i ponosan" smatraju da više vrede samim tim što uzimaju neke droge (igra »"da, tačno je – ja se drogiram"). Zbog toga one tokom samopredstavljanja i ističu droge u prvi plan. Veoma sličan mehanizam primećujemo kod jedne kategorije fudbalskih navijača. Na primer, osoba koja navija za "Crvenu zvezdu" smatra da samim tim vredi više od onih koji navijaju za "Partizan" ili neke druge klubove. Zbog toga ona u svim prilikama ponosno nosi svoj crveno-beli šal, stavljajući svima na znanje svoje opredeljenje i očekujući od drugih neku reakciju.

Na ovu provokaciju drugi mogu reagovati na tri načina: pozitivno, negativno ili ravnodušno, u zavisnosti od toga da li su simpatizeri, protivnici ili su nezainteresovani. Na sličan način, osoba koja se predstavila kao ponosni uzimalac droga očekuje simpatizere ili protivnike. Ravnodušni joj najmanje odgovaraju jer nisu zainteresovani za tu vrstu razmene.
Sve dok si mek, drugima će biti ugodno gaziti po tebi...

Citat:"Ptica se probija iz jajeta. Jaje je svet. Ko zeli da se rodi, mora razoriti svet.
User avatar
demijan
Posts: 858
Joined: Wed Dec 21, 2011 4:57 pm

Re: Igre koje igraju narkomani

Post by demijan »

Naduvati se i provocirati

Piše: Zoran Milivojević

U žargonu mladih izrazi „naduvati se” ili „biti naduvan” znači biti pod dejstvom kanabisa (marihuane, hašiša i drugih preparata kanabisa). Prema tome, igra "naduvan i ponosan" jeste igra osoba koje koriste kanabis. Osoba nosi majicu na kojoj je znak petokrakog lista konoplje ili, pak, startuje diskretnije tako što u komunikaciji sebe predstavlja kao uzimaoca kanabisa (ili tako što uopšteno s odobravanjem govori o korišćenju kanabisa, ali na takav način da je drugima odmah jasno da i on koristi ovu drogu). U osnovi, to je potez Provokatora koji na prvi pogled naivno otkriva svoju „naviku”, „zavisnost” ili „tajnu”. To je manevar kojim peca Progonioca.

Kada se Progonilac odazove reakcijom zgražavanja, gnušanja, straha, prezira ili čak mržnje, tada Provokator, umesto da se povuče, prema ranije opisanoj dinamici, takođe postaje Progonilac koji ulazi u otvorenu prepirku i borbu po sistemu „ko će koga”. Da bi igrač igre "naduvan i ponosan" uspeo u svojoj akciji proganjanja Progonilaca, on mora imati različite, malo poznate argumente kojima će pokušati da poljulja stav saigrača. On može reći nešto poput: Da li vi znate da je moj život daleko bolji i lepši od kada duvam? Znate li da se kanabis koristi kao lek? Nema jasnih naučnih dokaza da je kanabis štetniji po zdravlje od cigareta (alkohola).

LJudi koji duvaju su daleko manje agresivni od ljudi koji piju alkohol. Zanemarljiv broj ljudi koji su probali kanabis prelazi na teže droge. Znate li da je seks mnogo bolji kada je čovek naduvan? Da li znate da su mnogi slavni ljudi koristili kanabis (što je možda i doprinelo njihovoj kreativnosti i originalnosti)? Vrlo je dvolično i nepravedno dozvoljavati duvan i alkohol, a zabranjivati kanabis. Kanabis je u mnogim zemljama potpuno legalan i trebalo bi ga legalizovati i kod nas.

Ova borba uglavnom nije ravnopravna. Na jednoj strani je dobro potkovani Provokator, a na drugoj je osoba koja sasvim ispravno smatra da nije baš tako dobro to što neko uzima kanabis, ali koja, kako nije stručnjak za droge, uglavnom nema kontraagrumente za veoma razrađene Provokatorove teze. Samim tim što je Provokator uspeo da navuče osobu u polje diskusije u kojem je ona slaba a on veoma jak, jasno je da će Provokator pobediti bez obzira na to šta osoba uradi.

Kako zbog nedostatka informacija kojima bi mogla da parira Provokatoru osoba ne može ostati na nivou racionalnog razgovora, ona počinje da svoje stavove brani netačnim, preteranim i iskrivljenim tezama, što samo podstiče Provokatora da je još žešće podučava o „pravoj prirodi” kanabisa. Ako osoba počne da se ljuti i svađa, Provokator zauzima stav: „Nije ni čudo da neko tako rigidan (primitivan, pun predrasuda, itd.) ne razume kanabis”, čime prezrivo diskvalifikuje samu osobu i pobeđuje u igri.

U okviru igre “naduvan i ponosan” drugi može biti suočen s igrom “šta ti znaš kad nisi prob'o”, koja mu prividno izbija sve argumente iz ruku: „Ako već tako kompetentno osuđujete kanabis, kažite mi da li ste vi ikada duvali?” Osoba može biti suočena s analizom svoje ličnosti od strane provokatora: „Čistunstvo je uvek sumnjivo. Meni se sve više čini da vi u stvari jako želite da duvate, ali se toga veoma plašite!” i slično. Ako osoba prekine razgovor i povuče se, Provokator smatra da se predala i trijumfalno ostaje na poprištu bitke. Ako osoba shvati da Provokator zna mnogo više od nje i da je na tom polju ona inferiorna a on superioran, može radoznalo slušati Provokatorove teze i time pokazati da nije sigurna u svoj negativan stav. Provokator koji oseti da može poljuljati drugoga može iz igre "naduvan i ponosan" preći u igru "legalizacija", a zatim u igru "navlačenje".

Za razliku od opisane intelektualne verzije igre "naduvan i ponosan", u emotivnoj verziji ove igre ima daleko manje reči: osoba dolazi očigledno naduvana ili „slučajno” provokativno pokazuje svoj hašiš. Drugi reaguje zaprepašćeno: „Zar se ti drogiraš?” Na to osoba samo prezrivo pogleda onog što je postavio to pitanje i napušta društvo. Dakle, kratko i jednostavno: umesto da trpi prezir ili sažaljenje zato što se drogira, osoba počinje da prezire onog ko „ne kapira” duvanje. Obrazovani igrači igre “naduvan i ponosan” često se pozivaju na činjenicu da su poznati francuski pisci iz sredine devetnaestog veka pušili hašiš. Teofil Gotje je 1884. godine u Parizu u hotelu “Primodan” osnovao „Klub hašišara” u koji su jednom mesečno dolazili velikani poput Bodlera, Igoa, Balzaka i Dime, da bi pušili alžirski hašiš i uživali u intelektualnim razgovorima.

Halucinogene droge se u žargonu zovu psihodelične droge. Sam izraz psihodeličan dolazi od grčkih reči “psihe” i “delos”, što bi značilo “psiha koja upoznaje sebe”. Najpoznatije halucinogene droge su LSD, psilocibin, meskalin i pejotl. Ove droge imaju sposobnost da izmene način opažanja (izmenjena percepcija) i da izbrišu granicu između svesnog i nesvesnog tako da nesvesni sadržaji prodru u svest, stvarajući kompleksni halucinantno-iluzivni doživljaj. Sam efekat ovih droga se u žargonu naziva “trip” (tripovati, utripovati, itd.), što na engleskom znači “putovanje”. Putovanje može biti prijatno i zanimljivo i tada je “dobar trip”, ali može postati i prava noćna mora, kada se označava kao “loš trip”. Za ove droge je karakterističan i relativno redak fenomen koji se označava kao flešbek: osoba može i posle dužeg vremena, bez uzimanja halucinogena, iznenadno doživeti trip, što samo po sebi može biti vrlo neprijatno.
Sve dok si mek, drugima će biti ugodno gaziti po tebi...

Citat:"Ptica se probija iz jajeta. Jaje je svet. Ko zeli da se rodi, mora razoriti svet.
User avatar
demijan
Posts: 858
Joined: Wed Dec 21, 2011 4:57 pm

Re: Igre koje igraju narkomani

Post by demijan »

Zablude psihodelične ideologije

Piše: Zoran Milivojević

U odnosu na sve ostale droge, možda su upravo psihodelične te koje imaju imidž visoke intelektualnosti i kreativnosti. To znači da se “psihodeličan i ponosan” igra s izvesnom aristokratskom uzvišenošću. Nije ni čudo jer je veliki broj intelektualaca i umetnika 20. stoleća na neki način eksperimentisao s ovim drogama. Poznato je da je na taj način, na primer, nastao roman “Vrata percepcije” književnika Oldasa Hakslija.

Kako su tokom šezdesetih i sedamdesetih halucinogene droge pogrešno povezivane s razvojem kreativnosti, postale su pomodne i mnogi su umetnici, u vizuelnim umetnostima i slikarstvu, a posebno u muzici, pokušavali da svoje umetničke moći obogate ili bar zatalasaju korišćenjem ovih droga. Tako je nastao jedan pravac savremene umetnosti koji se naziva psihodelična umetnost.

Aristokratskom nastupu igrača igre “psihodeličan i ponosan” u odnosu na uzimaoce drugih droga u izvesnoj meri je doprinela i nauka, koja je tokom šezdesetih i u prvoj polovini sedamdesetih godina 20. stoleća pokazala veliki interes za ove droge, a što je dovelo do toga da se stručne nesuglasice pretvore u javne konflikte gde su različiti naučni disidenti počeli javno preporučivati i propagirati korišćenja halucinogena za različite pozitivne ciljeve. To je dalo plašt naučnosti različitim “psihodeličan i ponosan” igračima, tako da je eksperimentisanje ili uzimanje ovih droga neko vreme bilo stvar statusa i mode.

Prva je psihijatrija, krajem pedesetih godina, pokazala interesovanje za halucinogene droge. Jedna od hipoteza, koja je kasnije napuštena, bila je da se psihotična stanja poput šizofrenije mogu bolje razumeti ako se analizira stanje svesti pod dejstvom halucinogena. Smatralo se da ove droge izazivaju stanje slično psihozi (takozvana model-psihoza) zbog čega su i dobile ime psihotomimetici (’oni koji imitiraju ludilo’). Kako ove droge imaju sposobnost da izbrišu granicu između svesnog Ja i nesvesnog, a što je, na izvestan način, i cilj psihoanalize, nastali su eksperimenti sa psihoterapijskom upotrebom ovih droga. Najpoznatiji pristupi su psihodelična terapija i psiholitička terapija (između kojih postoji razlika u dozi primenjenog LSD-a), a u kojima se halucinogena droga davala slično korišćenju sedativa u narko-analitičkoj terapiji.

Prvi naučni impuls onome što je kasnije nazvano “psihodelični pokret” dala su dva psihologa, predavača na prestižnom univerzitetu Harvard. Reč je o Timotiju Liriju (1920–1996), koji je bio fasciniran doživljajima koje je imao nakon što je tokom svog boravka u Meksiku 1960. probao psilocibin, i Ričardu Olpertu. Ovaj par je početkom šezdesetih godina počeo da eksperimentiše sa psilocibinom i LSD-om, kako na sebi, tako i na nekoliko stotina zainteresovanih osoba uključujući i studente. Oduševljeni sopstvenim iskustvom s halucinogenim drogama, oni su počeli da ih reklamiraju i preporučuju kao brz i efikasan način za kontakt s unutrašnjim delovima ličnosti. Tako su, na primer, tvrdili da se ove droge mogu u terapijskom smislu koristiti i na zatvorenicima. Ovakvi stavovi, koji su, naročito u njihovim kasnijim radovima, dali oreol naučnosti i veliki zamah psihodeličnoj ideologiji, doveli su do toga da 1963. godine budu isključeni s Harvarda. Liri je sve do smrti, u dvadeset knjiga i monografija koje je ukupno objavio, nastavio da propoveda „revoluciju svesnosti” uz pomoć LSD-a.

Danas je jasno da je osnovna zabluda ovih igrača igre “psihodeličan i ponosan” bila u tome što su verovali da svako ko uzme psihodelične droge biva na neki način prosvetljen. Oni su, u stvari, svoje psihodelično iskustvo – dakle doživljaj uspešnih, zrelih i odraslih osoba (osoba s integrisanim egom) – projektovali na ljudsku prirodu uopšte, smatrajući da su svi ljudi isti kao oni. Međutim, psihodelični doživljaj odrasle ličnosti je kvalitativno neuporediv sa „psihodeličnim” doživljajem adolescenta koji je u krizi identiteta i čiji je ego neizgrađen, neintegrisan i fragmentisan.

U jednom intervjuu iz 1982. godine Olpert, koji se, inače, kasnije okrenuo istočnom misticizmu i spiritualnosti do te mere da je promenio svoje ime u Ram Daš (’božji sluga’), pokazao je da je shvatio ovu zabludu: „Konačno sam shvatio da moraš da prvo postaneš neko da bi kasnije postao niko. Mnoga deca počinju trening poništavanja sebe previše rano, tako da se ne razvijaju. Time mislim da je pušenje trave u srednjoj školi jedan zaista glup postupak”.
Sve dok si mek, drugima će biti ugodno gaziti po tebi...

Citat:"Ptica se probija iz jajeta. Jaje je svet. Ko zeli da se rodi, mora razoriti svet.
User avatar
demijan
Posts: 858
Joined: Wed Dec 21, 2011 4:57 pm

Re: Igre koje igraju narkomani

Post by demijan »

Udvarači zaspe, a novčanik nestane

Piše: Zoran Milivojević

U novosadskoj narkomanskoj supkulturi se prepričavalo kako je neko podmetnuo LSD u kafu kućne pomoćnice njegovih roditelja. Žena je po završetku radnog vremena krenula kući, da bi se ubrzo vratila i počela besomučno da posprema stan

Jedna lepuškasta narkomanka je opisala tipičan način na koji je dolazila do novca za drogu. Kako svojim izgledom nije odavala da je narkomanka, već zgodna mlada dama, bila je meta brojnih udvarača. Nakon što bi prihvatila udvaranje i provela izvesno vreme u društvu datog muškarca, u pogodnom trenutku bi mu u piće sipala prašak od samlevenih tableta za spavanje. Kada bi on počeo da pokazuje znake pospanosti i da zeva, prvo bi ga napala kakav je on to muškarac ako mu se spava u njenom društvu, a kada on zaista zaspi, opelješila bi mu novčanik i nestala.

Posebno je nezgodno kada se „podmetanje droge” igra tako što se potura LSD ili neka druga halucinogena droga (na primer PCP). LSD je halucinogen zbog toga što utiče na percepciju, stvarajući iluzije i halucinacije. Osim toga, on pokreće specifične tokove mentalnih predstava. Dobro je poznato da i osoba koja zna da je uzela LSD može doživeti veoma neprijatno i mučno iskustvo zbog zastrašujućih halucinacija. Možete samo pretpostaviti kako se zbunjeno oseća osoba kojoj je LSD podmetnut i koja ne zna da objašnjenje nagle i drastične promene njene svesti, percepcije i mentalnog stanja leži u delovanju podmetnute psihotropne supstance. Verovatno će takva osoba pomisliti da ludi, odnosno da gubi razum. Takve emocije povećavaju verovatnoću da će doći do „lošeg putovanja”. Zbog konfuzije u kojoj se nalazi, ovakva osoba se može ponašati na načine koji su ugrožavajući za nju ili ljude oko nje (vožnja automobilom, na primer).

Evo nekoliko primera ovakvih “podmetanja droge”.

U novosadskoj narkomanskoj supkulturi se kao supkulturna razonoda prepričavalo kako je neko podmetnuo LSD u kafu kućne pomoćnice njegovih roditelja. Žena je po završetku radnog vremena krenula kući, da bi se ubrzo vratila i počela besomučno da posprema stan. Tek kasno uveče ju je odveo suprug. Posle nekoliko dana „bolovanja” vratila se na posao. Različite droge se podmeću i roditeljima. Roditeljima se uglavnom podmeću mekše droge („Dobre su ti ove cigarete, mada čudno mirišu!”), mada nije retko da neko prijavi da je mami skuvao čaj od makovih čaura („Jao sine, što ti je dobar ovaj čaj!”) ili slično. Primer trećestepene spoljašnje igre „podmetanje droge” je događaj kada je „prijatelj poznanika” jedne četrnaestogodišnjakinje ovoj devojci u pivo ubacio neku neutvrđenu drogu (verovatno neki trip), a što se završilo time da su devojku, koja je u tom periodu patila zbog neuzvraćene ljubavi, nagovarali da svoju romantičnu izjavu o samoubistvu dokaže tako što će skočiti s petog sprata. Nakon što su joj, čak, pomogli da se popne na krov, družina ju je s ulice podsticala da skoči i ne bude „kukavica”, što je ona na kraju i učinila. Na zaista veliku sreću, preživela je pad i to, začudo, bez velikog posledičnog invaliditeta, ali psihički veoma oštećena jer nije mogla da shvati kako joj se moglo desiti da učini tako nešto sebi i svojim roditeljima.

Opisani primeri se tiču simboličnih dobiti koje imaju igrači „podmetanja droge” u smislu ruganja, podsmeha i prezira. Međutim, postoje varijante ove igre koje su usmerene na ostvarenje konkretnih materijalnih ili seksualnih dobiti. Tako su, na primer, proteklih godina u Beogradu opisana dva takva slučaja koja su završila smrtnim ishodom. Jedan prevarant je davao oglas da traži sobu kod starijih gospođa koje žive same, a onda bi im u čaj sipao prah od tableta za spavanje. Kada bi gospođa zaspala, on bi joj opljačkao stan. Drugi prevarant je pljačkao osobe koje su čekale na vize pred stranim ambasadama, tako što bi ih, kada bi sele da se odmore u obližnjem parku, nakon srdačnog upoznavanja, ponudio „osvežavajućim” pićem. Kada bi žrtva zaspala, on bi je opljačkao.

Posebna varijanta igre „podmetanje droge” je ona u kojoj se koriste takozvane droge za silovanje. U ove droge ubrajamo sintetičke droge poput rufija (roofies) i GHB (gama-hidroksi-butirična kiselna). Rufi se neprimetno ubacuje u piće osobi (najčešće ženi), nakon čega ona deluje kao pijana i ponaša se kao zombi. Sutradan ujutru budi se kao slomljena i bez ikakvog jasnog sećanja o tome šta se dešavalo tokom noći. Tek na osnovu posrednih znakova ona može zaključiti da je bila seksualno iskorišćena, ali kako se ničega ne seća, ona to ne može tvrditi. Dakle, specifično dejstvo rufija na memoriju čini da se žrtva ne seća da je bila žrtva, što ovu drogu čini idealnom za ove svrhe. Verovatno veliki broj žena nije ni shvatio šta im se dogodilo, već je sve pripisao „lošem alkoholu”. Droga GHB daje slične efekte, a posebno je opasna jer u kombinaciji s alkoholom može dovesti do smrti.

Kao što smo već naveli, igra „navlačenje” može biti motivisana ekonomskim razlozima kada dileri žele da prošire tržište ilegalnih droga. U prvoj fazi se droga deli jeftino ili gotovo besplatno, u drugoj fazi se prodaje za nešto više novca, a tek onda kada postane pomodna i kada se „odgaji” dovoljan broj potrošača, cene postaju visoke.

U slučaju da potencijalna žrtva proceni situaciju kao opasnu, antiteza je izbegavanje situacije – na primer, ako je u društvo došla nova osoba koja liči na narkomana, rešenje je ne napuštati sto s pićem ili, ako se to već dogodi, naručiti novo. Važno je da ukoliko osoba postane žrtva igre i kod sebe primeti čudne reakcije i izmenjeno stanje svesti, posumnja da reaguje na neku supstancu koja joj je „uvaljena”, i da, shodno tome, potraži pomoć.
Sve dok si mek, drugima će biti ugodno gaziti po tebi...

Citat:"Ptica se probija iz jajeta. Jaje je svet. Ko zeli da se rodi, mora razoriti svet.
User avatar
demijan
Posts: 858
Joined: Wed Dec 21, 2011 4:57 pm

Re: Igre koje igraju narkomani

Post by demijan »

Dileri znaju kako zadržati mušteriju

Piše: Zoran Milivojević

Nekada se na tržištu prodaje ulični heroin neuobičajeno velike čistoće. Kada kupci zbog toga počnu da doživljavaju simptome predoziranja, drugi kupci, paradoksalno, prosto navale, jer je overdoz siguran znak da je reč o kvalitetnom heroinu

Manipulacija koju zovemo “skriveni dodatak” sastoji se u tome da se u drogi koja se eksplicitno nudi ili prodaje podmeće i neka druga droga. Cilj prevare koju zovemo “skriveni dodatak” je da se kod korisnika droge izazove utisak da se radi o veoma jakoj i „kvalitetnoj” psihotropnoj supstanci. Evo jednog takvog primera. Na psihoterapiju dolazi tridesetogodišnji muškarac zbog napada panike. Tokom razgovora otkriva se da je prvi panični napad imao nakon poslednjeg uzimanja marihuane. Osoba je umetnik i povremeno puši travu. Još detaljnijim razgovorom otkrivamo da se to desilo nakon sledeće situacije: nezadovoljan kvalitetom „haj” efekta koji je imao od trave koju je prethodno kupio, kada je došao po novu količinu, on se požalio svom dileru na kvalitet; na to mu je diler ponudio specijalnu travu i upozorio ga na to je da je veoma jaka. Pri prvom uzimanju počeo je panični napad.

U ovakvim rekonstrukcijama možemo samo pretpostaviti da je diler odigrao „skriveni dodatak” kako bi zadržao mušteriju koja je dala nagoveštaj da joj prodaje robu lošeg kvaliteta. On je mogao dati kanabis s veoma visokim procentom aktivne supstance (THC), „preparirati” marihuanu hašišovim uljem ili dodati neku drugu psihotropnu supstancu poput PCP-a ili „posoliti” nekim opijatom.

U relaciji diler–kupac veoma često se pojavljuju motivi za igranje „skrivenog dodatka”. Nekada se na tržištu prodaje ulični heroin neuobičajeno velike čistoće. Kada kupci zbog toga počnu da doživljavaju simptome predoziranja, drugi kupci, paradoksalno, prosto navale jer je overdoz siguran znak da je reč o kvalitetnom heroinu.

U igri “lažna droga” drugome se može, kao droga, dati ili prodati nešto što uopšte nije droga. Najblaža varijanta je da se kao marihuana drugome ponudi mešavina čaja i duvana, pri čemu igrač s podsmehom posmatra reakciju drugoga na „dobru travu”. Kako se „droga” može davati ili prodavati, dobiti za igrača mogu biti simboličke (podsmeh) ili praktične (novac). Negde sedamdesetih godina je objavljeno da je u Splitu uhapšen prodavac „trave”. Međutim, ispostavilo se da je čovek tadašnjim hipicima prodavao običnu travu koju je ubrao u gradskom parku, a zatim sušio, tako da nije imala nikakve veze s marihuanom. NJegova odbrana se zasnivala na igri reči, odnosno na nesporazumu s mušterijama: on im je nudio i prodavao travu, a oni su verovali da kupuju „travu”. Brojne su varijacije na temu šta se sve može ponuditi drugome kao droga a da on to ne primeti (smrvljena borova kora kao hašiš i slično).

Glavna antiteza je odustati od drogiranja jer onda osoba i ne dolazi u priliku da joj umesto droge bude uvaljena lažna droga. Svaki oblik snabdevanja drogama je rizičan, čak i onda kada uzimalac kupuje drogu od osobe koja je dugogodišnja i pouzdana veza.

U igri „kupi nemiksano” reč je o prodaji droge koja je mnogo slabija no što prodavac tvrdi. Razlog je u tome što je aktivna supstanca „miksana” s nekim drugim materijama i tako razblažena. Zbog važnosti i težine posledica koje mogu biti rezultat ove igre, ona zaslužuje posebno ime. Sečenje, miksanje ili krštenje je postupak mešanja opijata s nekim drugim sastojcima s ciljem da se poveća količina droge. Narkomani se na ovaj način besplatno drogiraju, a i zarađuju. Kupivši određenu količinu droge, narkoman polovinu odvaja za sopstvenu upotrebu, a drugu polovinu meša s paracetamolom, šećerom, mlekom u prahu, pudingom u prahu, brašnom, talkom, gipsom, krečom, prahom tableta za smirenje (benzodijazepini). Kada ovako izmiksana droga postane preblaga, može joj dodati malo nekog opasnog otrova, poput mišomora (strihnina) kako bi se „izoštrilo” njeno delovanje. Zatim vraća drogu na tržište i prodaje je drugome kao čist heroin. Najčešće će sledeći narkoman diler u lancu učiniti isto, što dovodi do toga da posle nekoliko turnusa stvarni procenat heroina u „heroinu” postaje veoma mali (pet odsto). Kada kupac ufiksa ovako kršten heroin, on praktično nikada ne zna šta unosi u sebe, tako da svako fiksanje liči na ruski rulet. Ukoliko ovi dodaci nisu rastvorljivi u vodi, oni se talože u plućima i tokom vremena mogu dovesti do opasne plućne fibroze.

Često je veoma teško razdvojiti farmakološki efekat droge od autosugestivnog i placebo efekta. Interesantno je da ponekad i onaj „heroin” u kojem je sasvim mali procenat stvarnog heroina prilikom fiksanja izaziva željeni efekat, možda nešto slabijeg intenziteta. Postoje dva komplementarna tumačenja ove pojave. Prvo se svodi na placebo efekat, odnosno na sugestiju i autosugestiju, a drugo na međusobno uslovljavanje čina fiksanja i fleš–stond efekta, odnosno na uspostavljanje uslovnog refleksa. Primećeno je da u zatvorskim uslovima ili u situaciji kada nisu u mogućnosti da nabave drogu, pojedini narkomani postižu fleš efekat ili fleš–stond efekat tako što fiksaju rakiju ili tako što u venu guraju parče obične žice (engl. needle freaks).

Sve varijante igre „probaj ovu drogu”, uključujući i „kupi nemiksano”, dodatno se koriste u unutrašnjim razmenama uzimalaca kao razonode, jer se manevri i doživljaji prepričavaju na zabavan način, a što dovodi do osećanja grupne superiornosti. Kada se droga kupuje na veliko, obavezna stavka je hemijsko testiranje njenog kvaliteta i koncentracije. Međutim, u uličnim uslovima, kod kupovine male količine, bio kakva ozbiljnija provera je besmislena, i to ostavlja prostora za igru “kupi nemiksano”. Zbog toga kupci razvijaju odnos poverenja prema dilerima na osnovu toga kakvu im je drogu prodavao prethodnih puta. Međutim, jedina stvarna antiteza za ove igre je da osoba prestane da koristi droge.
Sve dok si mek, drugima će biti ugodno gaziti po tebi...

Citat:"Ptica se probija iz jajeta. Jaje je svet. Ko zeli da se rodi, mora razoriti svet.
User avatar
demijan
Posts: 858
Joined: Wed Dec 21, 2011 4:57 pm

Re: Igre koje igraju narkomani

Post by demijan »

Piše: Zoran Milivojević

„Može me spasti samo prava ljubav” je igra koju smo identifikovali sredinom osamdesetih godina u pokušaju da nađemo odgovor na pitanje zašto i kako devojke postaju hronični uzimaoci heroina. Ustanovili smo da je većina devojaka počela uzimati drogu nakon zaljubljivanja u narkomana i pokušaja da ga svojom ljubavlju spase. Postoje mišljenja da postoji korelacija između zavisnosti od odnosa (zavisnička ljubav) i zavisnosti od droge. Pretpostavlja se da su osobe koje pokazuju sklonost simbiotičkom vezivanju za ljubavnog partnera sklonije zavisnosti od droga. Naravno, igra o kojoj je ovde reč je samo jedno od objašnjenja kako je to moguće.

Tipična dinamika igre je takva da se susreću narkoman kao Žrtva nedostatka ljubavi i devojka kao Spasilac pun ljubavi. (Naravno da ima i slučajeva gde je narkomanka Žrtva kojoj treba ljubav, a mladić je Spasilac koji želi da je izleči svojom ljubavlju, ali smo se mi odlučili za tipičan primer). U prvoj fazi igre oni ostvaruju odnos u kojem ona pokušava da mu nuđenjem svoje velike ljubavi pomogne da ostavi drogu, i ponekad u tome kratkoročno uspeva. Naročito ako su njegova osećanja veoma snažna u prvoj fazi zaljubljenosti. U drugoj fazi on, uprkos njenoj ljubavi, nastavlja da tajno uzima drogu, zbog čega se ona, kada ga u tome po ko zna koji put uhvati, oseća nemoćnom. Tada mu postavlja uslov „ili droga ili ja”.

On, naravno, pokušava da zadrži i jedno i drugo. Često je njegov odgovor na postavljeni ultimatum takav da postaje još više samodestruktivan. To je potez u kojem Žrtva zaoštrava svoju poziciju kako bi Spasioca motivisala da pojača spasavanje. Time joj on upućuje poruku: „Ako me još i ti ostaviš i izneveriš, moj život neće imati smisla i ja ću najverovatnije umreti”. Tada ona shvata da je umesto Spasioca postala Uništitelj (Progonilac), što kod nje izaziva jak unutrašnji konflikt. Zbog toga ona ostaje u odnosu koji joj ne prija, sve dok se ne oslobodi osećanja odgovornosti za drugoga i krivice za njegovu eventualnu smrt. Neke od ovih devojaka, preplavljene osećanjem bespomoćnosti i ocenjujući situaciju kao bezizlaznu, odlučuju da i same probaju heroin da bi videle šta je to što je jače i lepše od ljubavi.

Mnogi narkomani sebe doživljavaju kao bespomoćne žrtve koje su to postale zbog nedostatka ljubavi u detinjstvu, kao i zbog toga što im i u sadašnjosti mnogi ne pružaju ljubav i razumevanje. I zaista, među narkomanima nalazimo mnoge koji su kao deca bili zanemarivani ili zlostavljani. Međutim, među njima ima i mnogo onih koji su kao deca bili razmaživani, „zalivani” roditeljskom ljubavlju i za koje nikada ne bismo pretpostavili da se mogu osećati nevoljeno. Uprkos tome, i ovakvi, razmaženi, mogu verovati da je njihova zavisnost od droga rezultat nedostatka ljubavi. Objašnjenje je jednostavno: razmaženo dete veruje da nije voljeno svaki put kada roditelj odbija da mu ispuni neku želju. Zbog toga njihove želje u adolescenciji rastu, a kako roditelj na kraju nije u stanju da ispuni ove prohteve, dete počinje da veruje da ga roditelj ne samo ne voli već i mrzi. Tako i u ovom slučaju dobijamo Žrtvu nedostatka ljubavi.

Okvir za ovu igru je romantična predstava po kojoj su narkomani nevoljena deca, a droge uzimaju kao zamenu za ljubav. Iz takve postavke sledi da njihova terapija mora biti nuđenje ljubavi koja bi popunila sve emotivne praznine iz prošlosti i sadašnjosti. Na listi krivaca koji su dužni da vole a koji to ne čine, ili ne čine na „pravi” način, su roditelji, rođaci, prijatelji, terapeuti, pa i celokupan društveni sistem.

Nekada je udica za ovu igru i sam narkomanov imidž: plemeniti bolesnik koji izgleda nevoljeno i romantično. Nekada je udica u tome da „otvori dušu” i ispriča svoju biografiju kroz koju provejava da je očigledna Žrva nedostatka ljubavi. Devojka koja je potencijalni Spasilac tada pomišlja: „Ja bih te mogla voleti. Ja bih ti mogla pomoći. Ja bih te mogla izlečiti”. U tom trenutku se devojka prepušta arhetipu terapijske, trijumfalne ljubavi, ljubavi koja sve pobeđuje i koja, kao u bajkama, vodi srećnom kraju. Tada počinje njihov platonski ili seksualni odnos koji, kao što smo rekli, zaista može dovesti do perioda prekida ili smanjenja uzimanja droge. Kada se to desi, njegovi roditelji su oduševljeni jer to podstiče njihova nadanja da će se momak „srediti” tek kada nađe „pravu devojku”.

Međutim, kako zaljubljenost popušta i kako se u odnosu pojavljuju konflikti, narkoman počinje ponovo da uzima droge. Nakon što shvata da je on mnogo puta izneverio svoje obećanje njoj da više nikada neće uzimati droge, ona mu postavlja ultimatum. On se tada može braniti tako što nju optužuje da je upravo ona kriva što se ponovo vratio uzimanju jer ga nedovoljno voli i razume. Dokazi za to je postojanje inače normalnih međusobnih konflikata ili svađa: „Ti si kriva što se drogiram, jerm na primer, juče (ni)si…” Kako to ne daje rezultat jer ona ipak hoće da prekine vezu i da ode, on pojačava samodestrukciju (na primer pokušaj samoubistva), pokazujući joj kako ga ona „gura” ne samo u još veću zavisnost već i u smrt. Devojka može nastaviti sa Spasavanjem (što je veoma naporno), može prekinuti odnos ili može i sama početi da uzima droge. Ukoliko su uključeni i njegovi roditelji, oni će na razne načine pokušavati da ubede devojku da ne odustaje, da još ima nade, da sve zavisi samo od nje, odnosno da i dalje Spasava. Jedini zdrav manevar koja ona može učiniti je da prekine odnos i da shvati da je on sam odgovoran za svoje ponašanje, a samim tim i za drogiranje.

Međutim, kako je ona krenula iz pozicije Spasioca, dakle onoga ko preterano preuzima odgovornost za drugoga, njoj je teško da raskine jer se oseća krivom za pogoršanje njegovog stanja. On izjavljuje kako je snažno voli i kako zaista zbog sebe, zbog nje i njene ljubavi želi da prekine, ali jednostavno „nema snage” jer je „droga jača od njega” (potez iz igre „u kandžama droge”).
Sve dok si mek, drugima će biti ugodno gaziti po tebi...

Citat:"Ptica se probija iz jajeta. Jaje je svet. Ko zeli da se rodi, mora razoriti svet.
User avatar
demijan
Posts: 858
Joined: Wed Dec 21, 2011 4:57 pm

Re: Igre koje igraju narkomani

Post by demijan »

Osećanje zakasnele krivice

Piše: Zoran Milivojević

Kada osoba odustane od ideologije zavisnosti koja je služila da dehumanizuje druge i da opravda svoje postupke prema njima, ona tada menja predstavu o drugim ljudima: umesto da ih doživljava kao predmete, nevažne ili zle, osoba koja je bila uzimalac droga sada počinje da ih doživljava kao ljude. Drugi postaju važni, a samim tim postaje važno i kako se oni osećaju i kako reaguju na ponašanje osobe. Ova rehumanizacija je posebno ubrzana ako je u pitanju grupna terapija, terapijska komuna, porodična terapija ili neki drugi oblik tretmana u kojem učestvuje više ljudi između kojih se uspostavljaju emocionalne veze.

Osoba u drugima ponovo počinje da vidi sebe, ljude koji su kao ona (identifikacija). Posledica je uspostavljanje prijateljskog odnosa, simpatije (za razliku od prethodne apatije ili antipatije), saosećanja, sažaljenja, milosrđa, odnosno ljubavi prema ljudima koju zovemo agape.

Ova rehumanizacija predstave o drugima često ima jednu neprijatnu posledicu koja je takođe korisna: osećanje zakasnele krivice.

Promena logike zavisnosti koja je opravdavala neprijateljstvo prema drugima, i rehumanizacija predstave o drugima, nužno dovodi do preispitivanja individualne prošlosti, odnosno do suočavanja sa situacijama iz prošlosti u kojima je osoba loše postupala prema drugim ljudima. Ovo dovodi do osećanja krivice za nekadašnje postupke.

Dotadašnji sistem dehumanizacije drugih ljudi je sprečavao osobu da oseti krivicu jer je nosio ideologiju prema kojoj su drugi „dobili šta su zaslužili”. Međutim, kada su drugi, retrospektivno, ponovo doživljeni kao ljudi, dolazi do reinterpretacije istorije i, posledično, osećanja krivice. Ovo osećanje zahteva psihoterapijski pristup kako bi bilo usmereno u konstruktivnom pravcu. Osobe u ovoj fazi često imaju potrebu da olakšaju svoju savest tako što će ispričati neki događaj zbog kojeg se osećaju krivima. Osećanje krivice motiviše osobu na priznanje, na poveravanje drugima, na kajanje, izvinjenje oštećenima i, ako je to moguće, na nadoknadu štete. Nekada klijenti mogu poveriti terapeutu detalje nekog teškog krivičnog dela, uključujući i ubistvo.

Odraslo osećanje krivice je zasnovano na jasnom razlikovanju osobe od njenih postupaka ili dela. Ovo razlikovanje osobe od njenih postupaka je osnovno razlikovanje koje je od tolike važnosti u radu s ljudima da bi svakome trebalo da bude jasno. I u Bibliji se naglašava: „Mrzim greh, a ne grešnika”. Ako razlikujemo osobu od njenog postupka, to nam omogućava da zauzimamo različite vrednosne sudove prema osobi i postupku. To znači da osobu možemo da procenimo kao dobru, iako neki njen postupak procenjujemo kao loš. U osećanju krivice osoba zauzima stav prema sebi: procenjujući sebe kao dobru, ona istovremeno procenjuje neki svoj postupak kao loš. Zbog toga se i oseća neprijatno, odlučuje da prekine dato ponašanje, odlučuje da se u budućnosti više neće tako ponašati, pita se kako da u budućnosti postupi u sličnim situacijama (učenje novog ponašanja) i slično. Pita se može li da nadoknadi štetu koju je tim postupkom nanela i treba li nekome da se izvini.

Po pravilu, ovakvo osećanje krivice smanjuje agresivnost drugih. Ovakvo osećanje – koje razlikujemo od samoprezira i samomržnje – doprinosi pozitivnoj promeni ličnosti: osoba odustaje od negativnih ponašanja i odlučuje se za pozitivna. Na ovaj način osećanje krivice je odgovorno ne samo za odustajanje od igara prevare već i za pozitivnu transformaciju ličnosti.

Svet uzimalaca droga je prepun različitih igara, uključujući igre prevare, tako da je dobro biti sumnjičav i na oprezu. Pogotovu ako bi tokom igre trebalo da nastupi određena razmena materijalnih vrednosti (droga, lekovi, novac, roba i slično). Poznavanje tipičnih prevara može pomoći da se pretpostavi da je u toku određena igra. Kao što smo ranije naglasili, sumnja je osećanje koje nas čuva i pomaže da se zaštitimo. Kako niko nije svemoguć, verovatno je da će neko ko radi s populacijom uzimalaca droga relativno često biti prevaren. Postoje igrači koji igraju igru tako uverljivo da ih niko ne može prozreti. Jedan od načina da se neko zaštiti od igre prevare je da prozre i raskrinka igrača. Raskrinkavanje treba razlikovati od dokazivanja da drugi igra igru. Ove igre je jednostavno nemoguće dokazati sve do kraja, odnosno sve dok igrač ne ostvari cilj. Zbog toga bi svaki pokušaj dokazivanja bio neuspešan i deo igre „Čik dokaži da igram igru“. Raskrinkavanje je potez kojim osoba, želeći da se zaštiti, ukazuje na eventualno postojanje skrivenog motiva. Krinka je sinonim za masku, a raskrinkati drugoga jednostavno znači ‘skinuti mu masku’. Psihološka poruka je: „Znam šta kriješ ispod maske.” Stvarna poruka može, na primer, izgledati ovako: „Čini mi se da ti u stvari radiš to i to da bi ostvario to i to”.

Raskrinkavanje ne treba da bude optužujuće već u obliku neutralne konstatacije. Osoba koja raskrinkava ne treba da očekuje da će drugi priznati svoj plan, već da će njegovo postojanje energično negirati. Prednost je u tome što raskrinkani igrač verovatno neće nastaviti sa svojim planom. Dodatna dobit je što je drugi pokazao da nije naivan i da zaslužuje igračevo poštovanje. Kada neko shvati da je u toku igra prevare u kojoj je on u ulozi žrtve, najbolje je da iz te igre izađe. Iz igre se može izaći sa ili bez raskrinkavanja. Ukoliko igrača raskrinkavamo, on će nas uveravati da smo paranoični i slično. Izlazak iz igre bez raskrinkavanja igrača je elegantan manevar, pogotovu ako se navede neki drugi razlog za promenu ponašanja. To će verovatno kod igrača pobuditi sumnju da je njegov plan „provaljen”, tako da će postati oprezniji i možda odustati od igre.

U nekim igrama je potrebno uključiti druge ljude, pa čak i policiju, kako bi se zaštitilo od agresivnog igrača. Nekada osoba tek po završetku igre – odnosno kada je ona već na neki način oštećena, a igrač je ostvario svoj cilj – shvata da je učestvovala u igri prevare. U tim slučajevima treba videti šta je moguće uraditi da se šteta nadoknadi, neutrališe ili smanji. To neretko znači i uključivanje policije u celu stvar. Međutim, glavno je sprečiti da se igra ponavlja, da žrtva ne bude više puta Žrtva u istoj igri. Zbog toga svako ko je jednom nasamaren treba da se zapita šta iz toga može naučiti kako se to ne bi ponovilo u budućnosti. Jedino na ovaj način negativno iskustvo iskorišćenosti može biti konstruktivno iskorišćeno.
Sve dok si mek, drugima će biti ugodno gaziti po tebi...

Citat:"Ptica se probija iz jajeta. Jaje je svet. Ko zeli da se rodi, mora razoriti svet.
User avatar
demijan
Posts: 858
Joined: Wed Dec 21, 2011 4:57 pm

Re: Igre koje igraju narkomani

Post by demijan »

Granica između pomaganja i spasavanja

Piše: Zoran Milivojević

Koncept nesvesnih igara je veoma važan jer osoba koja usvoji ovaj koncept unapređuje svoju socijalnu inteligenciju i postaje sposobna da prepoznaje igre obrta u ponašanju drugih ljudi (ali i u sopstvenom ponašanju). Na osnovu tog znanja će moći da odluči kako da se postavi: da igra igru, da izbegne igru, da prekine igru, da izađe iz igre i slično. Osoba će moći da identifikuje nesvesne igrače i tipične igre, pri čemu će joj poznavanje uobičajenih igara biti od pomoći.

Koncept igre, pogotovu dramskog trougla, veoma je koristan jer omogućava da se postavi granica između razumnog pomaganja i igričnog spasavanja. Izbegavanje tri osnovne uloge u dramskom trouglu je dobar način da se izbegne proaktivno uskakanje u igru. Kao i u prethodnom slučaju, poznavanje koncepta igre i dramskog trougla može pomoći osobi da pruži otpor i izbegne pozive kojima igrač pokušava da je uvuče u igru. Tome doprinosi čvrsto zauzimanje pozicije samopoštovanja i poštovanja drugih (pozicija „ja sam u redu, ti si u redu”), lični integritet i odbijanje nekritičkog ugađanja drugim ljudima, kao i stabilno uporište u racionalnom mišljenju.

Međutim, osoba koja shvati da je u igri, u svakom trenutku može iz nje da izađe. Najbolji način je prekidanje komunikacije ili antiteziranje osnovnog uverenja na kojem je igra zasnovana. Izlazak iz igre je moguć i nakon završetka igre – tako što će osoba koja se upecala u igru odbiti da iz igre izvuče neki destruktivan zaključak o sebi, drugome ili svetu i umesto toga pronaći način kako da se sledeći put ne upeca.

Svi koji imaju profesionalni kontakt s uzimaocima droga mogu potvrditi dijagnozu koju je Kolins postavio populaciji uzimalaca droga: „Oni su igrači igara”. Zbog toga očekujemo da će uzimalac droga, koji se odlučio za neki oblik terapije, igrati igre. Čak i ako ova osoba odustane od svesnih igara, preostaju one nesvesne. Sve to čini igre tesno povezanim s društvenom ulogom uzimaoca droga. Kada je u terapijskom programu jedan zavisnik, onda taj program ima jednog klijenta ili pacijenta. Međutim, kada su istovremeno dva zavisnika u istom programu, onda taj program nema samo dva klijenta ili pacijenta, on u sebi ima nešto mnogo više: (sup)kulturu uzimalaca droga.

Kao što se ni grupa ne može objasniti prostim zbirom pojedinaca koji je sačinjavaju, tako je i grupna kultura poseban kvalitet koji se ne može objasniti delovanjem pojedinaca. Uzimaoci droga svesno i nesvesno teže da uspostave svoju kulturu u svakoj grupi, pa i u terapijskoj. Kultura uzimalaca, koju zavisnici na tretmanu uspostavljaju između sebe, negativno utiče na cilj lečenja. Ona doprinosi održavanju narkomanskog identiteta i društvene uloge, a sabotira apstinenciju i promenu načina življenja. Upravo zbog veoma velike važnosti kulture uzimalaca, terapijski program treba da joj se efikasno suprotstavi.

Verovatno je najbolja strategija insistiranje na formiranju terapijske kulture, čije izgrađivanje treba da podstiče najpre angažovano osoblje, a zatim i korisnici datog tretmana. Izgradnja terapijske kulture je kompleksan zadatak koji uključuje različite momente. Što se tiče komunikacije, terapijska kultura treba da neguje direktan, otvoren i iskren način komuniciranja, razmenu i negativnog i pozitivnog. Ova komunikacija treba da uključi izražavanje ljutnje i besa. Tokom izgradnje terapijske kulture važno je prepoznati suprotne tendencije, a to znači prepoznavati i konfrontirati različite igre koje igraju uzimaoci. Drugim rečima, svaki oblik tretmana koji okuplja više zavisnika jednostavno se mora nositi s igrama koje igraju uzimaoci, jer u suprotnom biva korumpiran narkomanskom kulturom. To znači da se neke igre moraju identifikovati, imenovati, objasniti, neprestano konfrontirati, dok se one koje su posebno destruktivne jednostavno zabranjuju.

U sprovođenju programa čiji je cilj primarna prevencija uzimanja droga, postoji nekoliko velikih problema. Jedan od njih je to što oni kojima su ovi programi namenjeni izveštavaju da su im ti programi jednostavno dosadni. Osećanje dosade čini da se mladi ljudi koji su uključeni u program zatvaraju u sebe, da u mislima odlaze na neko drugo mesto, ili da sabotiraju aktivistu i njegove napore kako bi sebi predavanje učinili zanimljivim. Razlog tome je što su specifični ili specijalni programi, dakle oni koji su ciljano namenjeni prevenciji uzimanja droga, u velikoj meri orijentisani na same supstance, dakle na droge. Ne samo da se na ovaj način možda šalje pogrešna poruka da je supstanca kriva za zavisnost već je priča o vrstama droga, o načinima uzimanja, o efektima različitih supstanci, o neželjenim učincima i o komplikacijama uzimanja sama po sebi dosadna prosečnom učeniku.

Ovakav pristup se objašnjava i opravdava analogijom s vakcinacijom: osobi se daje oslabljen virus (preventivna informacija o drogama) koji pokreće imunološki sistem tako da se razvijaju antitela (negativan stav prema uzimanju) pa se osoba u kontaktu s pravim virusom ne razboljeva (ponašanje odbijanja u situaciji kada je droga stvarno ponuđena). Iako je pretpostavka o „vakcinaciji” u potpunosti pogrešna, još uvek je, nažalost, ugrađena u sveukupnu aktivnost prevencije narkomanije.

Transakciona teorija igara unosi nove sveže sadržaje u psihosocijani pristup prevenciji, omogućujući bolji uvid u međuljudske odnose, u ulogu uzimaoca, u njegovu unutrašnju dinamiku. Ukoliko je to kombinovano s kompetentnim preventivnim aktivistom koji radi po sistemu radionica, koji uključuje mlade kroz tehniku igranja uloga, onda se otvara potpuno nova dimenzija u prevenciji uzimanja droga: transparentnost i demistifikacija uloge uzimaoca i njegovih komunikacijskih trikova. Sve to čini svet uzimalaca droga manje atraktivnim.
Sve dok si mek, drugima će biti ugodno gaziti po tebi...

Citat:"Ptica se probija iz jajeta. Jaje je svet. Ko zeli da se rodi, mora razoriti svet.
User avatar
demijan
Posts: 858
Joined: Wed Dec 21, 2011 4:57 pm

Re: Igre koje igraju narkomani

Post by demijan »

Piše: Zoran Milivojević

Tipičan otvarajući potez igrača igre "Šta ti znaš kada nisi prob'o" je naizgled bezazleno pitanje upućeno terapeutu ili preventivnom aktivisti: „A da li ste vi nekada probali neku drogu?” Iza ovog pitanja koje je postavljeno na socijalnom nivou komunikacije često stoji skriveni motiv na psihološkom nivou. Bilo da upitani odgovori s da ili s ne, on gubi. Ukoliko odgovori da nije probao droge, onda se deklariše kao potpuno nekompetentan da govori o drogama, a ako odgovori da jeste, onda je i on sam uzimalac droga koji licemerno osuđuje njihovo uzimanje.

Jasno je da je u pitanju isključivo spoljašnja igra koja se igra protiv onih koji nisu narkomani ili koji, eventualno, kroz igru »«"navlačenje" to tek treba da postanu. Nekada ovu igru nesvesno zaigraju i dobronamerni laici koji zaista veruju u prividnu logičnost koju u sebi nosi ova igra. Takođe je potrebno pitanje-udicu razlikovati od stvarne zainteresovanosti neke osobe, ali i tada je potrebno primeniti antiteze za ovu igru. Logička pretpostavka od koje polazi ova igra jeste u tome da jedino oni koji u svom iskustvu imaju uzimanje droga mogu poznavati istinu o drogama i biti autoritet za ovu oblast. Prema tome, svako ko se proglasio za stručnjaka za ovu oblast, a nije i sam uzimao droge, je neznalica ili osoba koja namerno dezinformiše javnost.

U osnovi ove igre je pretpostavka da samo oni koji se drogiraju imaju monopol na istinu o drogama. Ovde je reč o pravom propagandnom ratu.

Ako profesionalac koji se bavi problemom uzimanja droga na pitanje-udicu „A da li ste i vi sami nekada uzeli neku drogu?” odgovori odrično, u smislu da nikada nije uzimao droge, sledi obrt u vidu podsmešljivog pogleda od osobe koja je postavila pitanje, njenog demonstrativnog napuštanja preventivne tribine ili eksplicitne izjave u stilu: „Pa kako onda vi uopšte sebi dajete pravo da govorite o ovim stvarima?” Dakle, iskrena izjava da nije probao droge uzima se kao definitivna diskvalifikacija stručnjaka i njegove kompetentnosti.

Igra može stati nakon što je igrač raskrinkao „nekompetentnost” stručnjaka, ali ona se može i nastaviti kroz igru »««„drogiran i ponosan”. Osoba koja je postavila pitanje može nastaviti u patronizujućem stilu: „Pošto ja jesam imao nekih iskustava s drogama, dozvolite da vam objasnim”. Ako se cela stvar odvija pred grupom, na primer tokom preventivne tribine, osoba može pokušati da preuzme kontrolu nad celom situacijom, smatrajući da ona ima više prava da se obrati publici nego što to ima „navodni” stručnjak.

Ukoliko profesionalac na pitanje-udicu odgovori da ima neka iskustva s uzimanjem droga, to opet nije dobro. Takvom izjavom on šalje psihološku poruku da je sasvim u redu probati, odnosno uzimati droge. To je posebno štetno u preventivnim javnim nastupima. Ovakvo priznanje je već samo po sebi dovoljno da dovede do trijumfa onoga ko je bacio udicu. On može zadovoljno poentirati konstatacijom: „Da li ste svesni da ste sada ovde svima nama javno priznali da ste se drogirali?!” Na taj način stručnjak biva svrstan u klub uzimalaca droga, kao jedan od „naših”.

U preventivnim aktivnostima ta poruka je u stvari dozvola da se eksperimetniše s drogama jer: „Kad je to mogao doktor , zašto ne bih mogao i ja? ” Ovaj početni trijumf neće biti dovoljan, tako da će igru razvijati dalje. Osoba će stručnjaka pitati koje droge je uzimao, koliko puta i na koji način. Kako većina terapeuta ili preventivnih aktivista nisu izlečeni narkomani koji su kasnije postali terapeuti već su stručnjaci bez nekog ozbiljnijeg staža u uzimanju droga, svako njihovo eventualno probanje neke droge je nužno eksperimentalno ili rekreativno. To znači da je terapeut probao neku meku drogu, da je uzeo jednom ili nekoliko puta, da je uzeo na bezbedan, a samim tim neuzbudljiv način. NJegovo iskustvo s drogama je najverovatnije minimalno. Zbog toga stručnjak koji izjavi da je probao droge biva shvaćen ne samo kao član kluba uzimalaca droga već kao inferiorni član kluba, kao mlađi član, kao probator ili narkofil, čije je iskustvo toliko siromašno da se nalazi na dnu narkomanske socijalne hijerarhije.

Ukoliko se na pitanje-udicu u igri "Šta ti znaš..." odgovori u stilu iskrenog priznanja tipa „probao sam” ili „nisam probao”, to vodi u ulogu "žrtve" jer tako nužno pobeđuje provokator. Nekada takav ishod u preventivnim tribinama dovodi do kolektivnog zanosa čitave grupe istomišljenika.

Kako se suprotstaviti u ovoj igri? Jedini dobar način da se stručnjak suprotstavi prvom potezu u igri "šta ti znaš..." je da primeni metakomentar: umesto da direktno odgovori na pitanje-udicu, on treba da komentariše komunikaciju, odnosno da otkrije igru. Na primer: „Kada bih ja vama na to pitanje odgovorio da nisam probao nijednu drogu tada bi ste vi (ili neko u publici) mogli pomisliti da ja nisam dovoljno stručan da govorim o ovim stvarima, a kada bih vam odgovorio da jesam, vi možda ne biste zaključili da sam ja kompetentan, već biste zaključili da sam i ja neka vrsta narkomana ili narkofila”.

Ovakav komentar komunikacije treba da slede neke od klasičnih antiteza: Da li lekar i sam mora da ima tuberkulozu da bi mogao da leči bolesnike od tuberkuloze? Da li lekar mora i sam da bude šizofrenik da bi mogao da govori o šizofreniji i da je leči? Da li mi živi imamo prava da govorimo o smrti s obzirom na to da je nikada nismo doživeli? Da li vi mislite da onaj ko je probao zna sve? Nije dovoljno probati drogu da bi se shvatila suština narkomanije. NJena suština nije u samom efektu droge, već u ličnosti onoga koji je uzima i u njegovoj relaciji sa socio-kulturnom okolinom.
Sve dok si mek, drugima će biti ugodno gaziti po tebi...

Citat:"Ptica se probija iz jajeta. Jaje je svet. Ko zeli da se rodi, mora razoriti svet.
User avatar
demijan
Posts: 858
Joined: Wed Dec 21, 2011 4:57 pm

Re: Igre koje igraju narkomani

Post by demijan »

Droga se ne nudi agresivno

Piše: Zoran Milivojević

Navođenje drugih iz svog socijalnog kruga da probaju i uzimaju droge je u stvari nesvesni pokušaj mikrosocijalne normalizacije svog ponašanja. Osoba jednostavno veruje da je nešto u redu „ako to i drugi rade”, iz čega sledi da će to biti sve više u redu što više drugih to bude radilo.

Tako pojedinac, koji je ranije, pre nego što je počeo da uzima droge, na jedan način pripadao svojoj referentnoj grupi, počinje aktivno da deluje na samu grupu kako bi je u novim okolnostima drogiranja adaptirao sebi i nastavio, sada na novi način, da se u nju uklapa. Ponovnim utapanjem u grupu, ali sada grupu uzimalaca, on prestaje da oseća da štrči, čime smanjuje i svoja osećanja straha i odgovornosti. Ovaj proces se nastavlja lančano, tako što će novi uzimalac dalje delovati na vršnjake iz ostalog dela svoje socijalne mreže.

Mnogi jednostavno imaju određenu dozu sumnje i opreza kada su u pitanju nepoznati ljudi. Zbog toga je prvi potez u igri »"navlačenje" – upoznavanje i približavanje, odnosno uspostavljanje pozitivnog odnosa poverenja i prijateljstva. U ovoj fazi osoba se ponaša prema pojedincu kao da mu se udvara, predstavlja se kao da ima slična interesovanja, trudi se da bude simpatična i da ugađa, izbegava konflikte, trudi se da pojedinca nečim zaduži i slično. Tek kada oceni da je prihvaćena, da je prijateljstvo uspostavljeno, da se drugome uvukla pod kožu, osoba je spremna da otkrije da se drogira i da isto ponudi pojedincu.

S obzirom na to da su droge zabranjene odnosno ilegalne i da većina ljudi s neodobravanjem gleda na njihovo uzimanje, kada novi prijatelj osobi koja ne uzima droge sebe konačno predstavi kao onog ko ih uzima, to je, komunikacijski gledano, čin bliskosti i velikog poverenja. Kada neko koga ste nedavno upoznali pred vama izvadi lulu s mrežicom i zapali komadić hašiša, on primenjuje takav komunikacijski manevar (intimizirajuća transakcija) kojim vam pokazuje da ste prihvaćeni s njegove strane i predlaže definiciju vašeg međusobnog odnosa kao prijateljskog odnosa bliskosti i poverenja. (Ovo je potez otvaranja u igri "da, tačno je – ja se drogiram"). Čak i ona osoba koja ima izrazito negativan stav prema uzimanju droga će znati da ceni ovu „iskrenost”, „bliskost” i ukazano „poverenje”. U tom slučaju reakcija je dvostruka: negativna prema uzimanju droga a pozitivna prema samootkrivanju druge strane.

Većina situacija u kojima jedna osoba uzima neku, obično meku drogu pred osobom koja je ne uzima, jeste indirektan ili implicitan način nuđenja droge da se proba ("navlačenje" prvog stepena). Osoba koja uzima drogu u stvari na psihološkom nivou komunikacije kreira situaciju i radoznalo iščekuje reakciju druge osobe. Postoje još neke prednosti zbog kojih se droga uglavnom nudi na skrivenom, psihološkom nivou komunikacije, a ne na socijalnom, očiglednom. Dok ponosno priprema ili konzumira svoju drogu, ponuđač najčešće ima masku nezainteresovanosti, on je „kul” (engl. cool). Na psihološkom nivou on čeka da kod drugog pobedi radoznalost, pa da drugi bude taj koji će nešto pitati u vezi s drogama ili koji će tražiti da i on proba. Prednost ovog manevra je u izbegavanju odgovornosti i eventualne krivice: „Ja mu nisam ništa nudio, sam je tražio.” Naravno, poziv na uzimanje može biti i direktan, na socijalnom nivou: „Hoćeš li i ti?”

Veoma retko se droga nudi agresivno uz uveravanje kako je to „prava stvar”, a da je osoba koja se opire „kukavica”, „seljak” ili „šonja” ("navlačenje" drugog stepena). Ovakvo agresivno navlačenje je uglavnom odlika situacija u kojima grupa uzimalaca počinje da „zeza” nekoga ko je s njima u društvu, a ko se opire. Indirektni ili direktni socijalni pritisak je, uz radoznalost, glavni razlog zbog čega se droga prvi put uzima u grupi. Često se osoba koja je implicitno ili eksplicitno ponuđena drogom plaši da će, ukoliko odbije, biti odbačena ili prezrena od pojedinca ili grupe koja joj nudi da proba, a prema kojoj gaji simpatije. Verujemo da, statistički gledano, na ishod situacije u smislu probati ili odbiti drogu, više utiče stav ponuđene osobe prema osobi ili grupi koja nudi drogu, nego njen stav prema samoj drogi (osim kada su u pitanju ekstremne droge ili ekstreman način uzimanja). Igrač koji igra igru "navlačenje" svoj skriveni cilj može postići tek kada druga osoba postane navučena na uzimanje droga. Prema tome, kada neko proba drogu koju mu je igrač ponudio, igra ne prestaje – jer niko nije postao navučen samo zato što je probao – već upravo tada dobija na svojoj dinamici.

Prvo uzimanje droge može rezultirati prijatnim doživljajem, ali često i doživljajem koji je veoma neprijatan, ili jednostavno može biti bez efekta („Ovo na mene ne deluje”). Tako, na primer, jedno domaće istraživanje narkomana na lečenju pokazuje da je samo 63 odsto ispitanika svoje prvo drogiranje ocenilo kao prijatan doživljaj. Dakle, u 37 odsto slučajeva se ne može govoriti o prijatnosti doživljaja prvog uzimanja kao razlogu za ponovno drogiranje. Ovi procenti se, po našem mišljenju, upravo mogu objasniti igrom "navlačenje": osobi koja je na prvo uzimanje droga reagovala neprijatnošću igrač sugeriše da se „nije opustila”, da „nije provalila fazon” i slično, odnosno da se „prvi put to događa svima, a da pravi efekat dolazi drugi put”. Ove sugestije su veoma značajne, kako za odluku osobe da prevaziđe strah od ponavljanja neprijatnosti i da ponovo uzme drogu, tako i za konstruisanje autosugestivne predstave o „pravom” efektu droge koji bi trebalo da doživi.
Sve dok si mek, drugima će biti ugodno gaziti po tebi...

Citat:"Ptica se probija iz jajeta. Jaje je svet. Ko zeli da se rodi, mora razoriti svet.
Post Reply