Naš kraj i moja iskustva
Posted: Sat Mar 31, 2012 2:52 am
Bože, odakle da počnem?! Tako mi je malo snage preostalo i za ovo pisanje, ali osećam potrebu da se zahvalim svima ovde... forumu što postoji, i svim dobronamernim ljudima, HVALA VAM... možda ste nekom i život spasili. Meni lično ste pomogli mnogo, svojim pričama, savetima, iskustvima, uštedeli mi sigurno vreme, energiju itd. Tako ću i ja da ispričam ukratko svoju priču... možda nekom pomogne.
Zaista nisam bila svesna u šta se upuštam. 3 paklene godine...bilo je svega. Ako me pitate, jesam li bila srećna... retko, je li vredelo...nije, Jel mogu da ostanu čisti...mogu, ali stalno su depresivni, negativni..kao da pate za heroinom, a vi u vazduhu slutite recidiv... pa se desi recidiv, pa ponovno skidanje...opet briga, briga, briga...crpite svoju energiju, volju, vreme, ljubav... neko reče ˝iz patnje izlazimo, tek kada smo je imali dovoljno... i kada više, niti možemo, niti hoćemo˝ To shvatih i ja... dosta je bilo, potrošio me je.
Daj Bože, da i oni to shvate što se droge tiče...da više niti hoće, niti mogu... tada možda ima nade. Možda je to to dno, o kome svi pričaju, ne znam.
Bez da ikog uvredim, nekad se zapitam... koji će to meni klinac u životu, hoću normalan život...hoću stabilnu porodicu, hoću MIR. Hoću pažnju od svog muškarca, hoću poštovanje, hoću da mogu da se oslonim na njega!!! Pa to je normalno, zar ne??? Pored ovakvog preteškog problema ovisnosti, pored narkomana... to nije moguće!
E sad, što se ljubavi tiče... ona ima puno lica. Neka najzdravija definicija ljubavi bila bi ona koja kaže... da nas voli onaj koji uvek radi za naše dobro, za našu sreću. Ja takav oblik ljubavi od svog ovisnika, nikad nisam doživela...osim na rečima. Čak naprotiv, kao da se trudio što više da me povredi, uništi, razbije me psihički i emotivno totalno... i sladio se time, da. Kao najgori sadista, da mi zada bol. Strašno!
Elem, ja sam se Bogu hvala, trgla iz svega toga...i digla sa sopstvenog dna, iz sveg tog blata, mulja.. i zaista vam kažem... mogla bih s punim pravom da ga mrzim, toliko se trudio da me povredi, namerno.
Ne mrzim ga nimalo, žao mi ga je, razumem da mu je preteško...ali ja sam se odmakla.
E onda na scenu stupa taj njihov grandiozni ego....... on sada pati, teško mu je, šatro voli me, ne može bez mene, ne pušta me na miru... i mnogi mi kažu, vidiš voli te... ja mislim da to nije ljubav, to je povredjeni ego. Ljudi to često mešaju.
Dobro je što sam se emocionalno skroz ohladila, distancirala...neću ispasti nečovek prema njemu, to je sigurno... čak, možda ovako kao prijatelj..mogu više da mu pomognem, ali...govorim svim mladim suovisnicama, devojkama, ženama... da puno rade na sebi, da vole i zavole sebe...da počnu da poštuju sebe... možda će onda da požele nešto više i bolje za sebe... nekog muškarca pored kojeg će da sijaju, blistaju i da budu srećne... a opet, ako ste spremne da ceo svoj život žrtvujete i sebe podredite ovisniku...to je čisti altruizam...svaka čast...retki su sposobni za tako nešto.
Šta god i kako god da odlučite... ne verujem da će vam iko ovde zameriti zbog toga... ali, razmislite... dobro razmislite, da li ste spremne na tako nešto... i dokle ste u stanju da idete i da se žrtvujete.....ako već ne morate.
Sve vas puno pozdravlja Sheila...
Zaista nisam bila svesna u šta se upuštam. 3 paklene godine...bilo je svega. Ako me pitate, jesam li bila srećna... retko, je li vredelo...nije, Jel mogu da ostanu čisti...mogu, ali stalno su depresivni, negativni..kao da pate za heroinom, a vi u vazduhu slutite recidiv... pa se desi recidiv, pa ponovno skidanje...opet briga, briga, briga...crpite svoju energiju, volju, vreme, ljubav... neko reče ˝iz patnje izlazimo, tek kada smo je imali dovoljno... i kada više, niti možemo, niti hoćemo˝ To shvatih i ja... dosta je bilo, potrošio me je.
Daj Bože, da i oni to shvate što se droge tiče...da više niti hoće, niti mogu... tada možda ima nade. Možda je to to dno, o kome svi pričaju, ne znam.
Bez da ikog uvredim, nekad se zapitam... koji će to meni klinac u životu, hoću normalan život...hoću stabilnu porodicu, hoću MIR. Hoću pažnju od svog muškarca, hoću poštovanje, hoću da mogu da se oslonim na njega!!! Pa to je normalno, zar ne??? Pored ovakvog preteškog problema ovisnosti, pored narkomana... to nije moguće!
E sad, što se ljubavi tiče... ona ima puno lica. Neka najzdravija definicija ljubavi bila bi ona koja kaže... da nas voli onaj koji uvek radi za naše dobro, za našu sreću. Ja takav oblik ljubavi od svog ovisnika, nikad nisam doživela...osim na rečima. Čak naprotiv, kao da se trudio što više da me povredi, uništi, razbije me psihički i emotivno totalno... i sladio se time, da. Kao najgori sadista, da mi zada bol. Strašno!
Elem, ja sam se Bogu hvala, trgla iz svega toga...i digla sa sopstvenog dna, iz sveg tog blata, mulja.. i zaista vam kažem... mogla bih s punim pravom da ga mrzim, toliko se trudio da me povredi, namerno.
Ne mrzim ga nimalo, žao mi ga je, razumem da mu je preteško...ali ja sam se odmakla.
E onda na scenu stupa taj njihov grandiozni ego....... on sada pati, teško mu je, šatro voli me, ne može bez mene, ne pušta me na miru... i mnogi mi kažu, vidiš voli te... ja mislim da to nije ljubav, to je povredjeni ego. Ljudi to često mešaju.
Dobro je što sam se emocionalno skroz ohladila, distancirala...neću ispasti nečovek prema njemu, to je sigurno... čak, možda ovako kao prijatelj..mogu više da mu pomognem, ali...govorim svim mladim suovisnicama, devojkama, ženama... da puno rade na sebi, da vole i zavole sebe...da počnu da poštuju sebe... možda će onda da požele nešto više i bolje za sebe... nekog muškarca pored kojeg će da sijaju, blistaju i da budu srećne... a opet, ako ste spremne da ceo svoj život žrtvujete i sebe podredite ovisniku...to je čisti altruizam...svaka čast...retki su sposobni za tako nešto.
Šta god i kako god da odlučite... ne verujem da će vam iko ovde zameriti zbog toga... ali, razmislite... dobro razmislite, da li ste spremne na tako nešto... i dokle ste u stanju da idete i da se žrtvujete.....ako već ne morate.
Sve vas puno pozdravlja Sheila...