Znacaj psihologa
Posted: Sun Apr 11, 2010 4:48 pm
Vidim u poslijednje vrijeme se vode tihe polemike na pojedinim temama o znacaju psihologa u lijecenju narkomanije, rješavanju bitnih problema adolescencije i sl. pa smatram da bi bilo dobro otvoriti temu o znacaju psihologa na kojoj bi se iznijela razna iskustva.
Evo ja cu poceti:
MOJE ISKUSTVO SA PSIHOLOGOM U LIJECENJU MOJE KCERKE:
U vrijeme kada sam naslucivala da moja kcerka ima neke veze sa PAS (ona poznata roditeljska: kad nesto kao sumnja, boji se, ali nece sebi da prizna ili je nedovoljno edukovan ili sve prepisuje onome-»mladost-ludost« itd.) ipak sam pokusala odvesti kcerku psihologu. U jednom od tih pokusaja sam i uspjela da zajedno posjetimo psihologa, mada je kod kcerke bila prisutna ona bezvoljnost u stilu : »Hajde, idemo da te skinem s dnevnog reda«. Takvo je raspolozenje pokazala i kod psihologa-odgovara ona na pitanja, vrti se u stolici, nestrpljiva, vidi se da jedva ceka kraj razgovoru, dr je zapitkuje, ona nonsalantno odgovara i onda, kad joj je valjda »pukao film« sruci sve na mene-kako je ja gusim, kontrolisem, mjesam joj se u fax. pritiscem...itd..itd...Po izlasku iz ordinacije , ja sva izgubljena,zbunjena, a kcekrka s visine komentarise izgled, znanje, strucnost psihologa, sve u stilu-nema ona pojma, bas je bez veze itd.itd. Uglavnom razocarenje...Kcerka sve gora i gora...Opet ja pritisak na nju-idemo psihologu.Natjeram je, uzmem uputu,a ona postavlja uslov da ide sama. Pustim je, i ona normalno umjesto psihologu ode na shemu.Odem ja sama psihologu, popricam s doktoricom, trazim savjet,ali joj i ostavim svoj broj mob. Da ako nesto bude alarmantno (a to je ona sumnja na narkotike) da mi javi, a da ja ne odam izvor informacija...Kako su se stvari pogorsavale, ja nekako opet uspijem da kcerku odvedem tom psihologu. Ona odmah ukljuci i psihijatra, pocinju prve analize, psihijatar daje svoje misljenje, terapiju i prvi uput za bolnicu (tada smo bili skoncentrisani na bulimiju). U svemu tome isplivava narkomanija...I tako da ne duzim, nasi odlasci psihologu postaju redovni. Moja kcerka sada mjenja pricu, postaje iskrena, sama trazi pomoc u rjesavanju svojih dilema i sl. i postaje veoma bliska sa tim psihologom. Svaki susret je sve bolji i bolji-analiziraju zajednicki uzroke bulimiji, narkomaniji (ja sam cesto samo nijemi posmatrac njihovih susreta, ali odrzavam kontakt sa tom doktoricom, kad je frka odem i sama kod nje po savjet, nazovem je i sl)...
Nikada joj psiholog nije propisao neki lijek (uvijek bi zvala psihijatra da to ucini, koga je takodje zvala da vidi kako se moja kcerka u svemu popravila-jer je ova u medjuvremenu postala njihova miljenica-ne znam razlog mozda sto kcerka zna biti umiljata ili jos bitnije-sto su oni u njoj vidjeli svoju pobjedu...).Napominjem da tim doktorima nisam davala nikakav novac, mito i sl. (inace sam veliki protivnik toga), tek kasnije znala bih na zakazan susret odnijet cokoladu ili cvijece (a ko to ne bi iz zahvalnosti?!). Nakon godinu i nesto kontakta sa tim psihologom ni kcerka ni ja nemamoone prave rijeci da joj zahvalimo...
Epilog: Psiholog ne lijeci na klasican nacin. On podstice kratkim i efektnim pitanjima osobu da se otvori, da sama prica,izvuce sjecanja, eventualno traumu, da glasno razmislja i onda da zajednicki analiziraju moguce uzroke nekom problemu, da polako natjera (inspirise, zainteresuje) tu osobu da SAMA rjesava problem po problem...
Nesto slicno je i u religiji, kada osoba na pr.ode na ispovjest ili odgovore trazi u vjerskim knjigama-odgovori se sami nude, samo ih ta osoba treba pronaci.
Nastojala sam biti sto kraca (vidim nije mi bas uspjelo), ali nadam se da ce se razviti diskusija o ovome, u kojoj cu i ja uzeti ucesca, kako bi sto detaljnije iznijela svoja iskustva na temu znacaj psihologa.
Evo ja cu poceti:
MOJE ISKUSTVO SA PSIHOLOGOM U LIJECENJU MOJE KCERKE:
U vrijeme kada sam naslucivala da moja kcerka ima neke veze sa PAS (ona poznata roditeljska: kad nesto kao sumnja, boji se, ali nece sebi da prizna ili je nedovoljno edukovan ili sve prepisuje onome-»mladost-ludost« itd.) ipak sam pokusala odvesti kcerku psihologu. U jednom od tih pokusaja sam i uspjela da zajedno posjetimo psihologa, mada je kod kcerke bila prisutna ona bezvoljnost u stilu : »Hajde, idemo da te skinem s dnevnog reda«. Takvo je raspolozenje pokazala i kod psihologa-odgovara ona na pitanja, vrti se u stolici, nestrpljiva, vidi se da jedva ceka kraj razgovoru, dr je zapitkuje, ona nonsalantno odgovara i onda, kad joj je valjda »pukao film« sruci sve na mene-kako je ja gusim, kontrolisem, mjesam joj se u fax. pritiscem...itd..itd...Po izlasku iz ordinacije , ja sva izgubljena,zbunjena, a kcekrka s visine komentarise izgled, znanje, strucnost psihologa, sve u stilu-nema ona pojma, bas je bez veze itd.itd. Uglavnom razocarenje...Kcerka sve gora i gora...Opet ja pritisak na nju-idemo psihologu.Natjeram je, uzmem uputu,a ona postavlja uslov da ide sama. Pustim je, i ona normalno umjesto psihologu ode na shemu.Odem ja sama psihologu, popricam s doktoricom, trazim savjet,ali joj i ostavim svoj broj mob. Da ako nesto bude alarmantno (a to je ona sumnja na narkotike) da mi javi, a da ja ne odam izvor informacija...Kako su se stvari pogorsavale, ja nekako opet uspijem da kcerku odvedem tom psihologu. Ona odmah ukljuci i psihijatra, pocinju prve analize, psihijatar daje svoje misljenje, terapiju i prvi uput za bolnicu (tada smo bili skoncentrisani na bulimiju). U svemu tome isplivava narkomanija...I tako da ne duzim, nasi odlasci psihologu postaju redovni. Moja kcerka sada mjenja pricu, postaje iskrena, sama trazi pomoc u rjesavanju svojih dilema i sl. i postaje veoma bliska sa tim psihologom. Svaki susret je sve bolji i bolji-analiziraju zajednicki uzroke bulimiji, narkomaniji (ja sam cesto samo nijemi posmatrac njihovih susreta, ali odrzavam kontakt sa tom doktoricom, kad je frka odem i sama kod nje po savjet, nazovem je i sl)...
Nikada joj psiholog nije propisao neki lijek (uvijek bi zvala psihijatra da to ucini, koga je takodje zvala da vidi kako se moja kcerka u svemu popravila-jer je ova u medjuvremenu postala njihova miljenica-ne znam razlog mozda sto kcerka zna biti umiljata ili jos bitnije-sto su oni u njoj vidjeli svoju pobjedu...).Napominjem da tim doktorima nisam davala nikakav novac, mito i sl. (inace sam veliki protivnik toga), tek kasnije znala bih na zakazan susret odnijet cokoladu ili cvijece (a ko to ne bi iz zahvalnosti?!). Nakon godinu i nesto kontakta sa tim psihologom ni kcerka ni ja nemamoone prave rijeci da joj zahvalimo...
Epilog: Psiholog ne lijeci na klasican nacin. On podstice kratkim i efektnim pitanjima osobu da se otvori, da sama prica,izvuce sjecanja, eventualno traumu, da glasno razmislja i onda da zajednicki analiziraju moguce uzroke nekom problemu, da polako natjera (inspirise, zainteresuje) tu osobu da SAMA rjesava problem po problem...
Nesto slicno je i u religiji, kada osoba na pr.ode na ispovjest ili odgovore trazi u vjerskim knjigama-odgovori se sami nude, samo ih ta osoba treba pronaci.
Nastojala sam biti sto kraca (vidim nije mi bas uspjelo), ali nadam se da ce se razviti diskusija o ovome, u kojoj cu i ja uzeti ucesca, kako bi sto detaljnije iznijela svoja iskustva na temu znacaj psihologa.
