Forum za podršku u oporavku

Evo ovako... Puno sam čitala ovdje pa sam odlučila s vama, koji me razumijete, podijeliti svoju priču...
Pa da počnem... Sve je počelo u ljeto 2006 god. Upoznala sam ga, zaljubila se, prohodali smo... Otprije sam znala za njegovu ovisničku prošlost, ali s obzirom da je u to "naše" vrijeme bio čist oko godinu dana, nije me to smetalo. Zapravo, nisam ni znala što je to. Moji roditelji su me oduvijek dežali pod "staklenim zvonom" i uvijek sam nekako bila držana miljama daleko od svih loših stvari koje se na svijetu događaju... I tako smo mi prohodali, bili smo najzaljubljeniji par na cijelom svijetu, voljeli smo se više od svega, sve do onog dana kad sam ga ugledala onako "uništenog"... Nemoram vam ni govoriti da su mi u tom trenu sve lađe potonule... Srušio mi se cijeli svijet, suze su tekle u potocima, a i njemu... Bilo mu je jasno da me razočarao... Ili su to bile još jedne lažne suze... Neznam... Nakon toga sam otišla kući sama sa svojim mislima, znala sam da nikomu nemogu reći... Danima sam plakala, a on je svakim danom izgledao sve gore i gore... Propadao je. Ja kako nisam znala što napraviti, nisam se ni borila, nisam ništa pitala sve dok jednog dana nismo sjeli na kavu i on je počeo pričati. "Opet sam se navukao i treba mi pomoć. Možeš li to? Možeš li biti uz mene? Trebam te!", rekao je. Ja naravno, nisam imala pojma u što se upuštam i naravno da sam mu rekla da ću mu biti podrška i da ću biti uz njega. I tako smo skupa krenuli kod njegovog psihijatra. Tog puta nisam imala prilike pričati s doktorom, ali sam pročitala pismo liječniku od kojeg nisam razumijela ni slova. Razumjela sam samo to što je doktor napisao da mu djevojka nije iz narkomanskog miljea. Dobio je metadonsku terapiju, 15 heptanona dnevno, skidanje po jedan mjesečno. Naravno, nisam znala o čemu se radi sve dok ga drugi dan nisam vidjela. Izgledao je (malo je reći) grozno... Sjedio je, padala mu je glava, nije mogao držati oči otvorene itd, itd. Nemoram vam ni govoriti koliko mi je teško bilo, koliko me je bilo sram sjediti s njim u kafiću. Svi su gledali, svi su se smijali, svi su pričali, ogovarali. I tako, malo po malo i ja sam ostala bez svojih "prijateljica" koje su me uporno nagovarale da se maknem od njega, da mi on ne treba, da s njim nikad neću imati život, da će me povući sa sobom na dno i takve razno razne priče. Ali ja nisam mogla otići i ostaviti ga samog u takvim trenucima... Kako otići od čovjeka kojeg neizmjerno voliš, a njemu je potrebno samo da sam tu, da sam uz njega i da osjeća da je voljen... Kako? Ostala sam s njim... Nakon 14 mj naporne borbe, ostao je i taj jedan heptanon... Rekao je da će biti teško "skinuti" se s tog jednog, ali ja svejedno nisam znala koliko će to teško biti. Na dan "skidanja" s tog zadnjeg heptanona, našem zajedničkom "prijatelju" bio je rođedan. Trebali smo ići oboje, ali on je rekao da jednostavno ne može, da je u krizi i da nemože. Sve ga je boljelo, ali je rekao neka ja obavezno odem bar na pola sata i nek se vrati jer me treba i boji se da ne napravi glupost. Otišla sam na rođendan i vratila se za točno pola sata. Počelo je psovanje i vrijeđanje (mene naravno) i lupanje šakama po zidu. Sve sam to nekako u šoku pretrpjela. Danas kad mu o tome govorim, on nema pojm o čemu se radi... I tako je ta kriza, nesanica i sve ostalo što ide uz to trajala nekih tjedan dana. Prošli smo to, sve je to iza nas i u jegovim očima je trava ponovno zelena. To su isto tako njegove riječi. Sve bi to bilo super da je potrajalo... Prošlo je nekih 6 mj kako je bio čist i onda se opet počeo "drobiti" tabletama. Samo da kažem da sam kroz sve to vrijeme puno naučila, pročitala i doživjela o narkomaniji, tako da njegovim lažima u daljnjoj priči više neće biti mjesta. Pokušavao je, al mu više nikad nije uspjelo. Kad kažem počeo se "drobiti" tabletama, mislim na hepove kojima se pucao, praksitene, apaurine i normabele koje je pio u abnormalnim količinama... Užas! On nesvjestan svega, a ja prolazim kroz pakao. Urlam, vrištim, prijetim se, prekidam s njim, ali se uvijek vraćam. Na svaku njegovu lijepu poruku ili njegovu suzu... S vremenom je on postao moja droga... Nakon tableta, logičan je slijed događaja... Opet igla i dop... Evo sad već drugi put prolazim kroz njegovu terapiju (ovaj put je to 20 heptanona dnevno), borim se s njim, s drogom, a na kraju krajeva imam osjećaj da se borim sama sa sobom... Tužno, zar ne? I ovaj put slušam iste priče kao što su: "Fuj, gadi mi se heroin... Nema šanse, nikad više... Shvatio sam što mi je najvažnije u životu, a to sigurno nije igla i heroin..." i sl. Samo se pitam dal je to ovaj put to jer ja stvarno nemam više snage... Nemogu...

Pa nemoj...

saša-ex wrote:Pa nemoj...

ovo ti je pravi savet,kratko ali slatko
nema smisla da se toliko zajebavas jer on tebe voli samo kad nema zasto da se uhvati a po tvojoj prici on se metadonom bolje pucao nego heroinom...da mi je znati koji nadri upucuje na terapiju sa 20 heptanona.meni kada je psihijatar nudio odrzavanje bilo je da mi daje 20 kapi dnevno(mislim da je to za trecinu jace od jednog heptanona).da nisam visio na ovom forumu mozda bih i prihvatio ali...

saša-ex wrote:Pa nemoj...

Sale, :prayer:

Ovih dana ga nagovaram da posjeti ovaj forum, da pročita i vidi da se može, naravno kad se hoće... Možda bi mu bilo lakše kad bi vidio koliko ljudi dijeli istu (PA ČAK I MNOGO GORU) sudbinu, ali on kaže da ne bi, da bi ga možda to sve potaklo da opet napravi sranje... Ne znam... Vidjet ćemo. Terapija napreduje, on izgleda dosta dobro, oporavlja se, dolazi mu volja za život... Puno razgovaramo, počeo je otvoreno razgovarati o svojim problemima i strahovima... Trenutno sam zadovoljna, a vidjet ćemo kako će se stvari dalje razvijati. Volim ga, želim biti uz njega bar još ovaj put, a ako ne uspije, barem znam da sam pokušala sve što je u mojoj moći...

on ne razmatra mogućnost odlaska na liječenje u komuni? koliko već uopće traje ta vaša borba-3 godine?
imaš li ti podršku sa strane; kako tvoji roditelji gledaju na sve? sta je s tvojim prijateljima - u prvom si postu napisala da su ti prijateljice okrenule leđa kad ti je bilo najpotrebnije: e, to je odvratno i bijedno. u svakom slučaju nadaam se da nisi sama u svemu ovome. donekle te razumijem, jer sam u vezi s bivšim ovisnikom i ioako se ne borim s recidivima ( Bogu hvala, a nadam se i da neću) imam hrpetinu problema koje sabotiraju naš odnos na neki bolestan način. no, to je ipak za neku drugu temu.
u svakom slučaju. nadam se da se nećeš izgubiti negdje u krugu recidiva i ponovnih liječenja, ali mogu shvatit da je tanka granica da se to dogodi. iz svoje bliže okoline imam par primjera cura koje su se bile u tvojoj situaciji i znam koliko su podnijele. srećom, njihovi su se slučajevi riješili na poz način. svakako se nadam da će taklo biti i s tobom.
pozz

on ne razmatra mogućnost odlaska na liječenje u komuni? koliko već uopće traje ta vaša borba-3 godine?
imaš li ti podršku sa strane; kako tvoji roditelji gledaju na sve? sta je s tvojim prijateljima - u prvom si postu napisala da su ti prijateljice okrenule leđa kad ti je bilo najpotrebnije: e, to je odvratno i bijedno. u svakom slučaju nadaam se da nisi sama u svemu ovome. donekle te razumijem, jer sam u vezi s bivšim ovisnikom i ioako se ne borim s recidivima ( Bogu hvala, a nadam se i da neću) imam hrpetinu problema koje sabotiraju naš odnos na neki bolestan način. no, to je ipak za neku drugu temu.
u svakom slučaju. nadam se da se nećeš izgubiti negdje u krugu recidiva i ponovnih liječenja, ali mogu shvatit da je tanka granica da se to dogodi. iz svoje bliže okoline imam par primjera cura koje su se bile u tvojoj situaciji i znam koliko su podnijele. srećom, njihovi su se slučajevi riješili na poz način. svakako se nadam da će taklo biti i s tobom.
pozz

Ko prvo, htjela bih ti se zahvaliti na podršci... HVALA!!!
On nikako ne razmatra mogućnost lječenja u komuni jer kaže da to nije za njega i da bi se vratio prije nego bi i otišao tamo. Naša borba traje 3 godine, a njegova nešto duže... Skidao se već jednom kad mi još nismo bili zajedno. Podršku nemam sa ničije strane, moji roditelji su načuli od nekoga o njegovom problemu, ali sam ih ja uvjerila u to da nije istina. Moj tata je i dalje skeptičan prema svemu tome, ali zna da ne može ništa učiniti. Ne može mi zabraniti da se viđam s njim, budem s njim itd. Tako da...
Moje "prijateljice" su priča za sebe, viđam se s njima (rijetko), ali ne mogu im pričati o tom svom problemu jer one ne vide rješenje, ne razumiju me i neshvatljivo im je kako si ja uopće mogu dozvoliti da budem s narkomanom. One vide rješenje samo i isključivo u tome da ga ostavim i da prekinem svaki (ali baš svaki) kontakt s njime. Tako da se zapravo sve manje i manje nalazim s njima i polako se sve više i više zatvaram u sebe jer se nemam kome povijeriti, a dečka ne želim mučiti s tim kako je meni i nametati mu još i svoje probleme jer mu to sad nije potrebno. Većinu zna i svjestan je koliko mi je teško, ali svaki dan se susrećem s nekim novim strahovima, nekad imam osjećaj da postajem paranoična... Iskreno, u zadnje vrijeme razmišljam o tome da i ja krenem na neke razgovore kod psihijatra...
Samo se trudim nekako vratiti izgubljeno povjerenje u njega jer znam da ga i ja kočim sa svojom sumnjičavošću i "paranojom"...
Ali eto, kako sam u predhodnom postu već napisala... Zadnjih par dana je ok, slažemo se, ne svađamo se toliko, on je nekako bolje... A ja...

glupo je a priori tvrditi da nešto ne možeš i ne želiš, bez da si to nešto uopće i pokušao. ja nisam najmjerodavnija osoba, ali svi ljudi koje poznajem i koji uspješno apstiniraju od droge prošli su komunu. nije mi jasno kako se on misli skidati i u tom procesu skidanja biti u istom okruzenju u kojem se drogirao_ ono što želim reći jest da mislim da je za taj proces (koliko - toliko ) uspješnog liječenja potrebna ozbiljnost i prije svega NJEGOVA unutarnja volja, ai isto tako i period određene izolacije od stare okoline tijekom koje uz pomoć stručnjaka -psihologa, psihijatara- promišljaš sebe i učiš se jednom normalnom životu. možda sam patetična, ali stvarno mislim da je to potrebno. osim toga, ta izolacija je pottrebna i da se - ukoliko osoba stvarno želi - i nauči vratiti u istu staru okolinu i nositi sa sranjima, izazovima i demonima svakodnevice na normalan način na koji se s time nose i svi oni koji se nikada nisu drogirali.
ne znam, možda sam u krivu, ali ovo ti pišem iz iskustva svojih poznanika, prijatelja pa i svog momka.

mislim da heptanonima ništa ne rješavaju dugoročno, već samo privremeno maskiraju problem; jer problem je u glavi, u stanju svijesti i načinu na koji ovisnik rezonira.

koliko godina vas dvoje uopće imate; ti mi se nekako činiš jako mlada? (bez ikakvog uvredljive primisli te ovo pitam)

Da, u svemu se u potpunosti slažem s tobom... Samo mislim da nema smisla nagovarati ga da ode u komunu ako on to ne želi. S tim također nisam ništa napravila. To je njegova odluka i tu stvarno nitko ništa ne može. Heptanoni su koliko i ja sama vidim sranje. Pogotovo zato što ih on uzima mjesecima, čak i do godinu. Krenuti sa 20 i mjesečno spuštati samo za 1 je... neznam... sranje... A njegov psihijatar je užaaaaas... Što ga tražiš, to i da (mislim na sve te silne tablete). Iskreno, nažalost nisam baš imala prilike popričati s tim doktorom, ali ono što čujem je grozno. Kad sam bila s njim tamo , pričala sam i s drugim njegovim pacjentima i koliko sam skužila skoro nitko se nije skinuo potpuno. Svi su na nekim tabletama već godinama.
Komuna mu je čak možda i jedino adekvatno rješenje jer ovo nema smisla da kad tebi dođe kriza, da s nikim ne možeš popričati (mislim s nikim tko je prošao neke stvari kao i ti i netko ko je doktor pa ti ipak ulije malo više znanja i svega potrebnog u glavu). A o sastancima AN da i ne govorim... Tamo se više drogiraju nego što pokušavaju riješiti problem jer su tamo samo "bivši" narkomani, a nigdje netko tko će to sve držati pod kontrolom... Eto... Toliko o tome što znam...

Da ja sam stvarno jako mlada, a on nije baš tako mlad. Ja imam 21, a on 29.

a jesi li bila na nekom od AN sastanaka?ili si to cula od drugarice a ona cula od druge i tako...